Povijest “Roma i Cigana” tijekom Drugog svjetskog rata malo je poznata. U Francuskoj smo morali čekati do 2016. da francuski predsjednik François Hollande prizna odgovornost Francuske za progon „Nomada“ i interniranje tisuća Roma tijekom Drugog svjetskog rata.Romi, ili Cigani kako su ih tada zvali, moraju se sjećati svojih heroja i mogu crpiti inspiraciju iz njihovih svjedočanstava da nastave graditi ponos romske zajednice i opstati pred diskriminacijama

Jedan od njih bio je Raymond Gurême. Rođen 1925. u Francuskoj u regiji Seine-et-Marne, Raymond Gurême potječe iz obitelji  Roma putnika. Bio je klaun, akrobat i glazbenik, a on i njegov otac trebali su voditi obiteljski cirkus. 

Dana 4. listopada 1940., njemački zakonski propis odredio je interniranje Roma u okupiranoj zoni u logore koji su stavljeni pod odgovornost francuske policije. Istog dana petnaestogodišnji Raymond Gurême i njegova obitelj deportirani su u francuski logor za „Cigane“ u Darnetalu kod Rouena. Tamo je mladi Raymond nakon nekoliko pokušaja uspio pobjeći sa svojim bratom, ali se više puta vraćao u kamp kako bi svojoj obitelji donio hranu i odjeću. Kasnije je njegova obitelj deportirana u najveći “ciganski logor” Montreuil-Bellay. Godine 1942. francuske vlasti ga smještaju u popravnu školu za maloljetnike u Angersu gdje je oteo vlak za pokret Pokreta otpora i zbog tog događaja je netom potom deportiran u „radni logor“ u nacističkoj Njemačkoj iz kojeg ponovno bježi.

Kada se vratio u Francusku, pridružio se pokretu otpora. Francuski pokret otpora (fr. La Résistance) bile su skupine koje su se borile protiv nacističke okupacije Francuske i kolaboracionističkog vichyjevskog režima. 

Nakon završetka rata, „Ciganski logor“ Montreuil-Bellay raspušten je 1946., gotovo dvije godine nakon oslobođenja Pariza 1944. godine. Raymond se sa svojom obitelji ponovno susreo tek devet godina kasnije u Belgiji.

1968. godine se kao otac 15-ero djece nastanio nekoliko kilometara od starog logora. Jednostavna slučajnost ili želja da se suoči s francuskim vlastima koje su i dalje pokušavale izbaciti njega i njegovu obitelj. Bez obzira na razlog, Raymond je ostatak svog života posvetio svjedočenju o strahotama koje su Romi proživjeli tijekom Drugog svjetskog rata i borbi za njihovo priznanje. Osim toga, njegova svakodnevna borba bila je protiv diskriminacije koju zajednica Roma i Putnika još uvijek trpi. Dana 23. rujna 2014. dva su policajca došla u njegovu karavanu na policijsku raciju koju je Raymond odbio te su ga teško pretukli. Podnesena je prijava protiv policijskih službenika, ali nažalost nije pokrenuta.

U ideji širenja svog svjedočanstva i borbe protiv diskriminacije, Raymond prvi put javno svjedoči 2004. godine, a nastavit će redovito govoriti u školama među mladima.

2010. pridružio se Kolektivu za obilježavanje interniranja Cigana i putnika (Collectif pour la Commémoration de l´internement des Tziganes et Gens du Voyage) u Linas-Montlhéryju kako bi svjedočio i zahtijevao službeno priznanje interniranja Nomada od strane francuske države. Tek je 2010. godine, povodom Nacionalnog dana sjećanja na žrtve rasističkih i antisemitskih zločina francuske države, državni tajnik za obranu i veterane Hubert Falco prvi put službeno priznao da su "Nomadi" bili internirani zbog rasnih razloga na tlu Francuske uz potporu francuskih vlasti. Nadalje, tek je 2016. francuska vlada odala svoju prvu nacionalnu počast Romima i Putnicima zatočenim u Montreuil-Bellayu, najvećem romskom koncentracijskom logoru u Francuskoj, gdje su bili zatočeni Raymond Gureme i njegova obitelj.

Godine 2011. napisao je knjigu „Interdit aux nomades“ ( hr.„Zabranjeno nomadima“), koju je napisao u suradnji s Isabelle Ligner, gdje opisuje svoje interniranje tijekom Drugog svjetskog rata i diskriminaciju koju Romi i Putnici još uvijek trpe. Njegova je knjiga svjedočanstvo povijesti, ali i stvarni poziv na priznanje i solidarnost sa zajednicama Roma i Putnika pred nepravdom.

Godine 2012. Raymond Gureme primio je francusko počasno odlikovanje Medaille du: medalja Viteza Reda umjetnosti i književnosti (Chevalier de l´Ordre des Arts et des Lettres) koju je u to vrijeme uručio Fredric Mitterand, francuski ministar kulture. Ova čast Raymondu je dodijeljena jer je "doprinio borbi protiv diskriminacije koju još uvijek trpe Romi u našoj zemlji, koji ovdje žive od 15. stoljeća i sami su francuski građani".

Raymond Gureme preminuo je 24. svibnja 2020. u dobi od 94 godine, ali njegova poruka idalje živi. Postao je uzor zajednicama Roma i Putnika u borbi za svoja prava i nastavio inspirirati romsku zajednicu svojom hrabrošću.

“Moje je svjedočanstvo za mlade ljude. Ne prepuštajte svoju budućnost rukama prokletih budala! Morate se oduprijeti. Morate se oduprijeti diskriminaciji, rasizmu, nasilnim deložacijama kojima Romi i Putnici postaju žrtve diljem Europe. Mi, stari smo zapalili plamen. Sada je na mladima da ga hrane, da raste i da mi ojačamo. Mladi, ustajte! Ostanite stajati i nikada ne padajte na koljena!” Govor Raymonda Guremea tijekom komemoracije u Auschwitz-Birkenau, nacističkom koncentracijskom logoru 2. kolovoza 2016