Poznato je da postoji malo informacija i povijesnih činjenica o općoj povijesti Roma, što nam otežava razumijevanje njihova mjesta u povijesnim procesima. Uzimajući u obzir važan položaj Roma među etničkim skupinama u Turskoj, nužno je istražiti njihovu povijest ne samo u Anadoliji, već i u Istanbulu.

Točan datum dolaska Roma u Istanbul nije poznat, ali se vjeruje da su prisutni u gradu još od bizantskog razdoblja. Smatra se da su nakon pobjede Turaka nad Bizantincima u Bitci kod Manzikerta 1071. godine, ne samo Turci, već i Romi migrirali iz Anadolije u Rumeliju. Prema Evliyi Çelebiju, nakon osvajanja Carigrada 1453. godine, sultan Mehmed Osvajač naredio je naseljavanje Roma u četvrt Balat. Vjeruje se da su bili muslimani i da su se bavili glazbom i zabavom. U popisu iz 1477. godine zabilježene su 31 romska obitelj u Istanbulu.

Prema bilješkama İsmaila Altınoza, Romi su se također naselili u Kasımpaşi, najprije u području Çürüklük, a kasnije u Ayvansarayu, četvrtima Sulukule i Sultan te u četvrti Selamsız u Üsküdaru. Poznato je da su Romi iz Kasımpaşe postali vješti kovači i ostali ondje, baveći se brodogradnjom. Tijekom izgradnje džamije Süleymaniye, potrebne materijale pripremio je majstor poznat kao "Çingene Derviš".

U Osmanskom Carstvu bilo je teško točno zabilježiti broj Roma zbog njihova nomadskog načina života. Još jedan razlog bio je što su Romi tijekom popisa često bilježeni kao pripadnici nemuslimanskog stanovništva. Evliya Çelebi spominje da su Romi živjeli i u drugim dijelovima grada, ali njegova zapažanja nisu posve jasna. Navodi kako su u području Topkapi živjeli muslimani, Židovi, Armenci i Grci, ali ne i Romi ili Frankopani. Međutim, poznato je da su Romi tada živjeli u Topkhanı. Eremya Çelebi Kömürciyan također spominje Armence koji su u 17. stoljeću živjeli u Kumkapiju i Topkapiju i koje se nazivao "Poša".

Od sredine 18. stoljeća Romi su napustili područje Edirnekapı namijenjeno njima i počeli su se naseljavati u unutarnjim četvrtima Istanbula, no zbog nezadovoljstva lokalnog stanovništva ponovno su vraćani na prethodne lokacije. Ghugas Inciciyan također daje informacije o Romima u Istanbulu u 18. stoljeću, navodeći da su neki Romi bili Armenci, da su muškarci izrađivali sita, a žene ih prodavale po gradu. Neki od tih Roma prešli su na islam za vrijeme vladavine sultana Ahmeda III. i velikog vezira İbrahima Paše.

Reşat Ekrem Koçu navodi da su Romi u Istanbulu pripadali trima vjerama: poganskoj (bezvjerje), muslimanskoj koptskoj i nazaretskoj koptskoj. Kršćanski Kopti bili su sljedbenici te religije još od bizantskog doba i nosili su grčka imena poput Lambo, Dimitri i Kosti. Koçu također klasificira Rome prema zanimanjima: neniomadski Romi bavili su se sviranjem instrumenata, pjevanjem, plesom, nošenjem tereta, čišćenjem cipela i radom u hamamima (kao telak, delak i natır). Nomadski Romi bavili su se kovačkim zanatom, žetvom, dresurom medvjeda, akrobacijama s konjima, proricanjem sudbine, lutajućim vrtlarstvom i prodajom lavande, hibiskusa i maslačka.

Romi su imali važnu ulogu u istanbulskoj kulturi zabave. U svom "Putopisu" Evliya Çelebi spominje Rome koji su živjeli u 70 kuća u Balatu, gdje su svirali bubnjeve, učili medvjede da plešu i prikupljali novac od ljudi.

Iako ne u istoj mjeri kao u Europi, glazba je igrala važnu ulogu u životima Roma u Istanbulu. U vezi s dolaskom proljeća, Romi su slavili praznik zvan Kakava ili "lonac" podizanjem šatora u dolini između potoka Böyükdere i Çörekçi. Taj praznik je, naravno, uključivao ples, glazbu i gozbu. Prema Tayyibu Gökbilginu, taj praznik se slavio 6. svibnja (23. travnja prema julijanskom kalendaru) u gotovo svim dijelovima Rumelije.

U četvrtima poput Lonca, Sulukule i Selamsız, ne samo muškarci nego i romske žene bile su istaknute u glazbi. Romkinje poput Gülistan, Safinaz i Andelip bile su osobito zapažene tijekom proslave Hıdırelleza. S obzirom na to da su se žene tek u razdoblju Republike počele isticati kao umjetnice, značajno je što su Romi već tada stvarali uspješne umjetnice.

Također je važno spomenuti utjecaj Roma ne samo na kulturu, već i na književnost Istanbula. Primjeri uključuju roman Ahmeda Midhata Efendija "Çingene" (1886), koji govori o romskoj djevojci iz Kağıthanea, te "Çingeneler" Osmana Cemala Kaygılıja (1939), koji prikazuje poznate romske glazbenike iz raznih dijelova Istanbula.

Sulukule, Selamsız i Ziba su najnaseljenija romska područja u Istanbulu, a za prvo stalno naselje Roma smatra se Hacı Husrev. Ayvansaray-Lonca, važno mjesto zabave, smatralo se najromskijim područjem Istanbula.

Romi u Sulukuleu uglavnom su se bavili zabavom i živjeli su siromašno u usporedbi s Romima iz Lonce, koji su imali bolje uvjete. Iako su većinom kršćani, Romi iz Sulukulea i Ayvansaray-Lonce žive u područjima s muslimanskim stanovništvom.

Iako su Romi na ovom području govorili istanbulskim žargonom, on je sadržavao elemente romskog i grčkog jezika. Çelebi također spominje korištenje argota među samim Romima.

Početkom 20. stoljeća zabilježeno je da su i muslimanski i nemuslimanski Romi živjeli u području Topkapı Bayındır Ağa. Godine 1908. oko 84 Roma iz Balkana naselilo se u istanbulski Okmeydanı. Iako su imali dozvole za boravak (mürur tezkeresi), mnogima nije bilo dopušteno ući u Istanbul.

U razdoblju Republike Turske, stanovnici gusto naseljenih romskih područja često su bili prisiljeni na preseljenje. Četvrt Sulukule ostala je jedno od najnaseljenijih romskih područja. No današnji stanovnici tog područja tvrde da su ondje prisutni već 250–300 godina, što dovodi u pitanje njihovu povezanost s Romima. Sulukule je u tom razdoblju prošla kroz teška vremena – dio četvrti je srušen, a romsko stanovništvo protjerano na periferiju. Ljudi koji su se kasnije ondje uselili živjeli su u ostacima starih kuća. No 1982. godine Sulukule je ponovno srušena, a staro područje blizu Ulice Millet potpuno uklonjeno. Moderno područje Sulukule sada se nalazi unutar četvrti Sultan. Godine 2010., Sulukule je ponovno promijenjena u sklopu projekta "Istanbul – Europska prijestolnica kulture", a njezino je stanovništvo premješteno u Taşoluk, 40 km dalje.

Stari romski kvart Hacı Husrev također je prošao kroz demografsku promjenu. Muslimanski Romi, preseljeni iz Grčke prema Lausanneskom ugovoru, također su naseljeni u ovu četvrt. Glavna djelatnost tih Roma bila je uzgoj duhana. Također, Romi čije su kuće srušene u Bursi preseljeni su u četvrt Hacı Husrev, gdje se još uvijek vjeruje da žive.

Romska četvrt u Küçükbakkalköyju, koja je postojala još za vrijeme Carstva, i danas održava svoju prisutnost. Neki Romi preseljeni iz Soluna najprije su se naselili u Şile, a potom u Küçükbakkalköy. Abdal Romi, najstariji stanovnici te četvrti, u ranim 2000-ima preselili su se u područja Alemdağ i Dudullu zbog rušenja njihovih domova.

Kao što se vidi, životi Roma koji već dugi niz godina žive u Istanbulu nisu uvijek bili laki.