PREVLADATI ZAOSTAJANJE HRVATSKE HISTORIOGRAFIJE U ISTRAŽIVANJU GENOCIDA NAD ROMIMA

Danijel Vojak, voditelj projekta „Stradanje Roma na području NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata“

 

Koje su bile najveće poteškoće bile u dobivanju podrške za projekt?

Dakako, financijska potpora. Možete imati pred sobom izvrstan projektni plan, no bez financiranja ovakav je projekt, po svojoj složenosti i obujmu, gotovo nemoguće provesti. Također, otegotna okolnost bila je nepoznavanje samoga gradiva koje se čuva u nadležnim arhivskim, muzejskim i knjižničnim institucijama. Štoviše, u nekim slučajevima mi smo kao istraživači otkrivali relevantno gradivo, dok tamošnje kolege nisu znale da se takvo gradivo čuva kod njih.

Koja su geografska područja pokrivena projektom i koje bi još institucije i područja trebalo pokriti u budućnosti?

Projekt je fokusiran na istraživanje stradanja Roma na području Nezavisne Države Hrvatske što obuhvaća dijelove područja današnje Republike Hrvatske te Bosne i Hercegovine. S time na umu, fokus na istraživanju bile su institucije u ovim zemljama te u Republici Srbiji.

Projektom nisu obuhvaćene institucije u Dalmaciji i Lici, kao i neke u ostalim dijelovima Hrvatske, što nameće potrebu da se i njih obradi. Također, pitanje onih hrvatskih područja okupiranih za vrijeme Drugoga svjetskog rata od Mađarske i Italije tek treba sustavnije obraditi, i to u nadležnim institucijama u Hrvatskoj i izvan nje. Daljnja istraživanja trebalo bi provesti i u Bosni i Hercegovini.

Je li Vaše istraživanje pokazalo neke posebne karakteristike ustaškog režima NDH-a i koje?

Istraživanje je pokazalo istaknutu zločinačku narav ustaške vlasti prema romskome manjinskom stanovništvu što se može vidjeti na temelju brojnih dokumenata o deportaciji u logore, napose u onaj jasenovački logor. U tom kontekstu može se vidjeti sustavnu ustašku genocidnu politiku istrebljenja Roma koja se provodila u nekoliko faza, a svoj vrhunac imala sredinom 1942. kada je većina Roma deportirana u jasenovački logor i ubijana.

Ako usporedimo situaciju s drugim europskim zemljama, kakva je situacija u Hrvatskoj vezano za znanstveno istraživanje genocida nad Romima?

Hrvatska historiografija zaostaje za sustavnim istraživanjima, posebice zapadnoeuropskih i srednjoeuropskih historiografija. Pozadina ovog „zaostajanja“ jest određena nezainteresiranost hrvatske znanstvene i šire javnosti za istraživanje ove teme.

Unatoč tome, moram spomenuti kako se unatrag nekoliko godina pojavilo zanimanje i u nas za istraživanje ove teme. Moglo bi se reći: „Bolje sad, nego nikad!“ Istraživanje stradanja Roma u NDH-u mora se oblikovati u niz sustavnih znanstvenih projekata, jer to od nas povjesničara traže brojne i većinom anonimne romske žrtve ustaškog režima kao jednog od najsurovijih tadašnjih genocidnih režima.

U našem su društvu, nažalost, prisutne pojave relativiziranja i umanjivanja i zločinačkoga i genocidnoga karaktera NDH-a. Postoje li takve tendencije i u povijesnoj znanosti, posebno kada su u pitanju Romi i romske žrtve i zločini nad njima u Drugome svjetskom ratu u NDH-u?

Nažalost, mora se primijetiti kako je u hrvatskoj stručnoj i široj javnosti unatrag nekoliko godina primjetna određena relativizacija zločina ustaških vlasti za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Revizionističke teze o Romima usmjerene su na dokazivanje kako oni nisu bili žrtve ustaških vlasti, već da su se iste vlasti dobro odnosile prema njima i kako oni nisu bile žrtve njihove politike.

Njihova znanstvena argumentacija svodi se na (neuspješno) pobijanje poznatih izvora o stradanju Roma, navodeći kako su oni lažni i tendenciozni. Nadalje, isti znanstvenici ističu kako je nemoguće utvrditi stradanje Roma u tom ratu jer su oni uspješno skrivali svoje etničko podrijetlo i tako preživjeli rat. Takve revizionističke teze potrebno je sustavno pobijati, i to tezama temeljenim na relevantnim arhivskim i drugim izvorima.

Koliko je hrvatsko društvo osviješteno i upoznato s time da je nad Romima u Drugome svjetskom ratu izvršen genocid te da Romi po brutalnosti i razmjerima toga genocida spadaju među najveće žrtve tog rata? U kojoj je mjeri za to odgovorna sama povijesna znanost?

Hrvatsko društvo koje Rome i danas većinom doživljava kao nepoželjne pripadnike, što je temeljeno na višestoljetnim predrasudama i stereotipnoj slici o Romima kao lutalicama, varalicama, lijenčinama, kradljivcima i sl. Takva slika, ili bolje rečeno percepcija, poticana je znatnim neznanjem o romskoj kulturi, ali i povijesti.

Dio takve povijesti zasigurno se odnosi na razdoblje Drugoga svjetskog rata kada su oni u nekim zemljama bili gotovo svi ubijeni ili protjerani, o čemu prosječni Hrvat(ica) malo zna. U školskim udžbenicima povijesti njihovo stradanje svedeno je na usputnu bilješku: „i Romi su stradali…“. Iz takva konteksta proizlazi velika odgovornost hrvatske historiografije da se ova tema sustavnije proučava.

 

PORAJMOS U UDŽBENIKE

Bibijana Papo, suautorica knjige Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945.

 

Što je bio motiv Vašeg uključivanja u ovaj projekt i ovo istraživanje?

Gledajući iz osobnoga kuta, motiv mog uključivanja u istraživanje genocida nad Romima jest ispravljanje društvene nepravde. Kao povjesničarka posebice sam bila svjesna koliko je nužno ovakvo istraživanje te sam mu se vrlo rado priključila i istraživala u Hrvatskome državnom arhivu, Vojnom arhivu u Beogradu, Arhivu BiH i drugim institucijama, zajedno s kolegama.

S druge strane, u Romskome nacionalnom vijeću, u kojem sam zaposlena, dulje smo vrijeme planirali ovakav projekt, a njegovi rezultati bili su nam nužni jer provodimo brojne aktivnosti koje su dio našeg programa „Sjećanje na Porajmos“.

Kako bi naše aktivnosti bile kvalitetno osmišljene i utemeljene, potrebni su nam arhivski dokumenti, znanstvene studije, jer to je podloga za organiziranje okruglih stolova, diskusija, izložbi te za daljnju suradnju sa znanstvenom zajednicom i širom javnosti. Sretna sam da romska zajednica u Hrvatskoj, ali i šire, napokon ima vrijedne podatke, koji su rezultat ovog projekta.

Što o genocidu nad Romima kažu naši udžbenici povijesti i kako Vi ocjenjujete tu situaciju? Kako se naš obrazovni sustav nosi s time? Možemo li s takvim tretmanom ove teme izaći iz toga začaranoga kruga neznanja, neosviještenosti i nesenzibiliziranosti za ova pitanja?

Udžbenici koji se koriste u našim školama marginaliziraju ovu temu. Postoje inicijative s romske strane da se to promijeni, a knjiga koju smo pripremili Danijel Vojak, Alen Tahiri i ja, može jako mnogo pomoći kako bi se tema genocida nad Romima uključila u udžbenike i kako bi bila predstavljena na primjeren način.

Situacija s nastavnim programima, udžbenicima, materijalima za nastavnike povijesti prilično je loša i dok se nastavni programi i udžbenici ne promijene u ovom, ali i drugim aspektima, naše društvo neće moći napredovati.

Koliko je po Vašemu mišljenju i saznanjima objavljivanje knjige Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. pridonijelo senzibiliziranju šire javnosti za temu genocida nad Romima/Porajmosa? Koliko je hrvatsko društvo upoznato s time da je nad Romima u Drugome svjetskom ratu počinjen genocid?

Namjera je ovog istraživanja i bila da se pridonese senzibiliziranju za temu genocida nad Romima, unutar akademske zajednice, ali i u široj javnosti. Nažalost, stanje u akademskoj zajednici prati širu društvenu situaciju, tako da se istraživanje povijesti Roma, pa uže istraživanje genocida nad Romima, nalazi na marginama. O tome govori i činjenica da je Danijel Vojak jedina osoba iz akademske zajednice, povjesničar, koji u Hrvatskoj istražuje i piše o povijesti Roma.

Događa se i da, kada povjesničari, ne nužno s naših područja, pišu primjerice o stradanju u Jasenovcu, ili o primjeni rasnih zakona i općenito o NDH-u, vrlo rijetko spomenu i Rome, koji su u velikom broju stradali i na koje su se itekako primjenjivali rasni zakoni i sve ostalo što su doživjeli i drugi stradalnički narodi.

Ovo je istraživanje, i ova knjiga konačno, pridonijelo da se takva situacija počne mijenjati, i to je vrlo ohrabrujuće. Osviještenost šire javnosti o ovoj temi trenutno je na znatno višem stupnju nego primjerice 2012., kada smo u RNV-u započeli s organiziranjem komemoracije u Uštici, Jasenovcu. Prije toga vladala je gotovo potpuna šutnja. Od 2012. posebice su se mediji zainteresirali za ovu temu, što je jako dobro jer na taj način se može doprijeti do široke javnosti. Ova je knjiga već sad, po našim saznanjima, umnogome pridonijela procesu upoznavanja javnosti s genocidom nad Romima, a još će to i više u budućnosti.