U siječnju 2021. godine se u medijima aktivno raspravljalo o perspektivama uvođenja COVID putovnica u EU. Inicijativa, koju je zagovarao grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, pozivala je EU da uvede certifikate o cijepljenju protiv COVID-19 kako bi se olakšala mobilnost između zemalja članica EU.

Inicijativa je izazvala različite reakcije među zemljama članicama EU. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen podržala je ovu ideju. Takav stav je dijelila i španjolska vlada. Druge strane su i dalje bile skeptične, uključujući francuskog državnog tajnika za poslove EU Clémenta Beaunea, koji je smatrao da je prerano raspravljati o tome. Odbor za izvanredne situacije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) se također izjasnio protiv ove ideje.

Budući da je masovno cijepljenje u toku, članovi WHO-a ističu da je utjecaj cjepiva na sprječavanje daljnjeg prijenosa bolesti još uvijek upitan. Čini se da je pametnije pričekati i vidjeti djelotvornost cjepiva u stvaranju imuniteta prije nego što se donese odluka o izdavanju certifikata za putovanje. To je bilo posebno važno u početnoj fazi, kada se samo 1,3% ukupnog stanovništva cijepilo. WHO smatrao je da postoji rizik da s uvođenjem COVID putovnica putnici neće više paziti na zaštitne mjere. "Cijepljenje ne smije oslobađati međunarodne putnike od obveze poštovanja drugih mjera za smanjenje rizika putovanja", upozorio je Odbor za izvanredne situacije WHO-a na jednom od sastanaka.

Kritičari su izražavali zabrinutost zbog takve žurbe radi olakšavanja putovanja u EU. Nije ni čudno što inicijativu o uvođenju COVID putovnica zagovarale su Grčka i Španjolska, dvije zemlje koje uvelike ovise o turizmu i koje su bile nadprosječno pogođene krizom COVID -19. Javljala se dilema između neophodnosti poticanja gospodarstva i rizika da će to ugroziti zdravlje stanovništva.

S uvođenjem certifikata o cijepljenju postojao je rizik marginalizacije određenih skupina stanovništva. To je za sobom povlačilo pitanje: je li to poželjno i je li to uopće izvedljivo? U svom članku u Bloombergu, Lionel Laurent objašnjavao je da ''je malo vjerojatno da bi itko pokušavao zabraniti ulaz ljudima koji se nisu cijepili u javne ustanove i druge zgrade, pogotovo u situaciji kada se osobama s teškim alergijama i trudnicama ne preporučuje da se cijepe Pfizer-BioNTechom''. Rizik od elitizacije pristupa bilo kojim prostorijama dovodio je u pitanje zaštitu temeljnih prava građana. Sumnje u univerzalnost su ovdje bile od prisutnog značaja, osobito u kontekstu osiguranja jednakog pristupa za sve.

Uzmimo Rome kao primjer. Romske zajednice se često suočavaju s problemom  odgovarajućeg pristupa zdravstvenim uslugama. Jednostrano uvođenje certifikata o cijepljenju, bez istovremenog poduzimanja mjera kako bi se osigurao odgovarajući pristup  zdravstvenim uslugama za Rome, moglo bi dovesti do dodatnog kršenja prava Roma kao građana u obliku onemogućavanja im ulaska u određene prostorije i ograničenja njihove mobilnosti. S obzirom na ogroman pritisak pod kojim je u to vrijeme bio javni zdravstveni sustav, malo je vjerojatno da bi problem pristupa zdravstvrnim uslugama s kojim se Romi suočavaju bio riješen na način koji bi omogućio smatrati uvođenje certifikata o cijepljenju odgovarajućim rješenjem.

Iako je uvođenje COVID putovnica zanimljiva ideja, prethodno navedeni problemi  pokazuju da je provedba ove ideje otvara čitav niz pitanja, posebno s obzirom na to da je cijepljenje još uvijek u toku. Usklađivanje nacionalnih mehanizma kontrole na razini EU može imati pozitivne posljedice, posebno u pogledu pojednostavljenja putovanja i poticanja gospodarstva, ali važno je osigurati da ovaj proces u praksi ne ugrožava socijalnu pravdu. To je važno u kontekstu prethodne godine kada su se ekonomsi faktori sukobljavali s odlukama o zdravstvenoj zaštiti, što je često imalo ozbiljne posljedice.

 

 

 

 

In January 2021, discussions about the potential creation of a vaccination passport in the EU were very present in the media. The initiative, championed by Greek Prime Minister Kyriakos Mitsotakis, called on the EU to create Covid-19 vaccination certificates to make mobility easier between EU countries.

Among EU countries, different reactions emerged as a result of this call. European Commission President Ursula von der Leyen initially welcomed the idea. This position was shared by the Spanish Government. Other parties remained sceptical, including French Secretary of State for European Affairs, Clément Beaune, who saw this debate as premature. In a similar stance, the World Health Organisation’s Emergency Committee expressed its opposition to this idea, at least initially.

Given the vaccination process had just started, members of the WHO pointed out that the impact of the vaccines on reducing transmission remained unknown. It seemed wiser to wait and see the vaccine’s effectiveness in guaranteeing immunity before issuing vaccine certificates for travelling. This was especially relevant at this initial stage, with roughly 1.3% of total population having had a vaccine. The WHO recognised a risk of these passports making travellers too relaxed. “Being vaccinated should not exempt international travellers from complying with other travel risk reduction measures,” warned the WHO's Emergency Committee on a recent meeting.

Critics voiced concerns over this rush to facilitate travel in the EU. It is no surprise that the vaccination passport initiative was pushed forward by Greece and seconded by Spain, two countries which are hugely dependent on tourism and which have been disproportionately affected by Covid-19 travel restrictions. The question once again oscilated between the urgency of re-boosting the economy and the risk of doing so at the expense of the population's health.

Another key concern that arose in the suitability of vaccination certificates in general was the risk of marginalising certain segments of the population, and whether this was desirable or even applicable. In a piece at Bloomberg, Lionel Laurent explained that ''it is highly unlikely that anyone would want to exclude the unvaccinated from their premises, especially as people with severe allergies and pregnant women are currently advised not to get the Pfizer-BioNTech jab.'' The risk of elitising access to premises raised doubts on whether basic rights of citizens would be properly protected under these new schemes. Furthermore, doubts on universality were fundamented, particularly in terms of ensuring access to everyone equally.

Take Roma people as an example. Roma communities have traditionally struggled to have adequate access to health services. At the time, it was feared that the creation of vaccination certificates alone, when not followed by measures to ensure appropriate health access for Roma, could further discriminate Roma rights as citizens by denying them access to certain places and restricting their mobility. Given the huge existing pressure public health systems were under back then, there was little room to think the health access gap for Roma would be adequately managed in order to make vaccination certificates an appropriate solution.

While in principle Covid-19 vaccination passports are an interesting idea, the issues mentioned above show that its applicability raised a number of controversial issues, especially given the early phase of vaccination we were on. Homogenising national protocols of control at EU level can have positive outcomes, especially in facilitating travel and helping the economy, but it is important to ensure that this process does not jeopardise social justice in practice. This is crucial after a time in which economic rationale has interfered against appropriate healthcare decisions, more often than not with serious consequences.