Romi su u Čile počeli dolaziti 1900-ih godina, koristeći se cestama regije Magallanes, gradova Valparaíso i Arica, ili Paname, kao i kopnenom rutom kroz Ande. Većina ih je, bježeći od Prvog svjetskog rata, stigla iz Srbije. No bilo i Roma iz Rumunjske, Rusije te mala, ali utjecajne skupina sjevernoafričkih romskih obitelji, posebno obitelji Roma iz Egipta i Libije.

Romi iz Europe zadržali su svoja, uglavnom, slavenska prezimena, dok su Romi iz Afrike, naviknutiji na čileansku klimu, pokrenuli neku vrstu beduinske trgovine.

Duge godine doticaja i suživota s čileanskim društvom, zajedno s dijeljenjem istog teritorija, na različite su načine utjecali na svakodnevni život Roma. Ipak, zahvaljujući vitalnosti potrebnom za održanje identiteta te gradnju zajedničke budućnosti s ostatkom društva, romska se kultura u Čileu uspjela sačuvati do današnjeg dana.

Procjenjuje se da u Čileu otprilike živi od 5 do 8 tisuća Roma. Među njima velika većina nije završila formalno obrazovanje ni u jednoj obrazovnoj instituciji, dakle ni javnoj ni privatnoj. Bilo je pokušaja da se romska djeca uključe u obrazovni sustav, no nisu postignuti zadovoljavajući rezultati. Svakim danom su sve manje sposobniji suočavati se sa svakodnevnim životom, bilo zbog nedostatka obrazovanja, nedostatka posla i/ili trajne diskriminacije.

Romi uglavnom rade kao nadničari na polju ili obavljaju privremene poslove povezane s poljoprivredom; tako je moguće pronaći Rome koji rade kao zemljoradnici, kao ribari na obali i kao neformalni trgovci. Uključivanje u život u Čileu značilo je promjena običaja ovog naroda, u kojem putovanja, jedna od njihovih glavnih obilježja, više nisu središte njihovih aktivnosti.

Podrazumijevajući nacionalnu pripadnost skupine ljudi koji dijele određena opća obilježja, u Čileu postoji šest romskih skupina, a to su: Káwichis, Koriánura, Banduníchura, Khañária, Chikaresti i Inavasórure. Nažalost, nema mnogo podataka u pogledu razlika među tim skupinama, osim onoga što inače znamo i onoga što oni danas znaju jedni o drugima.

Romska zajednica u Čileu funkcionira u sustavu hijerarhije. Uvijek imaju tzv. 'romskog kralja' koji ima 2 glavna zadatka. Prvi je ekonomski se brinuti za obitelji koje prolaze kroz loša razdoblja. Drugi se uglavnom temelji na umrežavanju, što znači stvoriti veze s policajcima, političarima i drugim utjecajnim ljudima, kako bi branio i promicao interese cijele romske zajednice. Važno je da se 'kralja' poštuje i da je u dobrom ekonomskom položaju. Tijekom 90-ih godina 'kralj' se zvao Petre Pantich, a njegova je obitelj, poznata kao 'Californija', navodno je oduvijek bila u dobrim odnosima s čileanskim predsjednicima.

U Čileu, kao i u većini Latinske Amerike, ne postoji vladina politika koja bi se odnosila posebno na Rome, što uključuje i migrantsku politiku. Romi u zemlji žive u različitim pravnim položajima, koji se protežu od onih koji su tamo rođeni i imaju čileansko državljanstvo, do onih koji uopće nemaju državljanstvo, niti imaju dozvolu boravka. Javne i privatne organizacije koje su zadužene za nacionalne manjine, u smislu različitih kultura koje žive u Čileu, nemaju nikakvih informacija o ovom narodu; ni koliko ih ima, ni gdje žive. Prema svemu ovome moglo bi se reći da su ignorirani.

Budući da ih sama država Čile uglavnom ignorira, Romima je uskraćeno nešto toliko temeljno kao što je obrazovanje. Naime, velik broj Roma ne zna niti čitati niti pisati; to potiče diskriminaciju prema Romima, a ta diskriminacija ih onda prati i na tržištu rada. U Čileu je obrazovanje privatno, što omogućava samo određenim društvenim klasama da dođu do visokog obrazovanja. Marginalizacija Roma, koji su obično izvan obrazovnog sustava čak i u zemljama u kojima se promiče njihovo uključivanje, jasno se odražava u uskraćivanju školovanja u Čileu, posebno kada je ono privatno i skupo.

Čileansko društvo ne gleda baš blagonaklono na romsku zajednicu zbog njihovog socio-ekonomskog položaja u društvu, kao i zbog raznih drugih karakteristika koje ih razlikuju od ostatka čileanskog stanovništva.

Bilo koja vrsta jednakosti koju su Romi postigli u Čileu ili Latinskoj Americi općenito, budući da nije dosegla područja povezana s obrazovanjem, profesionalizacijom, kao ni socijalno područje, koji su nužni za stvarnu integraciju u društvo, mogla bi se smatrati površnom. Obrazovanje je uvijek ključni element za promicanje marginaliziranih dijelova društva prema ravnopravnijem položaju. To su područja na kojima bi vlade Čilea trebale u budućnosti raditi kako bi postigle potpuno uključivanje Roma u čileansko društvo.

 

 

 

Roma immigration to the south of South America has been way more recent than to the rest of the region. As they are relatively new to the region there is still many things to improve regarding their position in society, and how are they seen by the rest of the population.

Roma people began their arrival to Chile in 1900s using roads such as Magallanes, Valparaíso, Arica or Panamá, as well as using the land route through the Andes. The great majority came from Serbia, escaping the First World War. However, there were also Rumanians, Russians and a small but influential group of North African Roma families, especially from Egipt and Lybia. Europeans Roma imposed their Slavic last names while African ones, more used to Chilean weather, established some kind of Beduin stores.

The long years of contact and coexistence with Chilean society, together with the fact of sharing the same territory, have generated different influences in many aspects of their daily lives. Roma culture has managed to reach current times with the vitality necessary to maintain the features identitarians of a people who become aware of themselves and build a common future together with the rest of the society.

Approximately the number of Roma living in Chile is from 5 to 8 thousand people; of these, the vast majority have not completed formal studies in any establishment educational either public or private. Attempts have been made to incorporate Roma children into the educational system, but good results have not been obtained. They are every day less able to face daily life, whether due to their lack of studies, lack of work and permanent discrimination.

They mostly work as day laborers in the field or in temporary jobs related to agriculture; so it is possible to find Roma working as peasants, as fishermen on the coast, as workers, and as informal traders. Incorporation into life in Chile has meant a change in the customs of these people, in which travel, one of their main characteristics, no longer constitutes the center of their activity.

In Chile there are six types of Roma ethnicities, understanding as ethnicity a group of people who share certain generalized features, these are: Káwichis, koriánura, banduníchura, khañária, chikaresti and inavasórure. There is not much information regarding the differences between these groups other than what we know and what they know about each other today.

Roma in Chile works in a hierarchical way. They always have a “Roma King” who has 2 main tasks. The first one is to take care economically of those families who are going through bad times. The other one is mostly based on networking, he has to have contacts among policemen, politicians and other influential people, in order to defend and promote the interests of the whole Roma community. It is important that the “king” is respected and in a good economical position. During the 90’s the name of the king was Petre Pantich, and apparently, his family, known as “California”, has always had a good relation with Chilean Presidents.

In Chile as in most of Latin America, there is no government policies for Roma. There is no immigration policy regarding this group. They live in the country in different visa conditions, from those who were born there and have Chilean nationality, to those who have no nationality at all nor residence permit. The public and private organizations that are in charge of ethnic minorities as of the different cultures that live in Chile, do not have any information about these people, how many there are, or where they live, it could be said that they are ignored.

Being ignored by the State itself, Roma people are marginalized from something as fundamental as education: a large number of them cannot read, nor write, which encourages discrimination towards them, making it difficult for them to find a way into the labor market. In Chile Education is private, allowing only certain classes to be able to reach higher education state. Roma, who tend to be outside of schooling systems even in countries where their inclusion is being promoted, are extremely marginalized from schools if they are private and expensive.

Chilean society does not look favorably on this community, due to their socio-economical position in society, and different characteristics from the rest of the Chilean population.

Any kind of equality that was achieved by Roma people in Chile or Latin America, in general, it could be considered superficial. And by superficial, I mean that it has not reached the aspects related to education, professionalization and social aspect, which are the ones necessary for real integration into society. Education is always a key element in order to promote those marginalized sectors of society into more equal positions. These are the facets governments should work on in the future in order to achieve total inclusion into Chilean society.