Već ste dugi niz godina aktivni u zaštiti i unaprjeđenju prava pripadnika nacionalnih manjina ne samo na području grada Nove Gradiške nego i znatno šire. Posebno se zalažete za prava srpske manjinske zajednice kojoj pripadate, no vaš angažman i za prava Roma je evidentan, a priznanje vam odaju i Česi, Bošnjaci i drugi. Kako ste se odlučili postati manjinski aktivist?

Na bavljenje manjinskom problematikom potekla me nepravda i zapostavljanje ljudi iz srpske manjinske zajednice na novogradiškom području, području Brodsko-posavske županije ali i šire. Najviše me smetala višegodišnja devastacija Pravoslavnog groblja u Novoj Gradiški. Sa funkcije koju obavljam kao referent u Upravnom odjelu za urbanizam i komunalne poslove, ukazivao sam na to kako je to groblje zašikareno, zapušteno, kako su se ondje događale brojne devastacije našeg zajedničkog kulturnog naslijeđa i srpskog i hrvatskog i svih ljudi u Hrvatskoj. Da se nije pristupilo saniranju takvog stanja doista bi o nama koji ovdje živimo svi mogli misliti kako smo necivilizirani i netolerantni prema pripadnicima nacionalnih manjina. Taj problem smo uspjeli riješiti, ali što kažu „na jedvite jade“. U puno povijesnih dokumenata našao sam podatke kako je riječ o jednom od najstarijih groblja u ovome kraju koje datira od prije više od 200 godina. Ako uzmete činjenicu kako je povijest grada Nove Gradiške tek oko 270 godina duga, onda uočite važnost te kulturne baštine. Gledajući stare nadgrobne spomenike na tom groblju imao sam dojam kako pripadamo povijesno bogatim kulturnim sredinama poput Dubrovnika ili Zadra. Ta povijest nam govori o brojnim uglednicima koji su dali ogroman doprinos razvoju novogradiškog područja, a njima do danas nije za to odano dužno poštovanje i to nije povijesno verificirano.

Primijetio sam na vlastitom primjeru kako nismo svi ravnopravni mada bi smo trebali biti, bez obzira na to što smo po nacionalnosti ili bilo kojoj drugoj različitosti. Za vrijeme nedavnog rata i moja je kuća bila pogođena granatom, te sam i ja trebao dobiti ratnu odštetu. Da bih dobio to rješenje čekao sam gotovo sedam godina, pa je i to dalo naslutiti kako nisam ravnopravan s  ostalim građanima ovog grada iako sam svojim dugogodišnjim životnim i radnim angažmanom dao doprinos razvoju ovoga grada i jačanju kvalitetnih međuljudskih odnosa, multietničnosti i multikulturalnosti. Zamislite, ja koji radim u tom odjelu koji se bavi upravo tom problematikom trebao sam toliko dugo da ostvarim spomenuta prava. Koliko onda treba drugim ljudima koji imaju sličan ili isti problem? Može se čovjek upitati o razlozima i poželjeti da se to promijeni nabolje. Je li za to kriva samo administracija odnosno birokracija ili nešto drugo? Kada sam se odlučio baviti zaštitom nacionalnih manjinskih prava ljudi iz srpske manjinske zajednice savjetovali su mi: „Gledaj svoja posla, zaposlen si, neka se svatko pobrine o sebi, imat ćeš samo problema.“. Ja sam ipak ocijenio kako ne smijemo biti licemjeri. I tako je to krenulo, sve aktivnije. U više navrata sam biran za predstavnika na razini grada Nove Gradiške i Brodsko-posavske županije tako da sam preuzeo brojne obveze i nastojim pošteno i kvalitetno raditi taj posao.

Posla ima puno, ali i ideja koje želimo realizirati na dobrobit svih ljudi, kako ljudi iz manjinskih nacionalnih zajednica tako i većinskog naroda. Pa već je stvarno dosta podjela koje se stalno obnavljaju preko politike. Ljudi bi željeli živjeti u miru i napretku, a ne u svađama i lažima.

DISKRIMINACIJA KAO CIVILIZACIJSKA SRAMOTA

Sa svoje pozicije sada već vrlo iskusnog manjinskog aktiviste imate uvid u cijeli period iza 1990. godine do današnjih dana. Duboko ste involvirani u tu problematiku i upoznati sa zakonskom odredbama, Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i drugim zakonima, ali što je još važnije i sa implementacijom zakonskih odredbi u stvarnom životu. Jednom ste rekli kako ima jako puno sličnosti između položaja romske i srpske nacionalne manjine. Možete li to pojasniti?

Situacija sa srpskom i romskom manjinom je puno složenija nego kada je riječ o svim drugim nacionalnim manjinama. Srpska manjina je u tom uvjetno rečeno „negativnom fokusu“ zbog nedavnog rata, a romska manjina zbog nedovoljne integriranosti u društvo. Češka, talijanska i druge manjine po tom pitanju su u prednosti. Romska zajednica ima po mom mišljenju daleko više problema nego naša srpska. Mi imamo uglavnom riješena pitanja vezana uz stanovanje, a oni nemaju. Mi imamo prosječno viši stupanj obrazovanosti, za razliku od Roma. Definitivno mislim kako društvo kao cjelina sustavno ne poklanja dovoljno pažnje prema Romima, premda bi određeni stupanj obrazovanja trebao biti obvezan i kada su oni u pitanju. To nije samo njihov problem nego i problem svih nas. Bez obrazovanja Romi ne mogu biti ravnopravni građani i ne mogu živjeti kvalitetnijim i boljim životom. Vrlo mali broj Roma završava osnovne i srednje škole, a upravo od nekoliko tih mladih osoba sam saznao kako imaju velikih problema pri zapošljavanju zbog, možemo reći, rasne ili nacionalne diskriminacije.

Oni kažu kako njihovo ime često puta ne kazuje o tome kako su Romi po nacionalnosti, no kada se pojave na razgovoru za posao bivaju odbijeni zbog svoje boje kože i predrasuda koje neki poslodavci imaju o romskoj populaciji. Ne smijemo se prema Romima odnositi na takav način.

Imam jako dobro iskustvo sa Romima kao radnicima u javnim radovima. Niz godina sam vodio tu aktivnost u gradu Novoj Gradiški i mogu vam reći kako su to vrlo odgovorni ljudi i u stanju su odraditi svaki posao kao i bilo tko drugi. Dakle tim ljudima treba dati šansu i ukazati im povjerenje. Mladi Romi su mi se znali žaliti pa reći: „Mi ne možemo dobiti posao u komunalnim tvrtkama ni kao čistači ni kao grobari.“ Ja sam svjestan i aktualne teške gospodarske situacije i velike nezaposlenosti, no mora se i po tom pitanju nešto mijenjati. Prije svega treba se boriti protiv diskriminacije. To je sramota za jedno društvo ako se takve stvari događaju u današnje vrijeme, to je necivilizirano i moramo se boriti protiv govora mržnje i takve diskriminacije. Kada govorim o mojoj srpskoj zajednici, pa mi smo ponosni što smo ostavili dubok trag u kulturnoj tradiciji našeg grada, ali i u znanosti, gospodarstvu, obrtništvu itd.

Kao manjinska zajednica na ovom području puno smo homogeniji od Roma i puno toga kod nas je definirano, a i jedinstveni smo u tome što želimo u budućnosti.

PROJEKTI APN ZA ROME

Romi u Novoj Gradiški u većem broju žive na dvije lokacije, u Domčevoj i na Segedu uz potok Šumetlicu prema naselju Prvča. Možete nam više reći o tome i sa stručnog stanovišta s obzirom da ste detaljno upućeni u problematiku urbanizma i komunalija?

Grad Nova Gradiška se posebno zadnjih godina itekako trudi kako bi u komunalnom smislu unaprijedio situaciju na dvije gradske lokacije gdje u većem broju žive pripadnici romske zajednice. Može se reći kako je to sada na jednoj solidnoj kvalitativnoj razini za razliku možda od nekih drugih gradova i sredina. Tu postoji vodovodna mreža, struja, održavane ulice i kanalizacija. Problem je što su ti ljudi primjerice u Ulici Ivana Domca sagradili kuće bespravno na zemljištu koje nije njihovo, a na drugoj lokaciji, na Segedu uz vodotok potoka Šumetlice to zemljište čak nije niti vlasništvo Grada nego Hrvatskih voda. Vidjet ćemo hoće li Županijski odjel za graditeljstvo i Hrvatske vode dozvoliti legalizaciju ondje sagrađenih stambenih objekata. Za romske obitelji iz Domčeve ulice podnijeli smo kolektivni zahtjev za legalizaciju i to je u fazi rješavanja, no kažem vam, situacija na ovoj drugoj lokaciji je puno kompliciranija i zahtjevnija. Rome bi šira društvena zajednica trebala na jedan kvalitetniji način inkorporirati u zajednicu. Podsjećam kako je hrvatska država 1995. godine uvela u rad Agenciju za promet nekretninama (APN) koja je imala zadaću otkupiti jako puno nekretnina u vlasništvu srpskih obitelji te ih dati novopridošlim stanovnicima pristiglim iz BiH, ili drugih dijelova Hrvatske.

Kroz projekte APN-a mogao bi se riješiti problem više desetaka romskih obitelji sa područja grada Nove Gradiške. Kako? Pa ustupanjem komunalno opremljenog zemljišta, davanjem novčanih potpora za gradnju stambenih objekata, kao što se radi na područjima od posebne državne skrbi do iznosa od 100 tisuća kuna za kupnju građevnog materijala. Treba znati da mi danas ne možemo očekivati od Roma u spomenutim naseljima da sami riješe te probleme već im društvo treba izaći u susret i usmjeriti ih u određenom pravcu kako bi živjeli ravnopravno sa svim drugim građanima.

Nikako Rome ne treba asimilirati nego na prikladan način integrirati zajedno s drugima. Na području cijelog grada Nova Gradiška, pretpostavljamo, živi trenutno oko 50-tak romskih obitelji. Poznat je problem deklariranje pripadnika nacionalnih manjina o svojoj pripadnosti. U popisu stanovništva npr. 2011. godine imate prikaz manjeg broja i pripadnika srpske i romske nacionalnosti jer su se mnogi deklarirali kao pripadnici većinskog naroda. Tu je u pitanju moralni, istinski ljudski pristup kod svakog pojedinca pripadnika nacionalnih manjina. Mislim kako se ljudi ne trebaju stidjeti svojih nacionalnih korijena nego se trebaju ponositi onime tko su i što su, tko su im bili očevi, majke, djedovi ili bake. Zbog nekakvih sitnih kratkotrajnih interesa odreći se svog identiteta? Ma budi prije svega čovjek pa onda sve drugo.

PROMJENA KULTURE ŽIVLJENJA 

Možemo li se malo dotaći institucionalnog zastupanja pripadnika nacionalnih manjina na području Brodsko-posavske županije pa i šire. Kako procjenjujete politike koja se prema nacionalnim manjinama  vode kako na državnoj tako i na nižim razinama?

Kada govorimo o politici prema nacionalnim manjinama sa državne razine, donose se strategije, nacionalni planovi koji bi se trebali provoditi na  nižim razinama. Postoji nerazmjer između deklarativnog i praktičnog kada je u pitanju provođenje ciljanih politika prema nacionalnim manjinama. Mi manjinci, kao i u ostalim županijama, imamo savjetodavni karakter u Skupštini Brodsko-posavske županije. Zadovoljena je forma. Za naš rad se za godinu dana na razini gradskog ili općinskog vijeća izdvoji nekoliko tisuća ili za županijsko vijeće nekoliko desetaka tisuća kuna i to je to. Ne možete s toliko malo novca provoditi niti jedan ozbiljniji projekt, platiti režije za prostor i druge najminimalnije troškove.

Romi u novogradiškom kraju za vas imaju puno riječi hvale posebno zbog javnih radova za koje ste ih angažirali, ali i zbog razumijevanja za njihove komunalne potrebe. Za razliku od ljudi iz gradske uprave koji se mijenjaju kako prođu pojedini lokalni izbori, vi imate kontinuitet kao stručni djelatnik u za njih važnom gradskom odjelu. Kakva je trenutna situacija?

Pristupio sam izradi projekta koji je uključivao Rome u javne radove. Sada je već u realizaciji četvrti ciklus radova sa jedinstvenim programom za Rome. U prethodne tri godine radilo ih je po 10, a prošle godine bilo je predviđeno za 15 Roma. Utjecalo se na životne navike, kulturu stanovanja i zaštitu okoliša jer su se radovi obavljali na području dva gradska područja gdje živi više romskog stanovništva. Bio nam je cilj određena područja dovesti u neko normalno stanje kako ne bi bilo onečišćenja. Neki Romi, kao i u drugim krajevima rade na poslovima prikupljanja sekundarnih sirovina, pa se gomilao otpad koji nisu mogli prodati. Bilo je tu i azbesta kojeg smo zbrinuli na propisan način. Kroz spomenute projekte i aktivnosti mijenjali su se uvjeti i kultura življenja tih ljudi i mislim da smo postigli određene rezultate. No, Romi su unutar svoje zajednice dosta podijeljeni i to stvara velike probleme u organizacijskom smislu i otežava postizanje boljih rezultata, posebno jer je pomoć, bar do sada, i lokalnih i regionalnih vlasti bila nedovoljna. I to bi trebalo mijenjati!