Tijekom prve polovice 20. stoljeća, postojanje Roma u Švedskoj moglo se u medijima opisati kao “ciganska muka”, kao problem koji treba riješiti. U Švedskoj i u Norveškoj, mnogi zakoni su doneseni kroz vrijeme kako bi se riješio ovaj "problem". Među njima su najpoznatiji, a možda i najnehumaniji, zakoni o sterilizaciji. Ideja o sterilizaciji vlastite populacije može se pratiti unatrag do studija rasne biologije koje su se u to vrijeme provodile u Skandinaviji i bile su popularna tema javne rasprave. Neke skupine društva smatrane su prijetnjom javnom zdravlju jer se vjerovalo da prenose inferiorne genetske predispozicije. 

U službenim švedskim dokumentima 20. stoljeća, uključujući i zakone, može se pronaći izraz "maloumni" (sinnesslö). Slična riječ korištena je u Norveškoj: "inferioran" (mindreverdig). U oba slučaja, riječi su opisivale ljude za koje se, na ovaj ili onaj način, nije smatralo da su podobni imati djecu. Riječ se često odnosila na osobe s poteškoćama u učenju, invaliditetom ili mentalnim bolestima. Ipak, sterilizirane su često bile žene i transrodne osobe, a među svima njima velik dio su bili Romi. Stoga su riječi "malouman" i "inferioran" korištene neozbiljno, a na švedskim i norveškim vlastima je bilo da odluče tko potpada pod tu kategoriju, a tko ne.

Ponašanje Vlade prema romskoj populaciji izgledalo je slično u Švedskoj i Norveškoj, iako je u pogledu zakona o sterilizaciji Norveška bila nešto ekstremnija. U norveškom zakonu, koji je implementiran 1934. godine, izraženo je da liječnici, socijalni radnici i drugi ovlašteni imaju pravo upotrijebiti silu protiv osobe ako se ne slaže da bude sterilizirana.

Također ne treba zaboraviti da je Norveška bila pod nacističkom vlašću između 1940. i 1945. To je rezultiralo još strožim zakonom o sterilizaciji 1942. godine, s naglaskom na prisilu. Rasni biološki motiv iza zakona bio je jasno izražen u norveškom nacističkom režimu; postojala je spremnost da se stanovništvo spriječi od "nasljedne degeneracije"

U Norveškoj je od 1934. do 1977. sterilizirano više od 500 Roma, a većina sterilizacija obavljena je tijekom nacističkog režima. Iako su nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. godine prisilne sterilizacije trajale još trideset i dvije godine, ali prema zakonu koji je bio na snazi prije nacističke okupacije. Nacisti nisu bili jedini u Norveškoj koji su promovirali radikalne metode prisilne sterilizacije. Godine 1946. organizacija “Norveška misija među beskućnicima” (Norsk misjon blant hjemløse) predložila je sterilizaciju djece i mladih i promovirala radikalizaciju zakona iz 1934., iako bez odgovora vlade.

U Švedskoj broj steriliziranih Roma nije tako jasan kao u Norveškoj. Procjenjuje se da je sterilizirano oko 450-500 Roma, ali to je teško sa sigurnošću reći jer švedski zakon o sterilizaciji nikada nije bio izričito usmjeren na romsku populaciju. Stoga su mnogi zaključci o prisilnoj sterilizaciji izvedeni na temelju svjedočanstava Romkinja koje su bile pogođene zakonom ili njihovih srodnika, a njih ne nedostaje.

25. ožujka 2014. švedska vlada objavila je izvješće o postupanju vlade prema romskoj populaciji kroz vrijeme. Jedna od osoba koja je podijelila iskustva svoje obitelji u izvješću je prethodna zastupnica u Europskom parlamentu Soraya Post. Objašnjava da je njezina majka, nakon što je rodila nju i brata, bila trudna s trećim djetetom. Prema Post, švedske vlasti zaprijetile su njezinoj majci da će je odvojiti od djece ako ne pristane na pobačaj i sterilizaciju. Može se naći mnogo sličnih priča i romske i ne-romske populacije iz cijele Norveške i Švedske.

Osim transrodnih osoba, koje su 2010-ih u Skandinaviji još uvijek morale prolaziti kroz sterilizaciju kako bi dobile operaciju promjene spola, prisilna sterilizacija se odvijala do 1976. u Švedskoj i 1977. u Norveškoj, što je još uvijek iznimno dugo . Skandinavske zemlje izdvajale su se od ostatka Europe po svojim zakonima o sterilizaciji i njihovom trajanju . Zbog čega je ovo izgledalo prihvatljivo? Jedan od razloga je, kao što je navedeno, raširen utjecaj rasne biologije u tim zemljama, ali postojali su i drugi razlozi.

Godine 1997. novinar Maciej Zaremba načeo je temu prisilne sterilizacije, što je dovelo do dugotrajne rasprave u švedskim medijima. Zaremba je tvrdio da je temelj politike sterilizacije socijaldemokratska ideologija koja je dugo dominirala regijom. Kada su švedski parlamentarci raspravljali o zakonu prije nego što je izglasan, jedan od argumenata bio je da će smanjiti troškove vlade. Kada bi se rađalo manje “maloumnih” ljudi, manje bi ljudi trebalo pomoć iz sustava socijalne skrbi. Zarembinu izjavu o socijaldemokraciji mnogi su smatrali razumnom, ali je bila i kritizirana. Kada su se zakoni provodili u Švedskoj, nije bilo velike razlike u utjecaju Socijaldemokratske stranke (Socialdemokraterna) i Stranke desnice (Högerpartiet, danas poznata kao Moderaterna). Zakon su poticale i glasale obje strane, pa kako bi samo jedna stranka mogla odgovarati za postupke cijelog parlamenta?

Čak i ako Zarembaova teorija nije istinita, oduvijek je bilo uobičajeno da se na siromašne ljude gleda kao na prijetnju društvu, a kao neke kojima treba društvena potpora. Mnogi ljudi koji su bili na meti zakona o sterilizaciji bili su siromašni i bez pomoći sustava socijalne skrbi teško bi uzdržavali svoju djecu. Stoga bi se na to moglo gledati kao na brutalan način pokušaja rješavanja siromaštva.

Bez obzira na razlog, odluku o tome ne bi trebao donositi nitko drugi osim osobe na kojoj se vrši zahvat. Sterilizirati ljude protivno njihovoj izraženoj želji predstavlja prekršaj ljudskih prava tog pojedinca na vlastito tijelo i budućnost. To je neprihvatljivo kršenje, bez ikakvih opravdanja. Životom sterilizirane osobe dominira i diktira država u kojoj živi.

Sustavne prisilne sterilizacije u Skandinaviji trajale su desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, a u skandinavskim demokracijama sterilizacija se koristila kao način da se minimiziraju neke skupine stanovništva. Bio to razlog neuklapanja u društvene norme ili državni proračun, bio pogrešan oblik lubanje ili boje kože. To je suprotnost inkluzivnom društvu i simptom nedostatka poštovanja prema ljudskim vrijednostima.  

Švedska vlada pokušala je nadomjestiti svoje prijašnje postupke isplatom odštete. Svakome tko je steriliziran protiv svoje volje ili na tuđu inicijativu mogla se isplatiti protuvrijednost od otprilike 15 000 eura. Iako ne nadoknađuje prošlost, mogao bi biti obećavajući znak za budućnost u kojoj se poštivanje svačije slobode nad vlastitim tijelom smatra danim načelom.