Sile Osovine, koje su se borile protiv antihitlerovske koalicije, uključivale su Njemačku, Italiju i Japan. Do 1945. godine Mađarska, Rumunjska, Bugarska i međunarodno priznate zemlje pridružuju se Hitlerovoj koaliciji. Iako se Finska nije službeno pridružila Trojnom paktu, surađivala je sa Silama Osovine. Nakon raspada i okupacije Jugoslavije i Čehoslovačke, Hitler je uz pomoć lokalnih kvislinga stvorio tzv. „Nezavisnu“ državu Hrvatsku (NDH) i (Prvu) Republiku Slovačku čiji je čelnik bio Josef Tiso.

Na teritoriju današnje Hrvatske (bez većeg dijela jadranske obale, Međimurja i Baranje), kao i na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine i manjim dijelovima Srbije (Srijem) Hitler i Mussolini dali su vlast ustašama, čiji je vođa (poglavnik) bio Ante Pavelić. Ustaše su bile rasistička, teroristička i diverzantska organizacija. NDH je odmah po proglašenju 1941. godine donijela rasne zakone i započela s provođenjem genocida nad Židovima i Srbima, a 1942. nad Romima. Genocid se tijekom rata provodio na svim područjima NDH, a kulminirao je koncentracijskim logorom Jasenovac, koju su samostalno osnovale i vodile ustaše, a u kojoj je, prema podacima Memorijalnog centra Jasenovac, u 4 godine rata ubijeno najmanje 83.145 ljudi: 47.627 Srba (uključujući 12.683 djece), 16.173 Roma (uključujući 5.608 djece), te 13.116 Židova (uključujući 1.601 dijete).

Mussolini je osnovao marionetsku državu Albaniju, vođenu Shefquetom Vërlacijem potom vodstvo preuzima Ibrahim Biçakçiu. U okupiranoj Francuskoj maršal Pétain, u okupiranoj Srbiji general Nedić, a u okupiranoj Norveškoj pukovnik Quisling preuzeo je ulogu nacističkog kolaboracionista. Mnogi su se pridružili Silama Osovine kako bi osvojili nove teritorije ili se borili protiv starih neprijatelja.

Na teritoriju "Nezavisne" Države Hrvatske formirana je 13. Waffen SS divizija Handschar (handžar) ili ''hrvatska br.1''. Divizija je bila poznata po svojoj nemilosrdnosti i barbarstvu. Osnivanje divizije aktivno je pomogao jeruzalemski Veliki muftija Amin al-Huseini. Divizija je bila sastavljena većinom od muslimanskih Bošnjaka te dijelom od Hrvata katolika i predvođena njemačkim SS časnicima. Ova je divizija vršila masakre nad Židovima i Srbima. Al-Husseini, koji je osobno upoznao Hitlera, također je predložio stvaranje arapskih legija pod zaštitom Wehrmachta. Tražio je da se spriječi iseljavanje 5000 židovske djece iz Bugarske u Palestinu, inzistirao je na bombardiranju Tel Aviva, a 1. ožujka 1944. preko Berlinskog radija pozvao je cijeli islamski svijet na sudjelovanje u džihadu protiv Židova.

 Veliki jeruzalemski muftija Amin al-Husseini

Još jedna nemilosrdna divizija bila je 14. Waffen SS dobrovoljačka (Freiwilige) divizija Galicija, sastavljena pretežno od etničkih ukrajinskih dobrovoljaca iz regije Galicija. Poljaci i drugi Slaveni koji prema nacističkoj ideologiji nisu bili cijenjeni kao ljudska bića, bili su žrtve te divizije. Jedan od najgorih primjera je masakr poljskog sela Huta Pieniacka, kada je partizansko i antinacističko lokalno stanovništvo bilo mučeno i nasmrt zapaljeno, a samo selo bilo je spaljeno do temelja i izbrisano s karte. U selu Pidkamin ukrajinski nacisti 14. SS divizije Galicija masakrirali su poljske žene i djecu koji su sklonište pronašli u samostanu.

Nažalost, zemlje zapada učinile su malo ili gotovo ništa da spase Židove prije ili tijekom Drugog svjetskog rata. Nacisti su u početku težili ka protjerivanju Židova. Nitko nije želio prihvatiti Židove koji su uvidjeli da moraju pobjeći iz Europe. Ujedinjeno Kraljevstvo, glavna članica Savezničkih sila, uvelo je ograničenja na ulazak u Palestinu pod svojom kontrolom. U srpnju 1938. američki predsjednik Franklin Roosevelt sazvao je Konferenciju o izbjeglicama u Evianu koja je završila potpunim neuspjehom; osim Dominikanske Republike nijedna druga država nije ponudila azil izbjeglicama. Godine 1939. brod St. Louis, koji je prevozio 937 putnika iz Njemačke na Kubu, nije dočekan prema dogovoru, te im nije dopušten ulazak u zemlju (uz 28 izuzetaka). Brod koji se približavao obali Floride dobio je odbijenicu Sjedinjenih Država. Odbijajući ponovno se vratiti u Hamburg, kapetan Schröder je čak razmišljao o potapanju broda kako bi ga Velika Britanija prihvatila. Kapetan je usmjerio brod do luke Antwerpen i vratio se u Njemačku bez putnika.

Kada danas čitamo, pišemo ili slušamo predavanja o Holokaustu, prvo se susrećemo s bezdušnim figurama. Sjećanja ljudi koji su uspjeli preživjeti ovu tragediju vode nas sa sobom u bezračne vagone, mračne sobe Auschwitza, Treblinke, Belzeca, Chelmna, Sobibora, Dachaua, Majdaneka, Mauthausena, Jasenovca i mnogih drugih logora, okrutnog radnog procesa, plinskih komora.

Kada gledamo arhivske slike i videozapise, kontempliramo koliko bi se čovječanstvo još moglo pognuti. Zastanimo na trenutak i razmislimo o tome da je svaka od ovih individua, odjevena u istu uniformu, s istim užasnitim izrazom lica, iščekujući istu sudbinu, imala svoje mirne živote- dom, posao, obitelji, odgovornosti i status. Tko je to lice koje je iz gomile gledalo u kameru, kakav je bio njegov život i kako je završio? U getima su ljudi još uvijek imali imena, ali u logorima su postojali samo brojevi. Jednostavno su počele postojati individue kojima su oduzete obitelji, domovi, pa čak i pravo da imaju ime.

Države koje su pretrpjele ovu tragediju dijele kolektivnu odgovornost za prevladavanje traume nastale nakon genocida, za nastavak učinkovite politike obilježavanja, za brigu o povijesnim mjestima te promicanje obrazovanja i istraživanja na ovu temu. Ova odgovornost zahtijeva obrazovanje mladih o uzrocima, posljedicama i dinamici takvih zločina kako bi se ojačao njihov otpor antisemitizmu, rasizmu i drugim ideologijama mržnje. Ova tema nikada nije bila relevantnija nego danas, jer se genocid i najteži zločini i dalje događaju u mnogim dijelovima svijeta. Milijuni ljudi, čije priče ne znamo, tijekom nekoliko godina dijelili su istu tragediju i postali dio povijesti. Trebali bismo barem iskazati poštovanje prema njihovom duhu tako da ne zaboravimo ovu tragediju i učinimo mir važnim dijelom naših života.