„Odrastao sam u Izmiru, u jednom šatoru. I danas se tako živi. U istanbulskoj četvrti Umraniye ljudi još žive u šatorima, bez vode i struje. Nema prevelike razlike između vremena kada sam bio dijete i današnjice, jedina je razlika u posljednjih 10 godina nastala s osnivanjem udruga  za prava Roma i njihovih napora. Time je razvijena svijest o romskoj zajednici: o tome da Romi postoje i da imaju probleme.“ - ovako je romski parlamentarni zastupnik u Turskoj Özcan Purçu sažeto oslikao položaj Roma u Turskoj u intervjuu danom Europskom centru za prava Roma.[1]

Romska populacija u Turskoj kreće se između dva i pet milijuna, a službenih brojki nema. Mogu se odrediti tri glavne grupe Roma u Turskoj: Dom (u jugoistočnom dijelu Turske), Lom (u sjeveroistočnom dijelu Turske) i Rom (u zapadnom dijelu Turske).

U prvoj polovici 2000.-ih u Turskoj se razvio pokret za prava Roma. Osvještavanje Roma o potrebi zajedničkog rada na poboljšanju položaja romske zajednice dovelo je postupno do kvalitetnijeg organiziranja unutar civilnog društva. Započela je provedba radionica, predavanja i sličnih događanja unutar kojih su se počele razvijati ideje za rješavanje nagomilanih problema, od kojih su ključni: stanovanje, ograničen pristup javnim uslugama (niska stopa uključenosti u obrazovni sustav, niska stopa zaposlenja, segregacija), predrasude, govor mržnje i diskriminacija.

Veći broj Roma živi u mjestima Istanbul, Edirne, Izmir/Tire, Uşak, Gaziantep, Hatay i Diyarbakır, a statistike govore da ih je čak 80% nastanjeno u siromašnim naseljima, u trošnim kućicama. Dio naselja prate i problemi nedostatka elementarnih usluga, struje i vode.

Romska naselja, ranije smještena izvan gradova, danas se nalaze unutar gradova u kojima dolazi do  porasta stanovništva, čime i postaju interesantna za građevinske investitore. Takve investicije vlasti nazivaju „urbane obnove“. Provođenjem takvih projekata tisuće Roma je moralo napustiti njihovo povijesno naselje Sulukule.

Radi se o jednom od najstarijih romskih naselja u Europi, u istanbulskom okrugu Fatih, za koje je bilo planirano da postane dijelom „obnovljene urbane zone“.[2] Ukupno je 3400 Roma iz Sulukulea bilo prisiljeno prodati svoje domove privatnim investitorima i općini za 500 turskih lira (oko 1 500 kuna) po četvornom metru. Prisilne deložacije započele su sredinom 2000.-ih. Novoizgrađene zgrade na tom mjestu prodaju se po deset puta većoj cijeni, a stanove u njima si Romi ne mogu priuštiti novcem koji su dobili, tako da u ovom povijesnom naselju danas živi tek nekoliko Roma. Predstavnici romskih udruga osvrnuli su se na ove događaje rekavši kako ovo nisu projekti urbane obnove, već projekti provedeni s primarnim ciljem zarade, pri čemu su Romi bačeni na cestu i maknuti iz gradskog centra - to je zapravo urbana katastrofa. Projekti „urbane obnove“ provode se na više lokacija, a između ostalog, time je bilo pogođeno i romsko naselje u Izmiru.

U Turskoj su prisutni problemi tipični i za brojne europske zemlje, diskriminacija i (etnički motivirano) nasilje nad Romima. Nakon ubojstva koje se dogodilo u Izniku prije nekoliko godina u kojem je sudjelovao i jedan Rom, 500 je osoba napalo tamošnje romsko naselje, uništavajući i spaljujući kuće i aute. Slični napadi su se dogodili u Selendi 2010., Bursi 2013. i Denizli 2015. godine.

Situacija u obrazovanju povezana je s teškim socio-ekonomskim uvjetima u kojima Romi uglavnom žive, uz visoku stopu nezaposlenosti i rad na nesigurnim poslovima, te predrasudama s kojima se Romi suočavaju. Prisutna je niska stopa uključenosti u redovito obrazovanje, prerano ispadanje iz obrazovnog sustava, segregacija, sve ono što prati Rome i u većini drugih zemalja. Pored toga, turski obrazovni sustav ne odgovara na problem izraženog školskog nasilja usmjerenog prema Romima.

Turska Vlada napravila je neke korake koji bi mogli utjecati na poboljšanje položaja Roma u toj zemlji, iako zasad to ostaje na razini namjera. Važan trenutak dogodio se 2010. kada je tadašnji premijer Erdoğan okupio desetak tisuća Roma iz cijele Turske.[3] Iako premijerovo obećanje o rješavanju stambenih problema Roma u jednoj godini nije ispunjeno, Romi su otada još aktivniji, a dio državnih institucija počinje se baviti pitanjem uključivanja Roma.

Pet godina kasnije Turska dobiva prvog Roma parlamentarnog zastupnika, Özcana Purçua koji je predstavnik oporbene sekularne Republikanske narodne stranke (CHP). Velika stvar za višemilijunsku romsku populaciju u toj zemlji događa se u trenutku kada se povećava raznolikost među zastupnicima u turskom parlamentu povećanjem broja žena i izborom zastupnika Armenaca, Jezida i Roma/manjina.

Nacionalni strateški dokument za Rome 2016.-2021. usvojen je u travnju 2016. godine. Radi se o dokumentu na desetak stranica koji definira ciljeve u područjima stanovanja, obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva i socijalne skrbi. Akcijski plan, koji je previše općenito postavljen, usvojen je iste godine za razdoblje 2016.-2018., a za njegovu provedbu zaduženo je Ministarstvo obitelji i socijalne politike. Njime bi se trebali ostvariti ciljevi navedenog Strateškog dokumenta. Predviđeno je i povezivanje s lokalnim vlastima u provedbi Strateškog dokumenta, putem razvoja i provedbe lokalnih akcijskih planova i financiranja putem budžeta vlasti koje sudjeluju u iskorištavanju fondova EU-a.

Strateški dokument obuhvaća glavna područja koja su utvrđena ranije i Desetljećem za uključivanje Roma i koja su općeprihvaćena kada govorimo o prioritetnim područjima politika za Rome, a to su obrazovanje, zapošljavanje, stanovanje, zdravstvo te, pored toga, socijalna skrb. Ciljevi se odnose se na poboljšan pristup djeci Romima obrazovanju, smanjenje stope napuštanja škole i općenito izjednačavanje šansi u obrazovanju. U području zapošljavanja fokus je na olakšavanju pristupa tržištu rada i povećanju broja zaposlenih i mogućnosti stalnog zaposlenja. Jedan od ciljeva Strateškog dokumenta je i poboljšanje uvjeta stanovanja te osiguranje socijalnog stanovanja za one koji žive u neadekvatnom okruženju, poboljšanje pristupa zdravstvenim uslugama te podizanje razine koristi od socijalnih uslugama među pripadnicima romske zajednice.

Kreiranje politika za Rome koje bi bile usmjerene na rješavanje pitanja socijalne isključenosti, marginalizacije i diskriminacije Roma jedan je od uvjeta utvrđenih planom za liberalizaciju viznog režima koji je nastao kroz dijalog Turske s Europskom unijom.  Ipak, neki krugovi u kojima se ističe romski zastupnik u Velikoj narodnoj skupštini Turske, problematiziraju okolnosti donošenja ovog važnog dokumenta.

Purcu je izjavio: „Odjednom je strategija donesena, i to u žurbi, na samo 9-10 stranica. Pojavilo se pitanje ukidanja viza s EU... Sedamdeset i dva uvjeta su trebala biti ispunjena, a jedan od njih i da bude donesen strateški dokument i akcijski plan. Taj je uvjet trebao biti ispunjen u ime Roma. Kao posljedica toga, strateški je dokument donesen... Ali rokovi su bili pogurnuti u 2017. pa i 2018. godinu, i to je odgađano, početak provedbe mjera za stanovanje, obrazovanje, zdravstvo. Taj je dokument daleko od iskrenih namjera za rješavanje ovih pitanja.“

Neki pak pozdravljaju ova nastojanja i prepoznaju ih kao prvi konkretan korak Vlade u rješavanju problema s kojim se Romi suočavaju.  ECRI je izdao preporuku da vlasti počnu brzo provoditi Nacionalni strateški dokument i fokusiraju se na pravilno budžetiranje, postavljanje ciljeva i praćenje aktivnosti iz Akcijskog plana, uz aktivno sudjelovanje Roma u svim fazama provedbe.[4]

Turska je uključena i u neke inicijative pokrenute na europskoj razini. Završetkom Desetljeća za uključivanje Roma 2005.-2015. započeta je suradnja država kandidatkinja i potencijalnih kandidatkinja EU-a, okupljenih u projektu „Roma Integration 2020“. Albanija, BiH, Kosovo, Makedonija, Srbija i Turska, obvezale su se raditi na smanjenju socio-ekonomskog jaza između Roma i neroma na Zapadnom Balkanu i u Turskoj te na uspostavljanju mehanizama za regionalnu suradnju s namjerom ojačavanja politika i aktivnosti koje se provode na državnoj i lokalnoj razini. No, ostaje pitanje hoće li Turska, u kojoj živi nekoliko milijuna Roma, iskoristiti ovu mogućnost kako bi pojačala svoje aktivnosti na poboljšanju položaja Roma, ili će sve ostati samo na starim dobrim namjerama.

[1] Intervju s Purçuom, ERRC, studeni 2016., dostupan na http://www.errc.org/article/errc-interviews-ozcan-pur%C3%A7u-romani-mp-in-turkey/4551

[2] http://www.errc.org/article/oldest-romani-settlement-in-europe-under-threat-in-turkey/2906

[3] https://romi.hr/fokus/hrvatska/Purcu-prvi-Rom-u-turskom-parlamentu

[4] Izvješće ECRI-ja o Turskoj, 2016., dostupno na  https://www.ecoi.net/file_upload/1226_1476797859_tur-cbc-v-2016-037-eng.pdf