Tijekom nacističke okupacije Sovjetskog Saveza, Romi su, poput mnogih drugih etničkih i društvenih skupina, bili izloženi brutalnom progonu i genocidu. Nacionalsocijalisti su Rome smatrali „rasno inferiornima“ i nastojali ih istrijebiti putem masovnih pogubljenja, prisilnog rada i drugih užasnih mjera. Na okupiranim područjima, uključujući Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju, tisuće Roma su bili pohapšeni, deportirani i ubijeni u masovnim egzekucijama. Cijela sela su bila uništena, a romske zajednice izbrisane. Ovaj genocid, često zanemaren u povijesnim narativima, predstavlja tragično poglavlje u povijesti Roma, gdje su bili sustavno meta zbog svoje etničke pripadnosti, bez ikakvog obzira prema njihovoj ljudskosti.

Romi su, zajedno sa Židovima i drugim progonjenim skupinama, bili zatvarani u razne nacističke koncentracijske logore diljem Europe. Jedan od najzloglasnijih logora u kojem su držani Romi bio je Salaspils, smješten u Latviji. Logor, prvotno osnovan za ratne zarobljenike, kasnije je postao mjesto zatočenja, medicinskih eksperimenata i prisilnog rada. Godine 1943. počeli su tamo dovoditi seljake, žene i djecu deportirane iz sela u Bjelorusiji te iz Pskovske i Lenjingradske oblasti tijekom kaznenih protupartizanskih operacija. Zatvorenici su bili izloženi nehumanim uvjetima, uključujući prenapučenost, izgladnjivanje, bolesti, hladnoću, iscrpljujući rad i brutalno postupanje stražara. Koncentracijski logor Salaspils, zajedno s drugim logorima, predstavlja mračno poglavlje u povijesti Porajmosa — genocida nad Romima.

„Cigansko pitanje može se smatrati riješenim tek kada većina asocijalnih i beskorisnih Cigana miješanog podrijetla bude prikupljena u velike radne logore, gdje će se poduzeti učinkovite mjere protiv njihova daljnjeg razmnožavanja. Samo na taj način buduće generacije njemačkog naroda mogu biti oslobođene ovog teškog tereta.“
Otto Thierack, predsjednik Njemačkog narodnog suda, u pismu Hitlerovu privatnom tajniku Martinu Bormannu, 13. listopada 1939.

„Kako bih uklonio Poljake, Ruse, Židove i Cigane s njemačkog tla <…> smatram potrebnim prenijeti sve funkcije kaznenog postupka u odnosu na [te ljude] na Himmlera. Do tog sam zaključka došao jer shvaćam da sudovi ne mogu učinkovito sudjelovati u istrebljenju tih ljudi… <…> Nema smisla držati ih u zatvoru godinama…“
Robert Ritter, psiholog, glavni ideolog progona Roma, 1939.

„Jednom smo prijateljica i ja prekinule konac na razboju, a rekli su nam da smo štetu napravile namjerno. Odveli su nas u logor, postrojili dječake i djevojčice naših godina, postavili klupu i tukli nas bičevima. Zatim su dali bič dječaku, mom rođaku, i rekli mu da me tuče. On je rekao: ‘Ona je moja’, i odbio me tući, pa je bio kažnjen zbog toga. Dali su bič drugom dječaku i on me tukao, još uvijek imam ožiljak na nozi od tog premlaćivanja. <…> Bili smo u Salaspilsu do siječnja 1945. Naša vojska je već napredovala, a Nijemci su odlučili da nas unište. Zaključali su nas, dovukli bačve benzina do naših baraka, ali je počelo bombardiranje i Nijemci su u strahu pobjegli. Više nisu imali vremena za nas. Naši stariji dječaci su se provukli kroz prozor i odmaknuli bačve od baraka. Zatim su otvorili kapije, a naši staratelji su nam pomogli da izađemo. Našli smo jednu napuštenu kuću, ušli unutra. Živjeli smo u toj kući nekoliko dana, spavali stisnuti jedni uz druge. Onda su došle naše trupe. Nahranili su nas, obukli, i ostali smo neko vrijeme u našem logoru. Zatim su nas odveli u Varšavu, pa u Kijev, u sirotište. Vodili su nas po bolnicama, pjevali smo i plesali za ranjene. A onda su nas našli naši rođaci, došli po nas i odveli kući.“
Aleksandra Vasiljevna Belova, bivša romska zatvorenica koncentracijskog logora Salaspils

„Nijemci su došli u Ostrov 1942. Imala sam 13 godina, sestra 11. <…> Nakon Salaspilsa, oni koji su preživjeli, koji nisu bili strijeljani, poslani su u Poljsku, u Tuchengen blizu Litzmannstadta (Lodza). I tamo je bio veliki logor. Bilo je mnogo različitih ljudi. Ali mi, Cigani, zamolili smo da budemo smješteni u jednu baraku, da budemo zajedno. Poljaci su bili dobri: puštali su nas da tražimo kruh i davali nam odjeću. A kad su nas pustili, išli bismo k ljudima i molili barem komadić kruha, barem komadić sapuna. I rezali bismo ga na nekoliko dijelova da barem možemo oprati lice i ruke, jer to više nije bilo moguće… <…> A onda, kad smo oslobođeni, bili smo u američkom logoru. Tamo smo osnovali vlastiti ciganski ansambl, a Amerikanci su nas podržavali i dali nam tkaninu za ciganske bluze. Amerikanci su nas poslali u Francusku da nastupamo. To je vjerojatno bilo već 1946. Imala sam oko sedamnaest godina. Rat je bio gotov. Bili smo u Versaillesu. Tamo su nas dobro hranili. Tamo su bili takvi vrtovi, uzmi koliko hoćeš.“
Olga Aleksandrovna Belova, bivša romska zatvorenica koncentracijskog logora Salaspils

„Imao sam 12 godina kada su me odveli u Salaspils, a odatle u Lodz. Došli su po nas kasno noću, odveli cijelu obitelj i odveli nas u logor smrti. Tamo je bilo strašno, barake duge pola kilometra, trokatni ležajevi i puno ljudi. Nas djecu su dobro hranili, ali sam vidio i drugu djecu – njima su davali neku vrstu seruma, jako su mršavili i umirali. Maršal Žukov nas je osobno oslobodio iz logora u Lodzu, i osobno sam ga vidio.“
Nikolaj Nikolaevič Suhovski, bivši romski zatvorenik koncentracijskog logora Salaspils

„Oko deset sati navečer, automobili su počeli ulaziti u ciganski logor, koji je bio samo dvadesetak metara od naše barake. Cigani su živjeli u barakama s cijelim obiteljima, s djecom, bakama i djedovima. Navikli smo na njih kao susjede, razgovarali preko žice, razmjenjivali vijesti. Cigani su živjeli u još težim uvjetima nego mi. Nisu dobivali ni onaj oskudni obrok: krali su im ga ‘starješine’ iz redova vlastitih Cigana. Izgladnjela djeca su nas kroz žicu molila da im damo nešto za jesti, i hranili smo ih svakodnevno koliko smo mogli. Prirodna vedrina Cigana, unatoč svemu, probijala je kroz tugu i očaj: često se odande čula glazba i pjesma… <…> I tako su Cigane odveli. Automobili iz baraka, jedan za drugim, krenuli su prema krematoriju. Kad su preostali Cigani to saznali, logor je bio ispunjen vriskovima. <…> U logoru smo mnogo puta vidjeli egzekucije i vješanja, i nije bilo slučajeva da je netko od osuđenih vrištao ili molio za milost. Znao je da je to uzalud, i hrabro bi prihvatio smrt pred desecima tisuća drugih zatvorenika. Ni Cigani nisu molili za milost, ali su se opirali i vrištali. <…> Kad smo ustali i izašli iz barake, svi su s užasom gledali prema ciganskom logoru. Jučer je tamo bio život, a danas prazne barake s otvorenim vratima, razbacanom odjećom i lokvama krvi. Ekipa zatvorenika, pod nadzorom SS-a, čistila je tragove zločinačkog masakra.“
I. P. Kovalev, bivši zatvorenik logora Birkenau

„Bilo je zastrašujuće gledati Cigane kako sviraju vesele marševe, uz koje su iscrpljeni zatvorenici vraćani u barake i nosili svoje mrtve ili umiruće drugove. Prizor mučenja uz glazbu bio je nepodnošljiv. Ali također se sjećam kako se, na Staru godinu 1939., iz daleke barake iznenada začula violina, kao podsjetnik na neka druga, sretnija vremena, melodije mađarskih stepa, valceri Beča i Budimpešte, zvuci doma.“
Iz memoara zatvorenika Buchenwalda (1938., po naredbi zamjenika zapovjednika logora, majora Rödla, u logoru je osnovan ciganski orkestar)

Svjedočanstva romskih preživjelih iz nacističkih koncentracijskih logora snažan su podsjetnik na brutalnu stvarnost koju su proživjeli tijekom Porajmosa (genocida nad Romima). Njihove priče, često obilježene nezamislivim gubicima i patnjom, ističu otpornost i snagu zajednice koja je bila meta isključivo zbog svog postojanja. Iako genocid nad Romima ostaje uglavnom zanemareno poglavlje povijesti, ova osobna svjedočanstva osiguravaju da sjećanje na one koji su stradali ne bude zaboravljeno, potičući nas da se suočimo s prošlim zločinima i da s dostojanstvom i poštovanjem odamo počast izgubljenim romskim životima.