Novo poglavlje u povijesti Roma u Ruskome Carstvu otvorilo je vojno služenje stanovnika te zemlje. Uključivanje tih ljudi u urbane i ruralne klase (seljake, građane, trgovce) podrazumijevalo je obvezu podeonice novčanog ekvivalenta ili osobnog prisustva u vojsci (regrutacija – sustav vojnog i pomorskog upisa u Rusiji u 18. i 19. stoljeću). Time se poticala društvena jedinstvenost i državna stabilnost. Ipak, Romi, za razliku od drugih etničkih skupina, nisu činili jedinstveni narod. Ta činjenica prisilila je vladu na drukčiji pristup njihovim vojnim obvezama.

Do kraja 1820-ih – početkom 1830-ih situacija različitih romskih grupa bila je neujednačena. S jedne strane, novoetničko stanovništvo Ruskog Carstva dobilo je nacionalne staleže i uz to sve pripadajuće dužnosti i prava. S druge strane, aneksija novih teritorija zahtijevala je oprez u političkim odlukama; stoga je asimilacija osvojenih zemalja bila praćena očuvanjem prethodnih prava i obveza Roma, s određenim pogodnostima.

Godine 1828.–1829., po odluci bessarabske i novorosijske uprave, Romi su bili oslobođeni plaćanja poreza i vojnih nameta na četiri godine. Odsustvo vojne obveze nastavljeno je od imenovanja Bessarabijske oblasti 1818. godine. Razlog takvih ustupaka bila je nezadovoljstva zbog nomadskog načina života i pokušaji njihove mirne integracije u sjedilački način života.

Do 1820–30‑tih državna politika djelomično je uspjela: Romi su postali polusjedilački narod. Situacija se razlikovala ovisno o regijama, zbog povijesnih političkih pritisaka. Kako su Romi putovali obiteljima i uvijek bili u pokretu, nisu imali osjećaj etničke zajednice s ostalim kampovima. Tako su neki prihvatili ponuđene staleže i pokušali započeti novi život, dok su drugi odbijali promjene i borili se za slobodu izbora mjesta stanovanja.

Istodobno su povlastice oslobađanja od vojne regrutacije i drugih financijskih obveza proširene i na stanovnike Fjedosije i Odese, zbog gospodarskog rasta tih luka na Crnom moru. Međutim, povlastice nisu završile u Bessarabiji i na Krimu. U Kavkazu vlasti su također činile ustupke Romima. Oni koji su živjeli u kavkaskim selima bili su izloženi opasnosti od napada gorštaka. Krajem 1820-ih devastiran je kraj Pyatigorska. Romi su ravnopravno sudjelovali u borbi za zemlju. Stoga je šef kavkaske regije E. I. Mečnikov uputio apel ministru financija E. F. Krankrinu da oprosti Romima državne i lokalne poreze zbog financijskih i ljudskih gubitaka, te su istodobno oslobođeni vojne obveze.

Uz to, 1831. ažuriran je Regrutacijski statut: prognanici u Sibiru dobivali su povlastice – oslobađanje od vojne obveze i dužnosti 20 godina od datuma naseljavanja. Među njima su bili i Romi. Povod za ove povlastice bila je potreba za naseljavanjem teško dostupnih područja.

Na početku vladavine Nikole I. započela je represivna politika prema nomadizmu, usko povezana s militarizacijom etničkih skupina. Jedan od glavnih razloga bio je društveni otpor povlasticama danim Romima. Društvo nije vidjelo korist od toga. Zato su prijavljeni brojni prigovori protiv Roma državnim institucijama. Vladavina Nikole I. obilježena je strogošću autokracije i željom za discipliniranim, poslušnim društvom. Država je nastojala pojačati nadzor nad nomadskim skupinama, potaknuti njihovu asimilaciju u rusko društvo. Sjedilački način života smatran je pogodnijim za državnu kontrolu i integraciju.

Nikola I. je osmislio velik plan: naredio je sakupljanje svih Roma unutar Carstva i njihovu prisilnu raspodjelu u naselja – po obitelji, prema raspoloživosti. Naredio je da se putne isprave (putovnice), bez kojih nije smjelo putovati dalje od 30 verst(a) (32 km), izdaju tek nakon potpunog ukorjenjenja Roma u selu i samo jednoj osobi po obitelji.

Godine 1832–1834. donijeti su zakonski akti na temelju kojih su uvedene nove mjere. Policija je morala hvatati nomade i skitnice kako bi ih uključila u regrutaciju ili poslala u kantonističke škole (vojne osnovnoškolama). 1832. donesen je jedan od prvih Senatskih dekreta koji je posebno propisivao postupanje s maloljetnim skitnicama (mlađim od 17 godina). Trebali su biti poslani u kantonalne bataljune i polubataljune, s minimalnom dobnom granicom od 8 godina. Prve upute poslale su se upravama Dona i Bessarabije, a kasnije se primijenile na cijelu zemlju. Mjera se odnosila i na pojedinačne mlade skitnice i one s obiteljima.

donijeta je nova represivna uredba u bjelorusko-litvanskim pokrajinama. Gradska i seoska društva i lokalni zemljoposjednici morali su prijavljivati policiji svakoga tko je živio na posjedu ili tom području bez identifikacijskih dokumenata. Osobe na popisu bile su prepuštane vojnim vlastima. Zdrave Rome slali su u vojsku, a ostale u kaznene vojničke kompanije. Žene i djecu premještali su u tvornice i vojne kolonije.

Tako su početkom 1830-ih osnovane brojne kaznene kompanije, popunjavane nomadima i beskućnicima. Po osobnom dekretu Nikole I., prve tri kompanije formirane su od Roma tauridske pokrajine. U vrlo kratkom roku oko 300 Roma pridruženo je kazneno-vojnoj službi.

Godine 1840. guverner Viborga (sjeveroistok Carstva) podnio je Nikoli I. redovito izvješće o stanju stanovništva. Posebno su zapažena djeca Roma, koji su često viđeni sami na ulicama. Stoga je odlučeno da se ingrijski Romi u dobi od 8 do 17 godina pošalju u svjetsko-kantonističke bataljune u Sankt-Peterburg. Tijekom 1842.–1853. otprilike 16 Roma poslano je u Sankt-Peterburg.

Bez sumnje, slanje djece u Sankt-Peterburg bilo je kulturološki šok. Dječaci koji su dolazili nisu govorili ruski, bili su odvojeni od obitelji i svakodnevice; sklapali su prijateljstva s drugom djecom u identičnoj situaciji. Njihov je život preokrenut – postali su pod velikim stresom i teško su se prilagođavali.

Ipak, ta je politika imala i prednosti. Djeca uključena u vojni sustav po prvi su put stekla osnovno obrazovanje. Tijekom služenja morali su proći osnovne ispite. Oni koji su ih uspješno položili birani su za naredničke i podnaredničke dužnosti, dok su ostali ostajali vojnici s mogućnošću unapređenja u časnički čin. Tako je vojno-politička kampanja dala rezultate: Romi u službi bili su i brže asimilirani – zbog njihove male zajednice nisu imali snažan etnički identitet, za razliku od Židova.

Krajem vladavine Nikole I., u siječnju 1856., usvojeno je konačno mišljenje o podvrgavanju Roma ruskoj regrutaciji. Na temelju dugogodišnje prakse Državni savjet je formalno zaključio da su Romi sastavni dio društva i da stoga trebaju podnositi regrutne obveze jednako kao i svi ostali. Izuzetak su bili pripadnici trgovinske povlastice (cehovi), potpuno oslobođeni vojne obveze. Tauridski Romi imali su posebnu ulogu – mogli su regrutaciju zamijeniti novčanom uplatom. Razlog je bio da su tauridski Romi bili država‑seljaci, muslimanske vjeroispovijesti i povezani s tatarskim zajednicama, što im je davalo poseban status.