Procjenjuje se da su Romi jedna od najmnogobrojnih manjina na svijetu, status koji ih karakterizira stoljećima. Naprimjer, u Europi ima oko 10-12 milijuna Roma, od kojih su polovica državljani EU, temelji toga da su državljani država članica EU-a. Posljednjih desetljeća sve je veći naglasak stavljen na njihov položaj i veći stupanj zaštite u smislu ljudskih i manjinskih prava. Ovaj trend dovodi do općeg povećanja fokusa na zaštitu manjina, što je bila konstantna značajka međunarodnog, i što je najvažnije europskog političkog pristupa od 1990-ih nadalje. Međutim, provedba viših standarda zaštite, barem u početku, nije bila dizajniran za Rome koji su patili od različitih razina diskriminacije ili marginalizacije kroz gotovo cijelu svoju povijest.

Razlozi zbog kojih su Romi ostali podalje od donošenja mnogih političkih odluka su različiti i često proizlaze iz širih povijesnih, zemljopisnih i političkih konteksta koji su presiljavali vlasti i međunarodne organizacije da svoje političke programe grade na načelu prioriteta i hitnosti. To objašnjava, naprimjer, zašto je poziv na akciju za zaštitu manjina upućen (i prihvaćen) tek 1990-ih: iako su manjine već bile široko zastupljene na europskom kontinentu, rapidan raspad prvo Sovjetskog Saveza i s njim povezanih satelitskih država, a zatim Jugoslavije, pretvorili je skriveni fenomen u neodgodiv problem koji je trebalo riješiti brzo i strukturirano.

Nakon Drugog svjetskog rata došao je masovni poziv na akciju za Europu, jer su mnogi iznenada shvatili koliko je zapravo uobičajeno pripadati manjini i koliko brzo manjina može postati politička meta jednostavno zbog svog identiteta. Stoga su međunarodne organizacije kao što su Vijeće Europe, Europska unija (EU) i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) započele stvaranje dokumenata i propisa kojima je cilj osigurati zaštitu ranjivog stanovništva, kao i uspostaviti mehanizme praćenja, redovite, provedbe navedenih propisa.

Od sve tri organizacije, Vijeće Europe bilo je daleko najaktivnije jer je pripremilo niz međunarodnih pravnih akata usmjerenih na pružanje veće razine zaštite manjinama, uključujući Rome. Međutim, budući da nisu postojali posebni mehanizmi za provjeru provedbe ovih dokumenata od strane država, napori Vijeća Europe djelomično su ostali uzaludni. Kakogod, pitanje zaštite manjina bilo je toliko akutno da je, kada su započeli pregovori o proširenju Europske unije na zemlje Istočne Europe i Zapadnog Balkana, Europsko Vijeće EU (tijelo u kojem se sastaju svi čelnici država ili vlada država članica EU-a) odlučilo uključiti zaštitu manjina u Kopenhaškim kriterijima iz 1993.godine, koji se do danas koristi za ocjenjivanje je li zemlja spremna za članstvo u EU ili ne.

Pa ipak bilo bi nepravedno i previše pojednostavljeno pokušati razumjeti status romske manjine u Europi samo gledajući akcije međunarodnih dionika. Uistinu, Romi imaju neke značajke koje je razlikuju od svih ostalih manjina, što je čini jedinstvenom u području manjinskih prava i njihove zaštite. Dakle, da bismo bolje razumjeli polože Roma, potrebno je dublje zaroniti u prošlost i političku povijest Roma i usporediti ih s najopćenitijim odlikama koje dijele gotovo sve druge manjine u Europi.

Prije svega, važno je provjeriti kako su manjine pravno definirane: za to su vrlo korisni članak 27. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Opći komentar 23. navedenog članka. Prema tim pravnim osnovama, manjine čine ljudi “koji pripadaju skupini koja dijeli kulturu, religiju i/ili jezik", a koji se razlikuju od onih koje dijeli većina stanovništva koje živi u određenoj državi. Iako se ova definicija može činiti prilično jednostavnom za primjenu, ona se neizravno odnosi na mnogo složeniji pojam nacionalnog (etničkog) identiteta. U kontekstu manjinskih prava, ti elementi uključuju religiju, kulturu, nacionalnog pripadnost, jezik itd.

Međutim, kada to obrazloženje pokušamo primijeniti na Rome, stvari postaju još složenije. Doista, riječ "Romi" uvedena je kao pozitivniji i manje pristran krovni pojam koji uključuje različite skupine (Romi, Sinti, Aškaljie, Manuš, Jeniše, Kalderaši, Bajaši, Kale...), koji imaju neke zajedničke osobine, ali ne čine homogenu zajednicu. Naprimjer, mnogi Romi više ne govore romski jezik, već koriste jezik zemlje u kojoj žive ili kombinaciju romskog i lokalnog jezika. Štoviše, sam romski jezik uključuje širok raspon različitih dijalekata i varijanti koji se teško mogu pripisati istom jezičnom okviru. Dodatno, ne prepoznaju se sve ove zajednice kao Romi, unatoč tome što imaju neke zajedničke, integrirajuće kulturne i nacionalne elemente.

Ovaj proces formiranja romskog identiteta postaje još složeniji zbog toga što nemaju matičnu državu. Doista, manjine su obično skupine ljudi koji žive u nekoj zemlji, ali koji se mogu pozvati na svoju matičnu državu koja će također aktivno promicati njihovu zaštitu. Naprimjer, u mnogim europskim zemljama postoje hrvatske nacionalne manjine, a Republika Hrvatska je odgovorna za osiguranje zaštite njihovih prava u inozemstvu. Međutim, s obzirom na to da ne postoji "država romskog naroda", ne postoji ni matična država s kojom Romi mogu komunicirati, niti postoji država koja se pokazala kao  stvarno zainteresirana da ih zaštiti kao svoje građane.

Svi elementi koji su do sada dovedeni u red temeljni su za razumijevanje važnosti romskog političkog pokreta, njegovih početaka i postignuća, posebno u vezi s godišnjicom Prvog svjetskog kongresa Roma, koji je održan u Londonu u travnju 1971. godine. Preliminarne aktivnosti koje su dovele do kongresa su brojne i sve su važne za razumijevanje dinamike koja stoji iza procesa formiranja identiteta.

Neki inicijalni pokušaji političke samoorganizacije mogu se otkriti već početkom 20. stoljeća, kada su se Romi iz različitih europskih država počeli zastupati jednakost (poput Roma u Bugarskoj 1906. godine) i za obranu svoje umjetnosti i kulture (kao u Rusiji i Čehoslovačkoj). Između kasnih 1910-ih i kasnih 1920-ih, u Bugarskoj su se pojavile i "prve previše politizirane romske nevladine udruge" (Nirenberg, 2005. godine), dok su se slične udruge počele pojavljivati i u Sjedinjenim Državama. Međutim, brutalnosti Drugog svjetskog rata premjestile su sve te političke napore u sjenu: mnoge su romske zajednice politički razorene kao ishod Porajmosa, genocida nad romskim narodom, a svaka politička iskra je dramatično ugašena. Dodatno, nakon rata najveće romske manjinske zajednice koje se nalaze u Jugoistočnoj Europi često su se našle pod autoritarnim režimima za koje zaštita manjina i njihova politička zastupljenost nisu bili važan element, ostavljajući svaku nadu za novu generaciju romskih aktivista.

Također treba napomenuti da su Romi u Zapadnoj Europi bili na političkim marginama unatoč činjenici da nisu bili podložni nedemokratskoj vladavini. Ipak, nedostatak pozornosti vlada na priznavanju Roma kao manjinskih skupina, a u nekim slučajevima čak i na priznavanju postojanja Romskog Naroda, zajedno s ne baš bogatom tradicijom političkog aktivizma, spriječio je ove romske zajednice ustvaranju su suradnje kako bi stekle određenu međunarodnu zastupljenost.

Neki romski aktivisti počeli su postavljati pitanje identiteta Roma tek u 1960-ima, nastojeći pronaći neke objedinjujuće elemente koji bi mogli biti zajednička osnova za zajedničko djelovanje. Za početak, aktivisti su počeli naglašavati da su Romi zapravo narod, iako neteritorijalna, zbog spomenutog nedostatka zajedničke zemlje podrijetla.

Međutim, sve ove skupine imaju zajedničku povijest i duboko su međusobno povezane kroz kulturu i zajednička iskustva koja mogu postati temeljni elementi za postajanje narodom. Drugo, Romi su počeli odlučno tvrditi kako su punopravna manjina u Europi i pokušavali su uspostaviti plodnu suradnju s drugim nacionalnim manjinama, naročito u Srednjoj i Istočnoj Europi, gdje su druge manjinske skupine bile (i još uvijek jesu) prilično brojne. Njihovi su napori i dalje morali uzeti u obzir sve razlike među romskim skupinama opisane u prvom dijelu ovog članka koje nisu pridonijele jedinstvu, jer su često romski aktivisti imali čak i suprotstavljene stavove o tome kako bi se trebali ponašati prema vladama i drugim manjinama (Vermeersch, 2006.).

Unatoč svim tim poteškoćama, postupno se počela pojavljivati određena međunarodna romska aktivnost: naprimjer, Braća Oscar i Vincenz Rose su osnovali Udrugu njemačkih Sinta u Zapadnoj Njemačkoj 1952. godine. Slično Ionel Rotaru, romski aktivist iz Moldavije, koji se preselio u Francusku, osnovao je Međunarodnu Udrugu Gitanosa 1959. godine. U to vrijeme slične aktivnosti održane su u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je osnovano Vijeće Roma 1966. godine, i na teritorijima nekadašnje Jugoslavije. Jugoslavija je bila jedan od glavnih aktera u tom procesu iz geopolitičkih i strateških razloga: doista, vodstvo te zemlje odlučilo se odmaknuti od hladnoratovske podjele koja je Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez pretvorila u dvije suparničke velesile, osnovavši se Pokretu nesvrstanih. Taj se pokret pokazao presudnim: Jugoslavija je bila vodeća zemlja Pokreta nesvrstanih, uspostavljajući tako snažne i plodne veze s Indijom, koja se smatra zemljom iz koje su Romi počeli migrirati prije mnogo stoljeća.

Svi su te akcije na nacionalnoj razini bili plodno tlo za stvaranje i formalizaciju strukturiranijeg međunarodnog romskog pokreta: tada je sve formalizirano na Prvom svjetskom romskom kongresu (London, travanj 1971. godine), na kojem su se sastali romski delegati iz četrnaest različitih zemalja kako bi razgovarali o tome kako postići jednakost, socijalno priznanje i zajedno se boriti za bolju budućnost Roma (Vijeće Europe).

Na Kongresu, romski delegati raspravljali su o svim glavnim pitanjima koja se tiču identiteta Roma: od odabira romske himne ("Đelem, đelem", napisane na tradicionalnu romsku melodiju) do usvajanja zajedničke zastave, rasprave o kulturi, to je to definitivno bio pravi trenutak kada su donesene nepromjenjive i neopozive odluke osmišljene kako bi se otvorio put za novonastalu međunarodnu romsku zajednicu. Prije svega, to je bio prvi sastanak Roma, koji se nikada prije nisu sreli i koji su došli iz toliko dijelova svijeta, koji su u to vrijeme također bili podijeljeni dinamikom hladnog rata. Stoga je ovaj sastanak bio nešto više od "organizacijske" konferencije: bila je to prilika da se Romi zapravo upoznaju i shvate koliko jedinstvo i suradnja mogu biti koristni za postizanje zajedničkih ciljeva unatoč specifičnim razlikama.

Zaključno, povijestni i politički put romskog naroda prema priznanju i ostvarivanja prava u Europi je vrlo inspirativan i odražava sve izazove s kojima su se morali suočiti kako bi postigli međunarodnu zaštitu kao manjina. Proslava impresivnih postignuća romske zajednice na Kongresu u Londonu 1971. godine, na dan kada su Romi donosili glavne odluke u interesu Roma, prekrasan je trenutak za razmišljanje o svim poboljšanjima koja su postignuta u posljednje 54 godine, kao i prepoznavanje svih područja u kojima još treba puno učiniti. Dodatni koraci mogu se poduzeti za borbu protiv anticiganizma i za stvaranje ravnopravnijeg i tolerantnijeg društva u Europi.

---

THE POLITICAL HISTORY OF ROMA: A JOURNEY TOWARDS RECOGNITION

1971 is considered a pivotal year for the Roma political movement, as it was the first time in which Roma from many different countries gathered and discussed constitutive elements of their identity. However, the legacy of the First World Roma Congress can only be understood fully by looking at the main challenges and key features of the political history of Roma people. 

Roma people are estimated to be one of the biggest minority groups in the world, a status that has been characterizing them for centuries now. In Europe, for example, there are around 10-12 million Roma, half of whom are EU citizens as citizens of an EU member state. In recent decades, increasing attention has been paid to Roma people’s condition and to a higher degree of protection in terms of Human and Minority Rights. This trend follows a more general increase in focus on minority protection that has been a consistent feature of international and, most significantly, European political approach from the 1990s onwards. However, the implementation of higher standards of protection was not, at least at first, designed keeping in mind Roma people, who had been suffering different levels of discrimination or marginalization throughout almost their entire history. 

The reasons why Roma people were kept at the margins of many political decisions are various and they often derive from broader historical, geographical and political contexts that pushed authorities and international actors to build their political agendas on the principle of urgency and priority. This explains, for example, why the call for action in terms of minority protection was only made (and received) in the 1990s: even though minority groups were already vastly present on the European continent, the rapid collapse of the Soviet Union and the satellite states linked to it first, and of Yugoslavia then, transformed a latent phenomenon in a pressing issue that needed to be tackled in a quick and structured manner. After the Second World War, that was a massive call to action for Europe, because many suddenly understood how common actually is to be a member of a minority, and how quickly a minority group can become a political target simply because of its identity. Therefore, international organizations such as the Council of Europe (CoE), the European Union (EU) and the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE) started producing documents and regulations aimed at enforcing protection of vulnerable groups, while also establishing monitoring mechanisms entitled to regularly check the implementation of said regulations.

Of all three organizations, the CoE definitely was the most active one, as it produced a wide series of international legal acts to ensure higher levels of protection to minorities, including Roma. However, since there were no specific mechanisms to check these documents’ implementation by States, the CoE’s efforts remained partially vain. Yet, the question of minority protection was so poignant that, when the talks about European Union enlargement towards Eastern Europe and Western Balkan countries began, the European Council (the meeting that reunites all the Heads of States and/or Governments of EU Member States) decided to include minority protection among the 1993 Copenhagen Criteria, still used to this day to evaluate whether a country is ready for membership or not.

However, it would be unfair and too simplistic to try to understand the status of the Roma minority in Europe just by looking at the acts of international organizations. Indeed, this group presents some peculiarities that distinguish it from all other minorities, making it an unicum in the field of Minority Rights and protection. Thus, to better understand Roma position, it is necessary to dive deeper into their past and political history, and to put them in comparison with most common features that pertain to almost all other minority groups in Europe.

First of all, it is crucial to check how minorities are defined in legal terms: to do so, Article 27 of the International Covenant on Civil and Political Rights (ICCPR) and the General Comment No. 23 on said article are of great help. According to these legal bases, minorities are composed of people “who belong to a group who share in common a culture, a religion and/or a language” which are different from the ones shared by the majority of the population residing in a given State. Although this definition may seem quite straightforward and easy to apply, it indirectly refers to the much more complex concept of national (or ethnic) identity. In social and legal sciences, identity is a very nuanced term that encompasses all the traits and attributes or expected behaviors that are common to all people pertaining to a specific social category. In the context of minority rights, these elements include religion, culture, ethnicity, language, etc. 

When trying to apply this reasoning to Roma people, however, things get more complex. Indeed, the word ‘Roma’ has been introduced as a more positive and less biased umbrella term that includes a variety of groups (Roma, Sinti, Bayash, Ashkali, Manush, Jenische, Kaldaresh, Kalé…) which share some common elements, but that do not constitute an homogenous community. For example, many Roma no longer speak Romani language, but rather use the language of the country in which they reside, or a combination of Romani and local languages. Moreover, the Romani language itself includes a wide range of different dialects and variants that hardly fit under the same linguistic label. Additionally, not all these communities recognize themselves as Roma, despite sharing some common, unifying cultural and ethnic elements.

This process of building Roma identity is made even more challenging by the lack of kinship to a specific State. Indeed, minorities are usually groups of people residing in a country but who can refer to their own kin-State, which will also be active in promoting and ensuring their protection. For example, there are Croatian national minorities in many European countries, and the Republic of Croatia is in charge of guaranteeing that their rights are protected abroad. However, given that there is no “Roma country”, there is no kin-State Roma can relate to, and no State that is actually interested in protecting them as its own citizens. 

All the elements that have been put in order until now are fundamental to understand the importance of the Romani political movement, of its origins and its achievements, especially on the occasion of the anniversary of the First World Roma Congress, which was held in London, in April 1971. The prodromic events that led to the Congress are multiple and all important to grasp the dynamics at the basis of identity-building processes.

Some primordial attempts at organizing themselves politically can be found already at the beginning of the XX century, when Roma people from different European countries started advocating for equality (such as Roma in Bulgaria, in 1906) and for the protection of their arts and culture (as in Russia and Czechoslovakia). Between the late 1910s and the late 1920s, Bulgaria also experienced the formation of “the first overly political Romani NGOs” (Nirenberg, 2005), while at the same time similar organizations started appearing in the United States as well. However, the brutalities of the Second World War put all these political efforts in the shadows: many Roma communities were politically disrupted by the Porrajmos, the genocide of Roma people, and any political spark was dramatically cut off. Additionally, in the aftermath of the war, the biggest Roma minority communities - located in South-East Europe - often ended up living under authoritarian regimes in which minority protection and political representation of minorities was not a crucial element, thus leaving any possible hope for a new generation of Roma activists aside. It must also be noted that Roma in Western Europe were also at the margins of politics, notwithstanding the fact that they were not subject to non-democratic rule. Yet, the poor attention from governments in recognizing their status as a minority group and, in some cases, even in acknowledging their existence, together with a not very rich tradition of political activism, prevented these Roma communities from cooperating to get some international representation. 

It was only in the 1960s that some Roma activists began to raise the point of identity, with the scope of finding some unifying elements that could constitute a common ground for joint action. To begin with, activists started emphasizing that Roma people are actually a nation, although a non-territorial one, due to the abovementioned absence of kin State. However, all these groups share a common history and are deeply interconnected through culture and common experiences that can be founding elements for being a nation. Secondly, they started fiercely claiming to be a full-fledged minority group in Europe, and tried to build some fruitful collaboration with other national minorities, especially in Central and Eastern Europe in which these groups were (and still are) quite numerous. Their efforts still had to account for all the differences between Roma groups that have been introduced in the first part of this article, which were not helpful in achieving unity, because it was fairly common for Roma activists to have even opposite views on how they should frame themselves facing both governments and other minorities (Vermeersch, 2006).

Despite all these challenges, some international Roma activism slowly started to appear: for instance, brothers Oskar and Vinzenz Rose founded the Association of German Sinti in West Germany, in 1952. Similarly, Ionel Rotaru, a Romani activist from Moldova who had moved to France, founded the International Association of Gitanos in 1959. In the same years, analogous activities took place in the United Kingdom, where the Gypsy Council was founded in 1966, and in the territories of Former Yugoslavia. Precisely Yugoslavia was one of the main actor in this process due to geopolitical and strategic reasons: indeed, the leadership of this country decided to step back from the Cold War division that transformed the United States of America and the Soviet Union into two competing superpowers, founding instead the Non-Aligned Movement (NAM). This move proved to be crucial: Yugoslavia, along with India and Egypt, was one of the initiators of the NAM, thus building strong and fruitful ties with India, which is considered to be the country from which Roma started migrating many centuries ago.

All these national-based activities were the fertile land for a more structured international Roma movement to be built and formalized: everything was then formalized at the First World Roma Congress (London, April 1971), in which Roma delegates from fourteen different countries met to discuss how to achieve equality, social recognition, and to fight together for a positive future for Roma (Council of Europe).

During the Congress, Roma delegates addressed all the basic questions about their identity: from picking a national anthem (Dzelem Dzelem, composed to traditional Roma melody) to adopting a unifying flag and discussing about such a diversified culture and language, that was definitely the moment in which irreversible and core decisions were made to pave the way for the nascent international Roma community. Above all, that was the first meeting for Roma people who had never met each other before, and who were coming from so many parts of the world that, at that time, were also separated by the Cold War dynamics. This meeting was therefore something more than just an ‘organizational’ conference: it was the occasion for Roma people to actually get to know each other, and to understand how powerful unity and cooperation can be to achieve common goals notwithstanding specific differences.

In conclusion, looking at Roma people's historical and political journey towards recognition and rights within Europe is highly inspirational and reflects all the issues they had to face to achieve international protection as a minority group. Celebrating the impressive achievements of the Roma community at the 1971 Congress in London, on the day in which main decisions were taken by Roma for Roma, is a great moment to reflect on all the improvements that had been made in the last 54 years, but also to spot all the areas in which some more additional steps can be made to fight anti-gypsyism and to achieve a more equal and tolerant society in Europe.