Doprinos Nelsona Mandele u smislu globalne borbe protiv nepravde i rasne diskriminacije bio je neupitan, također s njegovom kompleksnom biografijom. Ambiciozni pristaša ljevičarskog pokreta, crni nacionalist, aktivist protiv apartheida, revolucionar, politički zatvorenik i filantrop; to je samo mali dio jedva pomirljivim kategorija s kojim je prvi crni predsjednik Južne Afrike bio povezan tokom svog života.

Pojedinačne činjenice iz njegove biografije teško daju čovjeku mogućnost za sumiranje veličine Mandelinih dostignuća. Unatoč tome, postoji jedna stvar u vezi s njim koja ostaje čvrsta. Nelson Mandela učinio je puno za Afriku. Ipak, možda je još više učinio za svijet.

Obraćajući se javnosti u svojim govorima, Mandela je dokazao da politička retorika može biti drugačija, izbjegavajući poremetiti ili stvoriti nove sukobe, a umjesto toga ohrabruti i ujedinjavati. Zahvaljujući njegovim naporima, devedesete godine su stvorile novi prag koji je otvorio put valu ogromnih promjena, pri čemu su mnogi ljudi skupljali hrabrost i počeli se suprotstavljati ukorijenjenim sustavima nepravde, ugnjetavanja i korumpiranih institucija.

Međunarodni dan Nelsona Mandele proglašen je 2009. godine u čast univerzalnog značaja nasljeđa bivšeg predsjednika Južne Afrike. Ovih dana praznik se u cijelom svijetu slavi 18. srpnja, na Mandelin rođendan.

Da bi se podržalo obilježavanje ovog praznika, možda će biti najbolje podsjetiti se na Madibin najnezaboravniji govor, istodobno proučavajući pojmove koje je koristio. Sloboda, pravda i demokracija činili su ključne pojmove u Mandelinoj retorici, a ovaj dan treba pružiti podršku za razumijevanje njegovih razmišljanja o slobodnom društvu.

„Spreman sam i umrijeti.“

«Žalba Afrikanaca ... nije samo da su siromašni, a bijelci bogati, već i da su zakoni koje donose bijelci osmišljeni kako bi očuvali ovu situaciju«, tvrdio je Nelson Mandela iznoseći obranu u suđenje u Rivoniji u Pretoriji u Južnoj Africi, 20. travnja 1964. godine.

Ali zakoni koji podržavaju kršenje ljudskih prava još su gori, osim što potiču pravosuđe, policiju i parlamente da se povežu kako bi zaštitili integritet nepravednih zakona, prisiljavaju javnost da vjeruje da je to zakonito. Izazivajući ogromne nepravde u Južnoj Africi, Mandela je, dakle, ponudio promjenu paradigme koja je trebala potaknuti javnost da od korištenja ‘jezika prakse' pređe na 'jezik zakona'.

Jedna epizoda iz njegove biografije savršeno prikazuje Mandelinu percepciju borbe protiv nepravde. Šezdesetih godina, dok je bio u zatvoru, Mandela je optužen za sabotažu, promicanje komunizma i pomaganje stranim silama da sruše vladu. Izveden je pred sud, ali suzdržao se od obrane, jer bi iznošenje obrane legitimiralo suđenje.

«Cijeli svoj život posvetio sam borbi afričkog naroda. Borio sam se protiv bijele dominacije, kao i protiv crne dominacije. Njegovao sam ideal demokratskog i slobodnog društva u kojem će svi ljudi živjeti zajedno u harmoniji i s jednakim mogućnostima. To je ideal za koji se nadam da ću živjeti i da ću ga ostvariti. Ali, moj Bože, ako tako mora biti, to je i ideal za koji sam spreman umrijeti», rekao je na završetku obraćanja sudu.

Nakon Tomasa Jeffersona i Martina Luthera Kinga, Nelson Mandela podsjetio je da osporavanje nepravednih zakona podrazumijeva moralnu odgovornost da ih se ne poštuje. U međuvremenu se pokazalo da neposluh može biti različit - ne nužno prisiljavajući čovjeka da nasilju pruža nasilni otpor, već umjesto toga ilustrirajući za što je nepravedna vlast sposobna ako se osnaži.

Mandela je bio u zatvoru 27 godina, nakon što je pušten u veljači 1990. godine. Kasnije je to rezultiralo padom apartheida i on je izabran za prvog crnog predsjednika Južne Afrike.

Nelson Mandela obratio se Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 1994. godine rekavši sljedeće: «Koliko god bitka bila teška, nećemo se predati. Bez obzira koliko nam treba vremena, nećemo se umoriti. Sama činjenica da rasizam degradira i počinitelja i žrtvu zapovijeda da, ako smo vjerni svojoj predanosti da zaštitimo dostojanstvo čovjeka, borićemo se dok ne pobjedimo».

Čak i danas njegove izjave imaju potencijal za primjenu u tekućim raspravama o rasizmu i ksenofobiji, istodobno objašnjavajući zašto su zajednički napori za pobjedu nad raširenim rasizmom vrijedni predanosti i vjernosti.

Mandela se držio tvrdnjom: iako se diskriminacija uglavnom prakticira prema manjinama, časnicima i drugim skupinama, ona opija čitave zajednice, a ne ostavlja im prostora za postizanje društvenog razvoja. Što se tiče anti-romskog rasizma, ovo je također relevantno; sve dok u Europi postoji mržnja prema Romima, neće biti nikakve šanse za slijediti put prema naprednoj budućnosti.

 

 

 

Nelson Mandela’s contribution to the global uprising against injustice and racial discrimination was unquestionable, notwithstanding his ambiguous biography. An avid supporter of the left-wing movement, Black nationalist, anti-apartheid activist, revolutionary, political imprisoner and philanthropist; this is just a small assemblage of barely consonant categories that the first Black president of South Africa was associated with throughout his lifetime.

Haphazard facts from the biography hardly give one the means to summarize the magnitude of Mandela’s achievements. Nonetheless, one thing about him remains solid.

Nelson Mandela had done a lot for Africa. Yet, perhaps, he did even more for the world.

While addressing the public in his speeches, Mandela proved that political rhetoric can be different, eschewing to disrupt or make new cleavages - and being encouraging and unifying, instead. Due to his efforts, the 1990s constituted a new threshold paving the way to the wave of tremendous changes; with many people bucking up the courage and starting to oppose the entrenched systems of injustice, oppression structures, and corrupt institutions. 

In 2009, Nelson Mandela International Day was declared to honor the significance of South African former president’s legacy. These days the holiday is celebrated throughout the world on 18 July, Mandela’s birthday.

To support the observance of the holiday, it may be worth referring to Madiba’s most memorable speech, while scrutinizing the notions that he used. Freedom, justice, and democracy constituted the key concepts in Mandela’s rhetoric, and this day has to offer a cause to grasp more from his reflections on free society.

«I am prepared to die»

«The complaint of Africans ... is not only that they are poor and the whites are rich, but that the laws which are made by the whites are designed to preserve this situation», Nelson Mandela claimed at the opening of the defense case in the Rivonia trial in Pretoria, South Africa on 20 April 1964.

Mandela believed that the violation of human rights is atrocious and shameful in essence. But laws, supporting the infringement of human rights, are even worse; aside from making justice, police and parliaments to conjugate in order to protect the integrity of unjust laws, they force the public to believe it's rightful. Having challenged the overwhelming injustices in South Africa, Mandela, thus, offered a paradigm shift which was to encourage the public to proceed from using the language of practice to the language of law.

One episode from his biography perfectly exemplifies Mandela's perceptions of the fight against injustice. In the 1960s, while in prison, Mandela was accused of sabotage, furthering communism and aiding foreign powers to overthrow the government. He stood trial but abstained from defending himself since this would give way to legitimization of the state’s case.

«I have dedicated my life to this struggle of the African people. I have fought against white domination, and I have fought against black domination. I have cherished the ideal of a democratic and free society in which all persons will live together in harmony and with equal opportunities. It is an ideal for which I hope to live for and to see realized. But, My Lord, if it needs to be, it is an ideal for which I am prepared to die», - he said when finishing his address to the court.

Following Tomas Jefferson and Martin Luther King, Nelson Mandela reminded that challenging unjust laws implies moral responsibility to disobey them. It proved in the meantime that disobedience can be different – not necessarily forcing one to resort to the means of violent resistance – but illustrating instead, what injust rule is capable of when empowered.

Mandela was imprisoned for 27 years, having been released in February 1990. Later on, this resulted in the fall of apartheid and him being elected as the first Black president of South Africa.

In 1994, Nelson Mandela addressed the United Nations General Assembly by saying the following: «And yet however hard the battle will be, we will not surrender. Whatever the time it will take, we will not tire. The very fact that racism degrades both the perpetrator and the victim commands that, if we are true to our commitment to protect human dignity, we fight on until victory is achieved».

Even today, his statements preserve ample potential to be applied to the ongoing debates on racism and xenophobia, while expounding why common efforts to win over widespread racism are worth commitment and fidelity.

Mandela was standing his ground by asserting: even though discrimination is mostly practiced against minorities, subalterns, and otherized groups, it intoxicates entire communities while leaving them no space to achieve societal development. In regard to anti-Roma racism, this is relevant likewise; as long as the hatred towards Roma is in place in Europe, there won't be any chance to follow the path towards progressive future.