Podučavanje je profesija koja stvara sve ostale profesije.

-nepoznati autor

Ovogodišnji Svjetski dan učitelja obilježava se 28. put otkad ga je UNESCO proglasio 1994. godine. Proglašen je u spomen na potpisivanje Preporuke o statusu učitelja 5. listopada 1966. godine u Parizu.

Svjetski dan učitelja idealna je prilika da se ukaže na važnost učiteljske profesije, da se učitelje izbavi iz anonimnosti i pridoda im se društvena važnost. Sve to u teoriji zvuči savršeno, učiteljima se na ovaj dan upućuju čestitke, obećavaju im se bolji uvjeti i unaprjeđenje obrazovnog sustava. To traje do otprilike 5. listopada u 23:59. Zatim nastupa realnost. Nastupaju problemi s kojima se učitelji svakodnevno susreću. Pritom ne mislim na beznačajne „probleme“ poput „učenik me vidio kako u kvartovskom kafiću ispijam pivo“ ili „moram do toaleta, ali ako ih ostavim same preokrenut će učionicu naglavačke“. Obezvređivanje njihove profesije i svih godina njihova školovanja, nepoštivanje autoriteta, anonimne prijave, pritisak roditelja, zarobljenost u sustavu, šablonski rad… Vjetrenjača je mnogo, a učitelji su svakodnevno u ulozi Don Quijotea koji se bori.

Problemi se nižu, a podrška sa svih strana izostaje. Javnost upućuje kritike jer „oni i tako imaju više od 3 mjeseca godišnjeg odmora, a i inače ne rade mnogo“. „Za to koliko rade dobro su i plaćeni.“ Nitko od njih ne čuje drugu stranu. Ne čuje s koliko se administracije, pritiska i odgovornosti učitelji nose. Ponekad u razredima imaju i preko 30 učenika. Svakom od tih učenika trebaju posvetiti jednaku količinu pažnje, dati mu jednaku šansu kao i svim drugima. A povrh svega toga, oni svu tu djecu moraju i odgajati. Prosječan hrvatski roditelj odgaja jedno do dvoje djece. Učitelj ih u razredu ima barem 10 do 15 puta toliko. Svaka učenikova suza ili osmijeh, radosna ili tužna vijest, svaka nevolja ili uspjeh – svemu se tome učitelj ili raduje, ili sve to proživljava i suosjeća s učenikom. Njihov rad ne poznaje granice radnog mjesta, radno vrijeme…

Ima ta medalja nažalost i onu ružnu stranu. Ne zaslužuje svaki učitelj da ga se uopće i zove učiteljem. Važno je to napomenuti, ali i biti svjestan da su takvi u manjem broju, i oni ne bi trebali biti temeljem za sve tipične predrasude koje su već gore navedene, a koje se vežu uz učitelje.

Učitelj je osoba koja ima tu privilegiju, ali i teret da može utjecati na mlade ljude. Lik i djelo naših učitelja nosimo sa sobom čitav život, sjećamo ih se po dobrom ili lošem. Velika je to i značajna, ali i teška odgovornost koja je na učitelju.

I velikani poput Einsteina, Nikole Tesle, Marie Curie, imali su svoje učitelje koji su u njih usadili prva zrna znanja, iz kojih su rasli i zapisali se u povijest. Naše obrazovanje počinje i završava s učiteljem, od prvog testa u osnovnoj školi, srednjoškolskih završnih testova, pa sve do obrana diplomskih radova na fakultetu. Sjetimo se, ne samo danas, nego i tijekom čitave godine, koliko toga dobroga smo od učitelja naučili. Sjetimo se makar i jednog učitelja koji nas je svojim radom inspirirao. Sretan Svjetski dan učitelja, uz nadu da će se učitelji u bliskoj budućnosti početi više cijeniti.