Žene su i prije i danas uvijek u istom položaju, što se mene tiče. Žena mora raditi, skrbiti za djecu, kuhati, peglati, čistiti i opet ne valja. Mora uvijek biti rob.

Citat je to iz publikacije „Ispovijesti žena Romkinja“, koju je objavila Udruga žena Romkinja „Bolja budućnost“, a donosi dvadeset priča Romkinja, raznih godišta i iz različitih krajeva Hrvatske. Ono što ih spaja jest iskustvo siromaštva, slabe ili nikakve obrazovanosti, pa i često težak položaj ne samo unutar društva, nego i vlastite obitelji.

Citat pripada Romkinji rođenoj 1958. u Makedoniji, odrasloj u Zagrebu, koja je završila sedam razreda osnovne škola, a onda morala prekinuti školovanje kako bi čuvala tek rođenog brata. Udala se s 18 godina, radila je, a muž joj je, kako je navela, „pio, tukao me, varao“. O petero djece se sama brinula, a uz to je imala posao i održavala kuću. „Kad bih mogla promijeniti nešto, promijenila bih da se ne udam tako mlada“, rekla je.

Što o tom početnom citatu misli, pitali smo Albinu Bogdan, 33-godišnju Romkinju, koja je također rođena u Makedoniji te odrasla u Zagrebu. No tu sličnost staje. Albinu su roditelji podržavali, završila je srednju frizersku školu te školu za upravnog referenta i zadovoljna je svojim životom.

„Stvari se ipak mijenjaju, polako, ali se pokreće nabolje, pogotovo u gradu. Većina cura koje ja poznajem rade, kao što im u većini partneri pomažu u kućanstvu. Prije je bilo tako da je sve na ženama, ali ne samo u romskoj zajednici, nego svuda. Žene na cijelom svijetu više rade u kući“, kaže Albina.

TERET UDAJE

Danas je ipak bolje što se tiče udaje jer cure čekaju punoljetnost, a prije bi se udavale s dvanaest, trinaest, četrnaest godina. Zarobljavale bi svoj život.
Neka cura s dvadeset godina, to vam je kao s jabukama kad padnu sa stabla na tlo. Da li će je netko uzeti? Vi prvi ne biste jer je pala na zemlju. Tako vam je to i s curama.

Ovo su također citati iz „Ispovijesti žena Romkinja“. Pitamo Albinu da ih komentira.

Cura od dvadeset godina se u našoj zajednici smatra starom, to je istina. Tako da kada se cure približavaju punoljetnosti, razmišljaju što će familija i okolina reći ako se nisu udale. Od rođenja su im utuvili u glavu da se u tim godinama udaje, ako ne i ranije, i zbog toga se osjećaju staro.

Ne razmišljaju što one žele, nego što drugi očekuju od njih. A treba im dat priliku da se izjasne što one žele. Ne može meni netko tek tako naći muža. Da mi ga dovedu i onda da se mi uzmemo – ne ide to tako, iako u romskoj zajednici još uvijek ima dosta ugovorenih brakova. Ja ne bih pristala na to.

Albina se udala za koga je htjela u 24. godini, nakon trogodišnje veze. Suprug joj je Rom, njezinima je to bilo važno, njoj je bilo svejedno, bilo joj je bitno da se vole, da u njemu ima podršku, da su ravnopravni i da sami donose odluke, a ne da im se netko miješa u živote. Ona se očito nije osjećala starom u dvadesetoj.

Naravno da nisam, to je tek početak života. S osamnaest djevojke još ništa nisu iskusile ni postigle, a već bi trebale ući u brak. To je prerano i kasnije im samo bude teže. Meni ništa nije falilo što sam se udala u 24., iako sam bila najstarija od unuka, a nisam prva ušla u brak. Možda je netko nešto pričao meni iza leđa, ali nisam smatrala da se moram žuriti.

Nekim je curama teško ići protiv okoline, ali ne možemo utjecati na možebitne tračeve. Uvijek će netko tračati, ali to će kad-tad prestati. Treba misliti na sebe i ne obazirati se na to što drugi govore. Sigurno da je meni bilo lakše jer sam odrasla u gradu, a ne u romskom naselju. U gradu je više mogućnosti i manje ograničenja. No to je i stvar odgoja, kako usmjeravate djecu.

Znam Romkinje, pogotovo u romskim naseljima, koje moraju raditi ono što im roditelji kažu, pa čak i ako im brane da idu u školu. Ja sam mojoj curici školu postavila kao cilj, a ona neka odluči što je to čime se želi baviti.

OBRAZOVANJE I ZAPOSLENJE

Albina ima kćer od osam godina i sina od četiri. Smatrajući da bi u odgoju trebalo jednako tretirati mušku i žensku djecu, ona svoju djecu odgaja bez ikakve razlike. Odrastala je prvo na Pantovčaku pa potom na Trnju. Nije bila okružena Romima, no ima brojnu familiju u Zagrebu. U elitnom naselju kao što je Pantovčak nije imala mnogo prijatelja, tek je poslije shvatila da su djeca zazirala od nje zbog toga što je Romkinja. Od jedanaeste do šesnaeste godine s roditeljima je živjela u Nizozemskoj i pohađala frizersku školu.

Ondje joj je bilo odlično, nitko je nije pitao koje je nacionalnosti niti imao ikakve predrasude i naučila je da su svi ljudi jednaki. Kada su se vratili, u Zagrebu je nastavila frizersku školu i bila među najboljim učenicama. Otkako je završila školu, radila je razne poslove: kao čistačica, frizerka, prodavačica, a sada radi u administraciji. „Želim zarađivati, a i dobro se osjećam kada nisam stalno doma, upoznajem ljude, učim“, kaže.

Kada bi nešto mogla promijeniti za bolji položaj Romkinja, bilo bi to upravo zaposlenje i obrazovanje. „Puno Romkinja ne radi, nego stoje doma i čuvaju djecu, a to nije dobro ni za njih ni za brak. Jako je važno da su žene samostalne. S tim je povezano i to što još uvijek mnoge ne završe školu, a onda ne mogu ni naći posao.

Zato bih prvo voljela da se poboljša informiranje: da se ide po naseljima i informira žene o onome što ih zanima. Jer, ako ih se zove na neki seminar, u hotel naprimjer, možda ih muževi neće pustiti i neće doći. 

Informirala bih ih i o zdravlju, o spolno prenosivim bolestima, o kontracepciji, jer mnoge ne znaju da imaju pravo na besplatnu kontracepciju, a ni što je to kontracepcija. Informirala bih ih o mogućnostima školovanja, o tečajevima raznih vještina tako da se osposobe za rad. Ali rijetko tko ide na teren.

INFORMIRATI NA TERENU

Željka Nikolić je pak odrasla u brojnoj obitelji u romskom naselju u Slavonskom Brodu. U kući nije bilo podjele na muške i ženske poslove.

Njezin otac i kuha i čisti, radi sve što treba, ali kaže da nisu bili takvi svi očevi u naselju. Njezin je otac radio kao čistač pa potom kao klesar, a mama je domaćica.

Materijalno joj nije ništa nedostajalo u djetinjstvu i jako je zadovoljna odrastanjem, kaže da su je dobro odgojili i da je imala mnogo prijatelja. Otac joj je govorio da treba biti dobra u školi i završila je srednju kuharsku.

Još od šesnaeste godine počela je volontirati pa je tako pomagala hendikepiranoj djeci i zlostavljanim ženama.

 

Nekima je čudno da besplatno radim, ali meni je volontiranje puno dalo. Naučila sam mnoge stvari, upoznala ljude, svuda bila i dobro se osjećam kada volontiram. Svima bih preporučila da volontiraju jer tako stječu znanje, pa ako nemaju posla, barem će nešto naučiti, kaže Željka.

Ima 22 godine i prije koji mjesec se udala te preselila u naselje Capraške Poljane u Sisku. Četiri su godine ona i suprug hodali i malo im je već bilo dosta veze na daljinu, a malo ih je i rodbina požurivala. Njezine prijateljice udale su se i ranije, neke čak s petnaest, šesnaest godina.

„Jak je pritisak na mlade cure da se udaju. Već nakon godinu dana veze nagovaraju ih na brak, pa i ako su mlade i nisu još spremne. Meni su već od punoljetnosti govorili da bih se trebala udati, ali nisam bila spremna i smatrala sam da imam vremena. Za udaju uvijek ima vremena“, kaže. Upravo je to ono što bi ona najviše htjela da se promijeni u životima mladih Romkinja, da se cure ne udaju tako mlade, već da prvo razmisle što žele. Isto tako, smeta joj diskriminacija Roma.

„Nama je puno teže naći posao, i kada imamo znanja, iskustva i vještine. A ja volim biti samostalna i navikla sam raditi“, kaže. Radila je kao prodajna agentica te kao spremačica i čistačica.

Kada je prošle godine tražila sezonski posao u kampu Lanterna u Poreču, odmah je u telefonskom razgovoru rekla da je Romkinja jer nije htjela da joj se dogodi da prevali cijeli put pa da je odbiju kada je vide. Ima iskustva s tim. No, razgovor je dobro prošao, rekli su joj da su već imali radnicu Romkinju i da je bila vrijedna.

Ipak, kada je došla s još dvoje Roma, drugi radnici su ih gledali sa zazorom i nisu se htjeli družiti s njima. No zato je narednog ljeta sve bilo u redu jer su je prethodno upoznali i vidjeli kako radi.

     

Kada bi imala prilike savjetovati mlade Romkinje, rekla bi im da „budu samostalne, stabilne, čvrste, da imaju stav, da ne daju da itko njima manipulira, ni muž ni dečko ni roditelji“. I da ne trče za brakom i djecom, već da završe školu i rade, jer bi se poslije mogle kajati.

A što Željka misli o citatu kojim smo započeli tekst? „Svakako je teže ženama nego muškarcima, mi svašta trpimo i ugađamo svakome, a svejedno neki muževi to ne cijene. Ali, to je stvar između dvoje ljudi u braku. Ja sam našla ravnopravnost s mojim mužem jer sam to i tražila“, zaključuje. 

 

*Barbara Matejčić slobodna je novinarka i urednica fokusirana na ljudska prava. Autorica je zapažene knjige Kako ste? (2015.) koja se bavi marginaliziranima u hrvatskom društvu.