Postoje različite hipoteze o početku migracije Roma. Mnoge od tih pretpostavki imaju svoje korijene u istočnim izvorima. Mnogi istraživači slažu se da Romi imaju indijske korijene, a u nekim slučajevima ovi podaci temelje se i na povijesnim dokumentima i djelima pisaca. Među njima možemo spomenuti Al-Taberija, Hamzu al-Isfahanija i Ferdowsija.

Prema Al-Taberiju, srednjovjekovnom muslimanskom učenjaku, povjesničaru i putopiscu, Romi su potomci Jafeta (Yâfes’a), sina proroka Noe, a područje Sindh-Indije smatraju svojom domovinom.

Jedna od teorija o dolasku Roma iz Indije u Iran povezana je s Bahram Gur-ovim zahtjevom za glazbenicima. Bahram Gur, sasanidski kralj kraljeva (šahanshah), vladao je od 420. do 438. godine. Ovu priču su zabilježili iranski povjesničar i filolog Hamza al-Isfahani te pjesnik Ferdowsi, uz male razlike.

Prema „Kronologiji“ („Taʾrīk̲h̲ sinī mulūk al-arḍ wa ’l-anbiyāʾ“) Hamze al-Isfahanija (893.–961.), Bahram Gur je odlučio nakon pola radnog dana jesti i piti u društvu, uz glazbu. Međutim, kad je čuo da u kraljevstvu nema glazbenika, osudio je svoje službenike. Obratio se indijskom kralju i zatražio da mu pošalje 12.000 glazbenika. Poslani glazbenici raspršili su se po različitim dijelovima Sasanidskog carstva. Hamza ih je nazvao ljudima Zott (el-Zutt). Neki izvori smatraju da su Zott i Lurie preci Roma.

Romi su Arapima poznati kao Zott. Ljudi Zott, koje su Arapi susreli u Indiji, smatraju se potomcima kaste zvane Jat, a neke procjene sugeriraju da su preci Roma potekli od Zottova naroda. Arapski povjesničari spominju Zotove koji su živjeli u Bahreinu i trgovali u Indiji. Zotovi su radili kao plaćeni vojnici, trgovci, glazbenici, kraljevska straža, seljaci i čuvari bivola. Njihova migracija bila je i dobrovoljna i prisilna. Pretpostavlja se da su Zotovi u Mezopotamiji izgubili svoj identitet. Vjeruje se da su Zottovi kasnije postali današnji močvarni Arapi u Iraku.

Druga verzija priče nalazi se u Ferdowsijevoj pjesmi „Šahname“ („Knjiga kraljeva“), koja govori o drevnoj iranskoj povijesti, njenim kraljevima i ratnicima. Bahram Gur, koji nije prihvaćao pijenje vina bez glazbe, zamolio je indijskog kralja Šangala da mu pošalje 10.000 žena i muškaraca iz reda Lurija kako bi zabavljali ljude. Bahram Gur je poslao Lurie u različite dijelove kraljevstva da se bave poljoprivredom, a istovremeno da sviraju glazbu za siromašne i uputio je lokalno stanovništvo da im pomaže. Kada je Bahram Gur vidio da Luriji rasipaju ono što imaju, razljutio se i otjerao ih, rekavši im da putuju zemljom, sviraju glazbu koja će razveseliti siromašne i bogate i na taj način zarađivati za život. Prema britanskom službeniku Angusu Fraseru, ovom naredbom Luriji su krenuli u svijet tražeći posao. Lingvist i istraživač Donald Kenrick je izvijestio da je naišao na istu priču u drugoj perzijskoj povijesnoj knjizi te spomenuo Lurije koji su svirali frule i lutnje.

Prema povjesničaru i orijentalistu Vladimiru Minoriskom, Luriji su indijskog porijekla i potječu od Roma. Postoje različita mišljenja o porijeklu Lurija. Smatra se da potječu od elamitskog i kasitskog naroda ili da su medijskog ili perzijskog, arijanskog podrijetla. Luriji danas žive na zapadu Irana, a to područje zove se pokrajina Luristan. Također postoji značajna populacija Lurija u istočnim i središnjim dijelovima Iraka.

No, nedostatak povijesnih podataka o Lurijima i Zotovima sprječava nas da pratimo cijeli proces. Kao što smo vidjeli, u mnogim slučajevima nailazimo na ideju da se svaki narod povezan s nomadizmom, glazbom i zabavom smatra precima Roma.