Slučaj je pokrenut 2002. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Čakovcu. Tužbu je podnijelo petnaestoro Roma iz Hrvatske, rođeni između 1988. godine i 1994. godine u Orehovici, Podturenu i Trnovcu na sjeveru Hrvatske. Osnovne škole pohađali su u naseljima Macinec i Podutren u različito vrijeme u periodu između 1996. godine i 2000. godine.

Tužitelji su tvrdili kako su postojali razredi samo za Rome, u kojima je nastavni plan i program imao 30% manje sadržaja od službenog kurikuluma u Hrvatskoj. Oni su tvrdili kako je to rasno diskriminirajuće i kako je bilo povrijeđeno njihovo pravo na obrazovanje i pravo na slobodu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja. Također, priložili su i rezultate psihološke studije o romskoj djeci iz ovih područja koja su pohađala nastavu namijenjenu isključivo Romima. Rezultati studija su pokazali kako segregirano obrazovanje kod Roma stvara emocionalnu i psihološku štetu.

Sve njihove žalbe sudovi u Hrvatskoj su odbacili. Žalba je odbačena čak i od strane Ustavnog suda RH, sve dok slučaj nije proslijeđen Europskom sudu za ljudska prava.

Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava, 16. ožujka 2010. godine, istaknulo je u presudi kako su tokom povijesti Romi postali ugrožena i ranjiva skupina te im je stoga potrebna posebna zaštita, kao i obrazovanje. Razredi samo za romsku djecu rezultirali su neizravnom diskriminacijom podnositelje zahtjeva, odnosno Rome, a Hrvatska nije uspjela dokazati pred sudom da je praksa segregacije romske djece objektivno opravdana, primjerena i nužna.

Veliko vijeće odbacilo je tvrdnje Republike Hrvatske da segregaciju provodi zbog jezične različitosti tj. raspodjelom u posebne razrede, posebno zbog toga što romskoj djeci nije omogućen program za rješavanje njihovih navodnih jezičnih poteškoća.

Svi podnositelji zahtjeva napustili su škole kada im je bilo 15 godina, dakle prije stjecanja osnovnog obrazovanja, a njihovi školski rezultati pokazali su slabo pohađanje nastave. Ovako visoka stopa napuštanja škola od strane romskih učenika trebala je rezultirati pozitivnim mjerama Hrvatske kako bi se taj problem riješio, zaključio je Sud. Nedostatak osnovnog obrazovanja čest je problem romske zajednice širom svijeta, a posebno u Hrvatskoj, i to je glavni razlog stvaranja razlika u društvu.

Ovo su neki od argumenata koje je Sud upotrijebio kako bi sankcionirao Republiku Hrvatsku. Kako je izrečeno u presudi, zbog prekomjernog trajanja postupaka unutar hrvatskog pravosudnog sustava, država je povrijedila pravo na pošteno suđenje zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima. Povrijeđen je i članka 14. Europske konvencije o ljudskim pravima koji zabranjuje diskriminaciju, jer su podnositelji zahtjeva imali nepovoljan tretman zbog svoje nacionalne pripadnosti, kao i članak 2. Protokola broj 1 koji jamči pravo na obrazovanje jer je nastavni plan i program za razrede koje su pohađali samo Romi bio nepotpunog sadržaja u odnosu na nastavni plan i program namijenjen za učenike koji nisu Romi.

Ova presuda je došla u pogodnom trenutku, kada je Hrvatska mijenjala mnoge politike kako bi se prilagodila europskim standardima kao pretpostavku za ulazak u Europsku uniju. Presuda je bila poruka hrvatskim vlastima da shvate kako je potrebno poboljšati status Roma do razine standarda Europske Unije. To je bio najvažniji element kako bi se položaj Roma u društvu poboljšao, ne samo u pogledu obrazovanja već i na drugim područjima, poput stanovanja, pristupa gradovima iz njihovih naselja i slično.

Međutim, otkako je Hrvatska konačno primljena u Europsku uniju 2013. godine, položaj Roma i drugih manjina više nije isti. Postupno su zapostavljeni neki rezultati koje je društvo postiglo provedbom ove presude, a poboljšanje položaja Roma se usporilo. Ovu presudu europskog pravosudnog tijela trebali bismo shvatiti kao poruku kako je takva vrsta prakse neprihvatljiva u jednoj demokratskoj državi. Svaki oblik segregacije, posebno tako opasan kao segregacija u obrazovanju, stvara i produbljuje razlike u društvu. Ako se segregacija manjina nastavi, kako u obrazovanju tako i u drugim područjima, tj. u svakodnevnom životu, nećemo moći stvoriti potrebne pretpostavke za snažno, demokratsko, ujedinjeno i pošteno društvo.

 

 

 

On the 16th of March 2010 the European Court of Human Rights made a verdict against the Croatian State’s educative segregation towards Roma people, understanding that it was in violation of the European Convention on Human Rights and its Protocol number 1. This ruling is historical significance for Roma community and it had as a consequence in better access to education and improvement of the conditions of Roma people in Croatia.

 

This case started in 2002 when the applicants presented their case to the Cakovec Municipal Court. They were 15 Roma from Croatia, born between 1988 and 1994 in either Orehovica, Podturen and Trnovec in northern Croatia. They attended primary school in the villages of Macinec and Podutren at different times between the years 1996 and 2000.

They claimed that there were Roma-only classes, in which the curriculum had 30% less content than the official national curriculum. They alleged that this was racially discriminatory and violated their right to education as well as their right to freedom from inhuman and degrading treatment. They also submitted a psychological study of Roma children who attended Roma only classes in their region which reported that segregated education produced emotional and psychological harm in these children.

The complaint was always dismissed in the national justice system of Croatia, even by the Constitutional Court, until the case made it to the European Court of Human Rights.

On the 16th of March 2010 the Grand Chamber of the European Court of Human Rights pointed out that, as a result of history, Roma had become a disadvantaged and vulnerable group and therefore required special protection, including in education. The classes for Roma only created a clear differentiation, which indirectly discriminated against the applicants (Roma) and the state (Croatia) failed to prove that the practice of segregating Roma children had been objectively justified, was appropriate and necessary.

The language-based excuse was dismissed by the Grand Chamber as, once allocated to the separate classes, the Roma children had not been provided with a program to address their alleged linguistic difficulties.

All the applicants had left school at the age of 15 without completing their primary education and their school reports showed poor attendance. Such a high drop-out rate of Roma pupils should have called for positive action according to the Court. The lack of completion of basic education is a common problem for the Roma community worldwide and specifically in Croatia, and is the main reason to create differences among society.

These were the arguments, among others, used by the Court in order to sanction the Croatian state. According to the verdict, the state violated the right to a fair trial protected by article 6 of the European Convention on Human Rights due to the excessive length of the proceedings inside the Croatian judicial system; article 14 of the same treaty which prohibits discrimination as the applicants were given a different (and not positive) treatment due to their ethnicity; and article 2 of the Protocol number 1 which guarantees the right to education, which was affected as their curriculum was inferior to the national one.

The verdict was pronounced in particularly good timing, as Croatia was modifying many policies in order to adapt to European standards to join the European Union. It was a message for Croatian authorities to understand how to improve the status of the Roma based on EU standards. This was the most important element in order for the position of Roma in society to improve, not only regarding education but also in many other areas, such as housing, access from their settlements to cities, among others.

However, since Croatia was finally accepted into European Union in 2013, the situation for Roma and other minorities has not been the same. Gradually, they neglected some of the aspects which society had achieved through the implementation of this Verdict and the improvement of the position of the Roma has slowed down.

We should understand this sentence by a European judicial authority at a European level as a message to understand that this kind of practices cannot take place in a democratic state. Any form of segregation, specifically such a dangerous one as it is in education, creates and deepens the differences in a society. If segregation of minorities continues, not just in education but also in other areas, even everyday life, we will never be able to create the necessary elements for a strong, democratic, united and fair society.