S Robertom Kushenom, izvršnim direktorom Fondacije tajništva Desetljeća za uključivanje Roma, razgovarali smo o Dekadi za uključivanje Roma koja je nedavno završila. Dekada je prva inicijativa koja je potakla europske vlade na integraciju Roma i postala temeljem za daljnje politike Europske unije na ovom planu. Ciljevi su bili ambiciozni, možda i nerealni, ali su pokrenute mnoge pozitivne stvari. Predstavnici vlada i Roma prvi put su sjeli zajedno. Romske zajednice sada mogu vlade pozivati na odgovornost, ali dug je još put za njihovo uključivanje. Razlozi izostanka potpore nastavku Dekade uglavnom su financijske naravi, ali prisutne su nove inicijative i novi fokusi. Neki smatraju da je Dekada bila previše fokusirana na prava, a da je zanemarivala ekonomski razvoj i to ubuduće treba izbalansirati. Novi europski pristupi mogu mnogo naučiti iz iskustva Dekade, programi moraju biti konkretni, imati političku podršku, ali i spremnost Roma na politiku integracije.

Prije deset godina Desetljeće za uključivanje Roma započelo je projekt ambicioznih reformi, socijalne transformacije i uključivanja ekstremno diskriminirane europske manjine. Je li to prvi izravan pokušaj za uključenje Roma u zemljama koje su sudjelovale i onima u EU-u te izvan nje?

Desetljeće je bilo prvi trud vlada da se obvežu na uključivanje Roma. Unija u početku nažalost nije sudjelovala u diskusiji, nadgledali su ali nisu aktivno sudjelovali. Jedan od ishoda bila je okosnica strategije koju su sastavili u Europskoj uniji za integraciju Roma.

Postavljanje iznimno ambicioznih misija i ciljeva za vrlo ograničeno razdoblje ponekad je opisivano kao mana u radu Desetljeća. Slažete li se?

Misije i ciljevi jesu vjerojatno bili preambiciozni.

Znali smo to kada smo započeli i to je bilo krivi korak u nekom smislu, ali isto tako bilo je jako korisno i važno postaviti ambiciozne ciljeve. Jedna od poanti Desetljeća bila je i tjerati vlade da se obvežu na te ambiciozne ciljeve.

Može se reći da je neuspjeh to što ih nisu ispunili, ali i samo to što su sjeli s nama za stol i što su promislili o tim ciljevima bilo je važno.

NAJVIŠE POSTIGNUTO U OBRAZOVANJU

Prioritetna područja bila su obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvo i stanovanje, javna nediskriminacija, smanjenje siromaštva i rodna ravnopravnost. Gdje možemo vidjeti značajne rezultate?

Mnoge zemlje koje su sudjelovale u Desetljeću bile su pred ulaskom u EU i vidjele su Desetljeće kao iskaz dobre volje i spremnosti na ulazak u Uniju. Obraćanje pozornosti na potrebe Roma isključenih iz društva bila je neka vrsta neizgovorenog preduvjeta za postanak dijelom Europske unije.

Tajništvo Desetljeća sastavio je Indeks uključivanja Roma (Roma Inclusion Index) koji ne daje konačan odgovor na pitanje, ali pokazuje da postoje značajni pomaci u području obrazovanja. U obrazovanju vidimo najveće pomake, ali oko tog područja vlade su se najviše i potrudile.

Općeniti trud i dalje nije velik, pa se mnogo i ne vidi, ali vidi se početak obveznog predškolskog obrazovanja, a u nekim zemljama i porast u brojevima upisa i završetaka škola, porast broja studenata Roma, no sve je to i dalje nedostatno.

U drugim područjima pomaci su manje vidljivi, a u nekima se čak pogoršalo stanje. Indeks uključivanja Roma prikazuje te podatke. Nije sve loše, ali pokazuje da je dug put pred nama.

U Hrvatskoj je problem segregacije u obrazovanju. Bilo je to i predmetom sudskoga spora, ali ni nakon pozitivnog rješenja problem nije nestao. Dapače, on postoji i dalje, i to u istim općinama. Potrebno je nadgledati razvoj situacije, a sudovi to ne rade.

Koji je bio motiv za sudjelovanje zemalja koje su se obvezale na ovaj rad i izdvajanje resursa potrebnih za razvoj i provedbu akcijskih planova Desetljeća?

Motivacija je do neke mjere bila članstvo u Europskoj uniji. Mnoge zemlje koje su sudjelovale u Desetljeću bile su pred ulaskom u EU i vidjele su Desetljeće kao iskaz dobre volje i spremnosti na ulazak u Uniju.

Iako nije postojala izravna veza prema Kopenhaškim kriterijima, po mojem je mišljenju ono podrazumijevalo uključivanje integracije manjina i mislim da su vlade na političkoj razini to na taj način također razumjele. Obraćanje pozornosti na potrebe Roma isključenih iz društva bila je neka vrsta neizgovorenog preduvjeta za postajanje dijelom Europske unije. Zemlje su morale barem na političkoj razini pokazati da rade nešto po tom pitanju. To je bila jako velika motivacija.

Svjetska banka napravila je istraživanje o ekonomskim gubitcima koji dolaze s isključivanjem tako velikog dijela radno sposobne populacije, i nedopuštanju istima da budu produktivni članovi društva koji plaćaju porez.

Na osobnoj razini neki od važnijih ljudi, kao James Wolfensohn iz Svjetske banke, bili su uvjereni da je to pravi smjer u kojem treba ići. To je također bio jednim od većih faktora motivacije. Naravno, bilo je još mnogo drugih pozitivnih argumenata za uključivanje Roma. Svjetska banka napravila je istraživanje o ekonomskim gubitcima koji dolaze s isključivanjem tako velikog dijela radno sposobne populacije i nedopuštanju istima da budu produktivni članovi društva koji plaćaju porez.

Ne mogu reći da je to bio najvažniji argument, ali svakako je trebao biti.

PROCES INTEGRACIJE VAŽAN ZA ULAZAK U EU

Važan cilj Desetljeća bio je sudjelovanje romskih zajednica u raspravama oko pravila koja se tiču izravno njih. Što je postignuto time na nacionalnoj i razini Europske unije?

Jako mnogo je postignuto, ali se također još mnogo toga mora napraviti. Predstavnici romske nacionalne manjine bili su prisutni cijelo vrijeme. Ljudi inače govore da se ništa ne radi, nego da se samo mnogo priča, ali ovoga puta smo se našli u jedinstvenoj prilici da sjednemo s predstavnicima romske manjine i razgovaramo. Mislim da je to bilo od velikog značenja.

Romske zajednice sada mogu vlade pozivati na odgovornost, ali dug je još put.

Uopće to da vlade dolaze na sjednice Desetljeća jednom godišnje s izvještajima o napretku, dok su pred njima predstavnici civilnog društva koji kritiziraju te izvještaje, bio je jako važan proces sam po sebi. Izvještaji vlada nisu bili dobri i bilo je mnogo kritika, ali i to je početak. S vremenom smo mogli vidjeti napredak. Romske i proromske nevladine organizacije pisale su izvještaje koji su nudili još sofisticiraniji smjer i prozivali vlade.

Mislim da je sudjelovanje Roma bilo jako važno, ali iako su ih svi smatrali bitnima, to još uvijek ne znači da su romske zajednice imale aktivan angažman u Desetljeću.

Pokušali smo proći kroz najvažnije točke Desetljeća, Tajništvo je odredilo romske udruge koje su radile kao svojevrsni ambasadori za druge romske nevladine organizacije. Njihov posao bio je da prenose informacije i razgovaraju o tome što se događa u sklopu Desetljeća s ljudima u svojoj zemlji i na taj način sudjeluju u procesu. Nažalost još uvijek postoji nepovezanost između Roma i romskih aktivista.

Saznali smo od ljudi da su informacije i činjenice o Desetljeću vrlo niske na razini društva. Europska unija potrudila se i uspjela je dovesti Rome za stol i uključiti ih u posao, ali im je bila potrebna naša pomoć u tom aspektu.

VAŽNO SUDJELOVANJE ROMA

Koliko je teško bilo uspostaviti učinkovite mehanizme nadzora, procjene i izvještavanja zadnjih deset godina? Jesu li zemlje sudionice bile spremne na to 2005. godine? Jesu li poboljšale svoje sposobnosti prikupljanja, analiziranja i razumijevanja podataka potrebnih za osmišljanje i provedbu uključivanja Roma?

Dobro smo počeli s nadzorom, koji smo obavljali uz pomoć civilnog društva. Napravili smo dva seta izvještaja. Unija je financirala organizacije civilnog društva koje su nadzirale proces i čini se da to napreduje, barem u zemljama članicama.

Mislim da je indeks uključivanja Roma pokazao da je moguće naći niz korisnih i konkretnih informacija koje pokazuju postoji li napredak. Sve je ovo napravljeno bez ikakve prisile vlada da izvještavaju o tome što rade. U početku vlade nisu dobro izvještavale, nije postojao nikakav plan izvještavanja. Desetljeće je pomoglo postaviti pravila koja je EU počela provoditi. Problem je što izvještaji o strategijama integracije Roma nisu javni, a sadrže jako važne indikatore, no i na tome se radi kako bi se pokazalo da se o nekim stvarima javnost može izvijestiti. Prvi korak prema tome cilju jest da vlade izvještavaju, a civilno društvo preuzme ulogu nadzornika, kako bi vlada morala ispravno izvještavati.

Kako dalje?

Postoji radna skupina koja pokušava sastaviti listu indikatora, ali to je spor proces. Pitanje je hoće li EU reći vladama da moraju podnositi izvještaje o broju upisane i ispisane djece, segregacije i svega drugog važnog za ovu manjinu, i da to napokon postane nešto više od same sugestije na razini Unije.

Desetljeće uključivanja Roma 2005. – 2015. godine završilo je u Sarajevu na sastanku Međunarodnog upravnog odbora Desetljeća 10. i 11. rujna 2015. Hoće li postojati neko „iduće“ Desetljeće?

Postoji inicijativa koja se planira pod vodstvom Vijeća za regionalnu suradnju iz Sarajeva. Europska komisija i fondacija Otvoreno društvo će je podržati. Rad će fokusirati na zemlje pristupnice, umjesto na zemlje koje su već u EU-u. Postoji volja i inicijativa da se Desetljeće nastavi, ali nije postojala ideja kako to zapravo provesti. Privatni donatori ne žele dati 100 % novca za provedbu ove ideje, ali ni zemlje članice nisu voljne to napraviti. Fondacija Otvoreno društvo osigurala je potporu Europske komisije, ali samo za zemlje pristupnice zbog toga što unutar EU-a već postoji okvirni dogovor o tom pitanju.

U zemlje pristupnice i potencijalne pristupnice ubrajaju se zemlje zapadnog Balkana i Turska, a dodatak inicijativi koju će voditi Vijeće za regionalnu suradnju je i Kosovo.

KRITIČKI PREMA VLADAMA

Koji je bio razlog zemalja koje nisu bile voljne poduprijeti nastavak Desetljeća za tu odluku?

Mislim da su ključan razlog bile financije. Djeluje mi kao da su mislili da bi plaćali za rad unutar Okvira EU-a za nacionalne strategije za uključivanje Roma i za novo Desetljeće, a da je cilj što se njih tiče isti.

Jasno, EU Okvir nije istovjetan Desetljeću i jedna od ključnih razlika je ta što spaja zemlje članice, pristupnice i potencijalne pristupnice EU-a, kao i civilno društvo. Čini se da neke zemlje Unije nisu mislile da imaju dovoljno ljudskih i financijskih resursa da se obvežu na Desetljeće i Okvir EU-a.

Predviđate li negativne ishode u prelasku na nove inicijative i projekte za uključivanje Roma?

Iz moje osobne perspektive, volio bih da se inicijativa nastavi, i to sa zemljama članicama i pristupnicama. Smatram da su zemlje članice daleko od idealne situacije i mogu mnogo naučiti od zemalja pristupnica kako postići pravo uključivanje.

Komunikacija je bila dragocjena i žao mi je što zemlje članice nisu dio ovoga procesa. Nova inicijativa imat će donekle drukčiji fokus. Vijeće za regionalnu suradnju postoji kao tijelo koje promovira ekonomski razvoj u zemljama pristupnicama i ima važnu ulogu u uključivanju Roma. Nadam se da nova inicijativa neće previdjeti neke probleme osnovnih ljudskih prava i diskriminacije, koji su još uvijek iznimno značajni čimbenici u romskim zajednicama.

Neki smatraju da je Desetljeće bilo previše fokusirano na prava i da je bilo previše vladinih službenika s ovlastima vezanima za manjine i zaštitu prava, a da nije bilo dovoljno vladinih službenika s ovlastima vezanima za ekonomski razvoj.

To je dobra kritika prošlog Desetljeća i nadam se da će se u novom raditi na ekonomskom razvoju, ali uključiti i rad na pravima.

NOVI PRISTUPI

Hrvatska je predsjedala Desetljećem od srpnja 2012. do lipnja 2013. godine. Koji su bili najveći izazovi tog razdoblja?

U tom razdoblju već se nazirao kraj Desetljeća i jedan od izazova bio je taj što je entuzijazam drugih vlada već splasnuo u odnosu na početak. Zemlje članice gubile su interes zbog rada na svom Okviru pa njihov angažman nije bio na početnoj razini.

Drugi izazov bio je u tome što je trebalo smisliti plan koji će svi poduprijeti.

Treći, povezan s drugim, bio je pitanje proširenja Desetljeća i uvođenja novih članica.

Mislim da je Hrvatska vlada bila od velike pomoći po tom pitanju. Sastajali su se, raspravljali o svom dijelu plana Desetljeća, odvojili vrijeme za razgovor o budućnosti, aktivno se trudili uključiti druge zemlje, najviše Tursku i Ukrajinu. Na kraju nismo uspjeli napraviti čistu viziju budućnosti, ali to nije krivnja hrvatske Vlade, kao ni to što Turska i Ukrajina nisu postale formalnim članicama. Hrvatska vlada napravila je sve što je mogla da osigura te pregovore i njen angažman je bio iznimno pozitivan. Dapače, predstavnici hrvatske Vlade pridružili su se Odboru Desetljeća za uključivanje Roma.

Drugo je pitanje što je Vlada RH napravila po pitanju uključivanja Roma u Hrvatskoj. Na tu temu vjerojatno postoje neke opravdane kritike.

Tajništvo Desetljeća odlučilo se za „Središnje točke Desetljeća“ (Decade Focal Point) – da u svakoj zemlji koja sudjeluje mora postojati romska organizacija civilnog društva koja će pratiti Desetljeće. Koji su bili najvažniji rezultati suradnje s tim civilnim organizacijama u modelu koji je razvilo Tajništvo?

Razgovarali smo s predstavnicima civilnog društva, viđali ih na sastancima, pažljivo slušali povratne informacije i reagirali na njih. Vladama je bilo iznimno korisno što su se morale uključiti na način na koji nisu bile dotad uključene. Središnje točke Desetljeća jako su pomogle u ovome. Najveći doprinos organizacija civilnog društva Desetljeću bila je njihova uloga nadzornika što je osiguravalo njihovu odgovornost putem nadzora izvještaja i Indeksa uključivanja Roma.

Vi ste izvršni direktor Fondacije tajništva Desetljeća, glavnog tehničkog i koordinacijskog tijela inicijative Desetljeća. Rad Tajništva završava u prosincu. Koje su bile najteže zadaće s kojima ste se susreli?

Pretpostavljam da je najteže bilo pokrenuti vlade prema konsenzusu, posebno posljednjih godina Desetljeća kada su manje pozornosti ulagale u svoj rad i reakcije na naš rad. To su bili najveći izazovi u nekim trenutcima.

Neke zemlje su jako dobro surađivale, ali neke zaista nisu. Neke su radile samo onda kada su one predsjedale Desetljećem, a nakon toga im se zanimanje smanjilo. Na kraju smo morali doslovno gurati vlade prema dogovorima o budućnosti Desetljeća.

To je bilo iznimno izazovno i na kraju nismo uspjeli.

VAŽNOST POLITIČKE VOLJE

Na koja dostignuća Tajništva ste najponosniji?

Postizanje odgovornosti zemalja jedna je od stvari na koje sam jako ponosan. Pokazali smo da civilno društvo može učinkovito nadzirati rad i nerad vlada. Kroz njihove izvještaje pokazali smo da se može izvještavati o konkretnim pokazateljima napretka uključivanja Roma.

Postizanje odgovornosti zemalja jedna je od stvari na koje sam jako ponosan. Pokazali smo da civilno društvo može učinkovito nadzirati rad i nerad vlada. Kroz njihove izvještaje pokazali smo da se može izvještavati o konkretnim pokazateljima napretka uključivanja Roma i ako se ovi mehanizmi postizanja odgovornosti nastave uz podršku EU-a, njihov Okvir može nastaviti svoj rad na tim saznanjima i vladinim izvještajima.

To bi bio ogroman uspjeh, a Desetljeće i rad Tajništva bili su ti koji su postavili put prema takvoj budućnosti u kojoj će se preuzimati odgovornost.

 

Okvir Europske unije za nacionalne strategiju za uključivanje Roma do 2020. godine 5. travnja 2011. prihvatila je Europska komisija. Okvir je inspiriran Desetljećem u više aspekata, ali koje su im razlike?

Razlike su uglavnom strukturne.

U početku smo se nadali da će EU biti otvorena prema zemljama koje nisu članice, ali u praksi to nije bilo tako. Birokracija EU-a nije otvorena prema drugim zemljama i zemljama pristupnicama. Fokusirani su samo na članice i mislim da je to najveća razlika.

Druga razlika je u tome što Okvir govori o angažmanu civilnog društva kojega zapravo nema dovoljno, a nisu ni razvili mehanizam u kojem bi to društvo radilo jednako dobro kako je radilo u sklopu Desetljeća.

Mnogo toga se u EU-u razvija isključivo među predstavnicima vlada, ne uključujući predstavnike civilnog društva.

Do koje mjere je Okvir preuzeo lekcije koje ste vi naučili radeći u Desetljeću?

Neki smatraju da je Desetljeće bilo previše fokusirano na prava, a da nije bilo dovoljno vezano za ekonomski razvoj. To je dobra kritika prošlog Desetljeća i nadam se da će se u novom raditi na ekonomskom razvoju, ali uključiti i rad na pravima.

Prioritetna područja većinom su ista, vlade se trebaju obvezati na konkretan plan adresiranja problema i njegovu provedbu. To su područja koja je Desetljeće pokrenulo, a Okvir preuzeo gotovo u punoj mjeri. Nadam se da će se nastaviti ugledati u naš rad i učiti iz njega.

Trebali bi gurati vlade da prihvate konkretnije akcijske planove i strategije, definiraju konkretno što žele napraviti i što se nadaju postići te odatle krenuti.

Na primjer, ako želimo osigurati da je postotak učenika Roma koji završavaju školu za 15 godina jednak postotku ostalih učenika, potrebno je da razvijamo program koji bi osigurao uključenost, nenapuštanje škole, ciljao na određene skupine, odredio koliko to stoji i znao odakle će taj novac nabaviti.

Ono što je Desetljeće pokazalo jest da se takvo planiranje još uvijek ne provodi pa se nadamo da je EU naučio tu lekciju i da će se za 15 godina moći osvrnuti i reći – Da, uspjeli smo povećati postotak učenika sa završenom školom na 90 %!

NAUČENE LEKCIJE

I za kraj recite nam koje su glavne prijetnje provedbe nacionalnih strategija za uključivanje Roma u idućih pet godina?

Nedostatak političke volje velik je problem. Mislim da većina vlada i dalje ima volju promovirati uključivanje Roma i ispuniti strategije uključivanja, ali i da su suočene s mnogim političkim pritiscima da to prestanu raditi. Ovo još uvijek nije popularna mjera u većini zemalja. Problem su ograničenja proračuna, ali i stav manjine.

Ako manjina nije otvorena prema uključenosti, onda je vrlo teško, ako ne i nemoguće, išta postići.

Većina vlada i dalje ima volju promovirati uključivanje Roma i ispuniti strategije uključivanja, ali su suočene s mnogim političkim pritiscima da to prestanu raditi. Ovo još uvijek nije popularna mjera u većini zemalja. Problem su ograničenja proračuna, ali i stav manjine. Ako manjina nije otvorena prema uključenosti, onda je vrlo teško, ako ne i nemoguće išta postići.