Kad god se u parlamentu zaljulja zastupnička većina koja daje legitimnost Vladi, pogotovu ako je ta većina tanka, pojavi se između ostalih i pitanje kako se ponašaju zastupnici (mnogo rjeđe i zastupnice) etničkih manjina. Doista, kada je opozicija nedavno u Saboru uspjela dovesti do glasanja o povjerenju Vladi, ova je preživjela sa samo dva glasa iznad nužnog minimuma natpolovične većine. Da nije bilo osam 'manjinaca', Plenković ne bi imao 78 nego 70 glasova i mogao bi početi spremati stvari za odlazak iz kabineta.

Kad je većina tanka, važna je svaka ruka koja se diže za ovu ili onu opciju, i 'manjinci' se odjednom nađu u poziciji da o njima ovisi većina. Moglo bi se doduše reći da većina ovisi o bilo kojoj grupici zastupnica i zastupnika koji bi mogli odlučiti glasati po, kako se kaže, "vlastitoj savjesti", ali dobro je poznato da su oni najvećim dijelom pod paskom svojih partija ili, ako baš imaju nesreću, pod prijetnjom krivičnih postupaka koji im vise nad glavama, pa im je pametnije držati se vlasti. I tako u očima javnosti uvijek upravo 'manjinci' ostaju ti koje svi vide kao onaj sudbonosni jezičac vage.

Komentari u javnosti redovito će govoriti o 'političkoj trgovini', neki će se moralistički zgražati nad 'nepoštenjem' zastupnika manjina koji se 'prodaju', a drugi trezveno razmatrati jesu li zastupnici iz te trgovine izvukli sve što su mogli i koliko je koristi od toga imala njihova 'zajednica', a koliko oni sami.

NIJE STVAR U TRGOVINI
Zgražanje nad 'političkom trgovinom' je doista samo licemjeran moralizam, jer 'trgovanje' – razmjena koristi – spada u neizbježne komponente pluralističke politike. Gdje god postoje različite grupacije i različiti interesi, takva razmjena je najbolji način da se dođe do rješenja s kojima svi mogu živjeti, samo pod uvjetom da postoje fer procedure u kojima svi mogu sudjelovati i doći do riječi. Jer druga su 'rješenja' da jedna interesna ili ideologijska grupacija toliko snažno dominira da bez ustupaka nametne svoje stavove svima, ili pak da se interesne razlike 'razriješi' nasilnim sukobom, u kojem će neki biti podčinjeni ili uništeni.

Prema tome, problem ne može biti u 'političkoj trgovini', jer ako se priznaje pluralizam, na nju su nužno upućeni svi. Pitanje je zbog čega ona tako jako upada u oči baš kad su 'trgovci' zastupnici etničkih manjina. Povika protiv trgovanja u njihovom slučaju donekle je slična, ali nije ista kao ona kakva se podigne kada neki izabrani zastupnik ili zastupnica 'preleti' iz svoje partije u drugu. To se iz mnogih razloga smatra gorim od davanja ustupaka da bi se nešto postiglo, jer ovdje se radi o prevari i iznevjerenom povjerenju. Zastupnik izabran na listi jedne partije dobio je glasove jer se biračima predstavio kao zastupnik određene političke orijentacije (koliko se kod partija može pouzdano zaključiti za što se zalažu), a sada se odjednom prebacuje na sasvim drukčiju političku poziciju.

S 'manjincima' se takva stvar događa ako njihovi predstavnici odluče podržavati vladu partije koja je inače poznata po nacionalističkoj isključivosti – u Hrvatskoj najčešće HDZ. Tu se i za njih može reći da su prevarili birače, koji su za njih glasali upravo zato što ne pristaju na etničku dominaciju. Međutim, nakon 1990-ih stvari ni tu nisu više jednobojne. Nakon nekih poraza, i pošto je izabrao strategiju približavanja EU, i HDZ, mada nevoljko, prihvaća da svoje većine mora sklapati pomoću nekih kompromisa. Pa ipak, kada u tim kompromisima sudjeluju predstavnici manjina, na njih se ne gleda kao na ostale sudionike.

IGRE MANJINE I VEĆINE

Jedan je razlog to što, uza sve civilizacijske pomake, politika ipak ostaje u mnogome nacionalistička, pa podrška 'manjinaca' dovodi do raznih kontradikcija, kao što je podupiranje vlade koju istovremeno podupiru i šovinisti koji su nasilno proganjali čak i javnu upotrebu pisma jedne od manjina. Drugi je zapravo iste vrsti: U političkoj atmosferi koja sve vrijeme prevladava u Hrvatskoj, a po kojoj je ova zemlja ipak prije svega zajednica etničkih Hrvata, dok se na druge gleda kao na svojevrsne podstanare koji moraju biti zahvalni što ih se trpi i pušta za stol, većini je mrsko gledati kako u određenim trenucima uspostavljanje vlade ovisi baš o predstavnicima tih drugorazrednih članova zajednice. Postoji, na kraju, i jedan sasvim razuman, demokratski razlog protiv toga da predstavnici manjina igraju presudnu ulogu u odlučivanju o tome tko će sastaviti Vladu: većina njih izabrana je daleko manjim brojem glasova od običnih zastupnika i zastupnica u Saboru.

Ta povlastica biranja predstavnika mimo općih kriterija za pobjedu na izborima posljedica je sistema koji je odabran upravo zbog toga što je Republika Hrvatska dugo bila pod opravdanom sumnjom da podcjenjuje i diskriminira etničke manjine. A kako joj je uvijek bila neophodna podrška izvana, i to baš od država koje drže do demokracije i vladavine prava, barem je na formalnom planu davala manjinama povlašten status (premda ih je često i dalje diskriminirala na drugim područjima života). Doduše, s figom u džepu, i to dvostrukom: u istu su povlaštenu poziciju stavljeni i 'Hrvati izvan domovine', a domaći članovi i članice etničkih manjina stavljeni su pred izbor – ili glas za predstavnika manjine ili 'građanski' glas. Drugim riječima, političko predstavljanje manjina plaća se odricanjem od općeg i jednakog prava glasa.

Baš u takvim društvima i državama kakva je Hrvatska manjinama je doista i potrebna ozbiljna zaštita, tako da to što imaju posebna prava u političkom predstavljanju nije sporno samo po sebi. No, ono što se kod nas događa moglo bi se u sažetoj formuli opisati ovako: zastupnici izabrani po posebnom režimu za predstavljanje manjina, kada budu izabrani, funkcioniraju po istom sistemu kao i svi drugi. Njihov glas u Saboru vrijedi kao i bilo koji drugi. To s jedne strane znači da se gubi bilo kakvo njihovo posebno značenje kad se radi o pitanjima koja su osjetljiva za manjine. S druge strane, to znači da i 'manjinci', kao i svi drugi, sudjeluju u odlučivanju o svim pitanjima koja dođu pred Sabor, bez obzira na to jesu li od posebnog značaja za manjine ili su etnički sasvim indiferentna.

Što 'manjinci' u takvom sistemu mogu učiniti za svoje manjinske zajednice, radi čijeg su dobra i izabrani? Brojke govore sve: u Saboru od 151 zastupnice i zastupnika, osam 'manjinskih' čini 5,3%. Čak i ako zanemarimo razlike među različitim manjinama, dakle i kad bi svih osam 'manjinaca' glasalo unisono, njihova je brojčana snaga beznačajna. Mogu djelovati jedino kao dio neke veće grupacije, u kojoj će u zamjenu za podršku interesima većinskog bloka dobivati neke specifične ustupke u korist manjina. Dakle, biti pod stalnom sumnjom da su 'trgovci', jer nikako drukčije ne bi ni mogli ništa postići. Štoviše, biti pod opravdanom optužbom da i na osnovi malenog broja glasova kojima su izabrani mogu ponekad dati presudnu prevagu ovoj ili onoj opciji.

Tada se posebne mjere za zaštitu manjina čak mogu prometnuti u svoju suprotnost, kao materijal za demagošku kuknjavu kako manjine zapravo dominiraju, a 'nitko ne štiti većinu'. To se događalo i u drugim zemljama, pa se recimo pričalo o tome kako je predstavnik danske manjine u jednom zapadnonjemačkom Landestagu nakon 2. svjetskog rata napustio parlamentarnu sjednicu na kojoj su se oko nekog pitanja formirala dva jednaka bloka, a samo je njegov glas ostao da presudi. Ostavljam vama da se dogovorite, navodno je rekao, kako ne biste kasnije pričali da vam je Danac presuđivao u pitanju od nacionalnog interesa.

U manje nezgodnim situacijama, predstavnik manjine koji dobije tako važnu ulogu može se time okoristiti da dobije posebne pogodnosti za svoje birače, pa spram njih nastupa kao 'gazda' koji zna isposlovati nagrade svojim pristašama. Time slabi konkurenciju mogućih protukandidata iz iste manjinske 'zajednice' i od zastupnika se pretvara u vođu, koristeći se time što može izbrisati razliku između zakonodavne funkcije – donošenja općih normi – i odlučivanja o pojedinačnim stvarima.

GDJE JE RJEŠENJE?
Zaštita prava manjina putem političke predstavljenosti, međutim, uopće ne mora biti postavljena na ovaj način. Jednostavno, predstavnici manjina moraju imati mnogo značajniju moć u pitanjima koja su osjetljiva za manjine odnosno izvrgavaju ih diskriminaciji. Istodobno, ti predstavnici uopće ne trebaju biti nadležni za odlučivanje o svemu što dolazi pred zakonodavno tijelo, jer njih se i bira samo za posebnu funkciju. Članice i članovi etničkih manjina imali bi pravo glasa kao i svi ostali, i ne bi ga se morali odricati da bi birali 'svoje' predstavnike.

Organizacijski, to je izvedivo tako da sve priznate etničko-manjinske zajednice biraju članove posebne komisije za zaštitu ravnopravnosti. Ona bi bila ovlaštena obustaviti svaku mjeru – bilo zakon koji usvoji Sabor, bilo Vladin ili ministarski podzakonski propis – i zahtijevati od Ustavnog suda da u kratkom roku (primjerice, između tri mjeseca i jedne godine, ovisno o rangu propisa) odluči da li taj propis povređuje ravnopravnost jedne ili više manjina. Taj suspenzivni veto ne bi takvoj komisiji dao neku super-moć blokade, nego samo instrument da zahtijeva dodatnu provjeru propisa. Dao bi joj ipak dovoljnu težinu koja bi navela Vladu i saborsku većinu da pažljivije razmotre da li njihove odluke ugrožavaju ravnopravnost manjina. Manjinski predstavnici bavili bi se upravo onime čime treba – ravnopravnošću manjina; ne bi morali ulaziti u kojekakve političke igre da bi iskamčili nešto za 'svoje'. I ne bi bili pod sumnjom da zlorabe prava manjina za nedolične probitke.

Što je najčudnije, ovakav prijedlog u Hrvatskoj uopće nije nov. Sročila ga je skupina koja je pripremala prvi pluralistički izborni zakon za izbore 1990. godine. No opijen svojom dominacijom nakon tih izbora, u atmosferi teške netrpeljivosti uslijed rata i etničkog sukoba, HDZ ga je brzo otpravio riječima Vladimira Šeksa da ga se može "objesiti mačku o rep". Vrijeme je da se tog mačka zamoli da dobar prijedlog vrati u javnu raspravu.