Sedentarizacija je jedan od glavnih pojmova politike Ruskog Carstva prema Romima tijekom nekoliko stoljeća. Od vladara do vladara, od jedne teritorijalne zajednice do druge, pokušaji da se Romima nametne način života koji je bio uobičajen za državu nikada nisu prestajali. No, koji su razlozi stajali iza toga i koje su mjere poduzimane?

Prema ruskim povijesnim arhivima, neki od prvih spomena Roma datiraju iz razdoblja vladavine Ane Ivanovne (1730.—1740.). Tada se pojavio problem integracije nomadskog naroda u postojeću državnu strukturu.

Činjenicu da su u Ruskom Carstvu, osim brojnih drugih naroda, živjeli i Romi, rijetko se primjećivalo. Glavni razlog za prisjećanje obično je bio nedostatak novca u državnoj blagajni. Tako je 1733. godine postavljeno pitanje financiranja vlasti u zapadnim ruskim zemljama Carstva. Odlučeno je da se novac za administrativne potrebe prikupi od Roma.

Problem se odmah pojavio: država nije imala statističke podatke o tome koliko Roma živi u regiji. Nije imala ni alate da izračuna kako i koliko novca može prikupiti od svake romske obitelji. Carica je tada naredila da se imenuje odgovorni Rom koji će prikupljati i donositi novac u blagajnu. Razrađeni mehanizam djelovanja počeo se primjenjivati.

Pretpostavlja se da je stav Roma prema toj uredbi bio podijeljen: neki su se pridržavali pravila i pristali plaćati za slobodu kretanja sve dok im se nije zabranilo da nastave lutati; drugi su izbjegavali plaćati jer nisu vidjeli svrhu, njihov život se nije poboljšavao.

Romi su nastavili voditi svoj uobičajeni život. Osoba odgovorna za prikupljanje novca, osim što je nosila financijski teret na svojim leđima, morala je tražiti nomadske tabore, a od onih koje bi uspjela uhvatiti uzimala je veći porez po glavi nego što je bilo utvrđeno, budući da su financijske obaveze ostale na njegovoj odgovornosti, a nije bilo moguće pronaći sve platiše. Osim toga, postojali su veliki troškovi prijevoza za prikupljanje sredstava. Kao rezultat toga, sustav prikupljanja novca pokazao se iznimno neučinkovitim.

Naredba je prestala vrijediti s dolaskom Katarine II. na prijestolje (1762.–1796.), koja je 1763. ukinula slobodu zapadnih zemalja. S proširenjem teritorija i pripajanjem Poljske, Besarabije (Moldove) i Krima, carica je postavila kurs na razvoj novih zemalja, njihovu naseljenost i razvoj trgovačkog potencijala.

Budući da su Romi uglavnom živjeli i kretali se u zapadnim krajevima, carica je našla razlog za poduzimanje mjera sedentarizacije i integracije. Tako se u novom nalogu predlagalo uvjeriti vođe tabora da nagovore svoje ljude da zatraže dodjelu plodne zemlje, s koje bi bez velike muke imali dovoljno hrane i mogli se nastaniti na jednom mjestu, a ne stalno biti na putu. Samo je 11 Roma od 4441 pristalo prijeći u seljački stalež, ali pod uvjetom da ne plaćaju veći porez po glavi od onoga koji je ranije utvrdila Ana Ivanovna.

Razlog tako malog broja Roma koji su prihvatili prijedlog bila je nepovjerenje u vlast. Tijekom nekoliko stoljeća od njihovog naseljavanja u europskom dijelu svijeta, Romi se nisu osjećali kao dio društva, gdje god su išli – uvijek su bili stranci, a progonstvo i prijevara bili su njihovi stalni pratioci. Lutajući s mjesta na mjesto, morali su pronalaziti sredstva za preživljavanje, no istodobno su vlasti svojim brojnim pravilima i zakonima uglavnom otežavale njihov život, prvenstveno s ciljem da se u blagajnu prikupi što više novca i da se stvori društvo koje živi u strogoj hijerarhiji. Štoviše, većinu vremena razlog prisutnosti Roma na nekom mjestu nije bio namjera da se nastane, integrira i postane dio društva. Nomadski način života bio je njihova svakodnevica, jedini koji su poznavali i u kojem su rođeni i odrasli. Stoga su pokušaji vlasti da ih stave u svoje okvire pravila i vrijednosti bili jednostrani, dok je za Rome njihovo trenutačno mjesto življenja bilo samo jedno od mnogih na karti.

Tako se i ta politika pokazala neuspješnom kao i prethodne, nakon čega je donesena nova: odlučeno je da se Romi vežu za gradove i državna sela. Prema zakonu, državni seljaci ili građani, među kojima su bili i Romi, nisu smjeli napustiti selo na više od trideset versti (~32 km) bez identifikacijskih dokumenata. Vlasti su vjerovale da će ih to konačno vezati za jedno mjesto i da će početi ubirati koristi od njih.

Međutim, kako bi riješili problem s dokumentima i mogli napustiti mjesto, neki su Romi kupovali potrebne papire od zemljoposjednika. Ti su papiri navodili da su ti ljudi kmetovi koji su oslobođeni pod najamninu (porez u obliku robe ili novca). Istodobno su se lokalni stanovnici žalili na Rome koji su lutali njihovim gradovima i selima. Bili su vrlo skeptični prema Romima. Njihova kultura, izgled i običaji smatrani su stranim. Žalbe su uključivale krađu konja i dragocjenosti, prijevare i nedostatak vlastitog doma.

Iz perspektive Roma, stvari također nisu bile jednostavne kao što su se činile. Prije svega, pojam stalnog prebivališta bio im je nepoznat. Najvjerojatnije zato što nisu poznavali nijedan drugi način života osim nomadskog. Stoga je njihova glavna vrijednost bila sloboda. Putujući, ljudi su vidjeli život običnih ljudi u mnogim dijelovima Ruskog Carstva, koji su se trudili preživjeti. Nije bilo slobode, a glavni dio njihove zarade išao je na osiguranje moći. Romi nisu željeli takav život za sebe. Imajući za život pristojan dohodak kao i drugi naseljeni ljudi, nisu bili spremni odreći se onoga što su već imali, a to je život koji nije bio pod kontrolom viših slojeva vlasti.