Bliži se kraj godine. Druge godine u kojoj nije bilo Akcijskog plana za provođenje Nacionalne strategije za uključivanje Roma. Naizgled, to je formalnost, ali zapravo upozorava na ozbiljne poteškoće s ostvarivanjem Strategije. Strategije su obuhvatne i široke, nastoje zacrtati značajne društvene promjene za koje je potrebno mnogo godina, i zato su im kao dopuna potrebni konkretniji planovi za kraća razdoblja. Oni razrađuju konkretne akcije, definiraju što će tko učiniti i kako će se mjeriti što je ostvareno, a što ne. Bez njih, strategija može lako ostati mrtvo slovo na papiru. Ili se može nastaviti rutinski provoditi, ali se pritom gubi njenu bitnu dimenziju – značajnu društvenu promjenu.

Što se, dakle, stvarno događa s onim što je bio glavni razlog donošenja Strategije – promjenom stanja u kojem su Romi stanovništvo s najnižom naobrazbom, najvišom nezaposlenošću, najlošijom kvalitetom stanovanja i još mnogim tegobama?

Strategiju se počelo pripremati još 2011., kako bi se nastavilo s programima i mjerama protiv diskriminacije i socijalne isključenosti Roma koje su određivali raniji nacionalni program za Rome i Desetljeće uključivanja Roma. Pripremanje je potrajalo dugo, u međuvremenu su (krajem te 2011. godine) održani i parlamentarni izbori i 'preslagivanje' ministarstava i raznih uprava, pa je Nacionalna strategija donesena tako da pokriva tek razdoblje od 2013. do 2020. godine. Nakon nje je donesen i prvi trogodišnji Akcijski plan, od 2013. do 2015. godine. Prvi i, zasad, jedini.

Da su stvari tekle normalno, zadnja godina tog plana bila bi i godina ocjena (ne)uspjeha i pripremanja novog akcijskog plana, koji bi krenuo već od 2016. godine. Neke značajne analize i ocjene (evaluacije) stvarno su obavljene, organizacije civilnog društva i konzultantski timovi ukazali su na neke nedostatke i dali korisne preporuke, ali prijedlog novog akcijskog plana nije se pojavio u javnosti. Nije se dosad pojavio čak ni službeni izvještaj o provođenju dotadašnjeg akcijskog plana u njegovoj zadnjoj godini – 2015.

Zašto? Kao i u vrijeme donošenja strategije, ispriječio se događaj koji u hrvatskom sistemu očevidno djeluje poput dubokog tektonskog poremećaja – nacionalni izbori, i to dva puta. Za razliku od stabilnih demokracija u kojima promjena na političkom vrhu ne povlači za sobom smjene na svim razinama profesionalnog upravnog aparata, u Hrvatskoj kao da sve počinje od početka. Premda Milanovićeva vlada nije svojim nasljednicima ostavila neku podlogu pripremljenu za novi akcijski plan, komična ekipa Orešković-Karamarko-Petrov, koja je nepunu godinu dana nakon nje glumila vladu, vjerojatno ne bi ni koristila podlogu koju nije sačinila sama. Kažemo vjerojatno, jer ta ekipa efektivno nije pokazala uopće nikakav interes ni za samo pitanje suzbijanja diskriminacije i izvlačenja Roma iz socijalne isključenosti.

UMJESTO AKCIJE, OPERACIJA

Kao što vidimo, nije se na nastavku akcijskih planova angažirala ni sadašnja garnitura u Vladi, ali ona je ljetos ipak objavila neke nove programske dokumente, o čemu je pisao i Romi.hr (https://romi.hr/vijesti-rnv/hrvatska/vlada-donijela-operativne-programe-za-nacionalne-manjine). Ne doduše akcijske planove nego "operativne programe", i ne samo za romsku nacionalnu manjinu nego za još njih pet odnosno šest: srpsku, talijansku, češku i slovačku (zajedno), mađarsku i albansku. Priprema tih programa počela je u novembru 2016., a Vlada ih je i formalno usvojila u augustu 2017. godine.

Za razliku od Nacionalne strategije i Akcijskog plana – opsežnih dokumenata koji imaju gotovo desetak glavnih područja koja razrađuju u više od sto aktivnosti – svi ovi operativni programi, skupa s uvodnim i zajedničkim dijelom te obrazloženjem, ne obuhvaćaju ni 40 stranica. Svakoj od manjina posvećeno je najviše po desetak aktivnosti.

To samo po sebi ne mora biti loše. Ocjene Nacionalne strategije za uključivanje Roma upozoravale su kako je ukupan broj područja koja ona pokriva vrlo ambiciozan, što znači da je nužan velik angažman da ih se sve doista ostvari u samo osam godina. Prvom akcijskom planu također je zamjereno što nije izdvojio neke prioritetne ciljeve i područja, na kojima bi se onda usredotočeno radilo i ostvarilo možda ne krupne, ali opipljive promjene. Umjesto toga, on je 'preslikao' čitavu lepezu problemskih područja i specifičnih ciljeva Strategije i predvidio konkretne aktivnosti za svaki od njih. Nije čudo da je tako ambiciozan plan bilo praktički nemoguće ostvariti.

Sadašnji operativni programi biraju samo po nekoliko problema i nude nešto kao rješenja u samo po nekoliko aktivnosti. Kako Vlada ambiciozno kaže u uvodnom dijelu, oni "određuju mehanizme" za osiguravanje zaštite prava nacionalnih manjina. Ta ambiciozna formulacija se, međutim, ne potvrđuje uvijek u razradi po konkretnim područjima. Vlada će "kontinuirano pratiti", "poduzimati mjere iz svoje nadležnosti", "osiguravati pretpostavke", formirati ustrojstvene jedinice... ukratko, nastaviti raditi posao koji je morala raditi i po dosadašnjim zakonskim i programskim zasadama. "Mehanizam" obično znači nešto što funkcionira, nešto što po već ustaljenoj proceduri daje željene efekte, a ovdje vidimo da se u mnogim stvarima tek kani pripremati takve postupke, ili razmatrati uvjete pod kojima bi ih se moglo uspostaviti. Svakako, ima i konkretnih mjera ili barem obećanja, ali one djeluju pomalo kao otoci u moru relativno općenitih i ne baš obavezujućih najava.

Ne znamo jesu li ovi operativni planovi pravljeni tako da se – barem za romsku nacionalnu manjinu – imalo u vidu iskustva i evaluaciju koje smo naveli, ali ako su autorima te pouke i bile poznate, ne bi se reklo da su uvidjeli njihov značaj.

Jedna od osnovnih zamjerki bila je što za najveći dio aktivnosti nisu bili definirani elementi koji su neophodni da bi se uopće moglo provjeriti kolike su promjene ostvarene. To jest, nisu ustanovljeni podaci o stanju na početku provođenja strategije odnosno akcijskog plana, pa stoga nije omogućeno niti egzaktno mjerenje napretka kroz jasno definirane indikatore. Ako se ta kritička primjedba odnosila na značajan dio Strategije i Akcijskog plana za Rome, ona važi i za cijeli skup operativnih programa za sve navedene manjine.

Nigdje nije jasno rečeno kako stoje stvari u trenutku kad se pristupa ostvarivanju programa, niti po čemu će se pratiti napredovanje s tih početnih točaka. Kao da je važnije bilo dati privlačna obećanja – popraćena i najavama pojačanog financiranja – nego uvjerljivo pokazati da ih se ozbiljno kani provesti. To na operativne programe baca sumnju da su doneseni više radi političkog efekta nego radi stvarnih poboljšanja u životu manjina.

Na to upućuje i činjenica da Vladini partneri u definiranju tih programa nisu bila vijeća nacionalnih manjina i razne organizacije koje se bave poboljšavanjem njihovog položaja, nego izabrani zastupnici manjina u Saboru. Oni su bili uključeni u izradu operativnih programa, a o njihovom provođenju će se premijer upravo s njima konzultirati svakih šest mjeseci. Znamo li kako je tanka parlamentarna većina zahvaljujući kojoj se ova vlada uopće održava, nije teško zaključiti da su i ovako labavo definirane programske zasade imale funkciju da osiguraju podršku manjinskih zastupnika. To što većina tih zasada nije konkretno definirana može biti smetnja u operativnom smislu, onda kada treba utvrditi odgovornost za praktična poboljšanja u životu pripadnika manjina. Ali ne smeta, dapače dobro dođe, ako je u podlozi politički sporazum, koji ni jednoj strani nije u interesu raskinuti; labavo definirane operacije čak su i prednost, jer političkim prvacima etničkih manjina ostavljaju slobodu u korištenju sredstava.

GDJE SU ROMI?

Operativni program za romsku nacionalnu manjinu i sam ima mnogo neodređenih, poneki prividno određen, a i jedan odveć određen zadata.

Za početak, preuzima obavezu revizije Nacionalne strategije i donošenja Akcijskog plana 2018.-2020. Zna li se da je zadnja godina tog plana – 2020. – upravo i godina isteka roka trajanja same Nacionalne strategije, razumno je upitati se što će to uopće ostati za reviziju. Strategiju se ne može revidirati nižerazrednim dokumentom kakav je akcijski plan, nego bi revidirana strategija tek trebala biti osnova za novi akcijski plan. Koji bi počeo godinom koja je doslovce pred vratima, pa ni o kakvoj ozbiljnoj reviziji strategije ne može biti ni riječi. K tome, ako znamo da je pripremanje tog Operativnog programa (za koji se i dalje ne zna gdje stoji u odnosu na strategiju i akcijski plan) počelo prije dobrih godinu dana, postavlja se pitanje zbog čega ta godina nije iskorištena i za revidiranje strategije i za donošenje akcijskog plana.

Nema mnogo dileme – operativni programi po svoj prilici nisu doneseni da bi se nastavilo na ono što su započeli raniji planovi, nego kao sredstvo da se zastupnike manjina veže uz vladajuću koaliciju. A zauzvrat im se daje sasvim opipljive koristi, koje svojim manjinama donose gotovo kao Djed Mraz, isključivo zaslužan za poklone koje je uspješno ispregovarao s Vladom. Dobiva manjina, ali dobiva i zastupnik, koji se potvrđuje kao onaj preko kojega se razne stvari može 'srediti'.

Operativni program za romsku manjinu to najrječitije potvrđuje; najkonkretnija aktivnost koju predviđa je aktivnost 8.2, direktno namijenjena unapređivanju uvjeta rada Saveza Roma u Republici Hrvatskoj "Kali Sara", uz pronalazak adekvatnog prostora i njegovog uređenja. Dakle, baš udruge trenutnog saborskog zastupnika koji predstavlja (i) romsku nacionalnu manjinu.