Iako su pojedini visokopozicionirani politički dužnosnici požurili, bez jasnih dokaza, bombaško nasilje u romskom naselju okarakterizirati tek kao kriminalni incident ili „unutarnji" obračun, karakter tog nasilja, ma koja mu bila osnova, nije ni za podcjenjivanje, ni za marginaliziranje kao što se društvo inače obično odnosi prema Romima. Rome od uloge omiljenog etničkog negativca ne čuva tolerancija vladajućih, nego eventualno njihov prijezir. Stoga nitko ne može, a i ne smije mirno spavati. Odgovor na prijetnje, koje su realne već po tome što kod manjina izazivaju stvaran strah, sigurno nije u tome da manjina promijeni stav i ponašanje. Većini treba jasno (po)kazati da je ona odgovorna za sigurnost svih u društvu.

U Kozari putevima je u samo tri dana u drugoj polovici travnja dvaput zamirisalo na teško nasilje. Prvo je 18. 4. eksplodirala, po svemu sudeći (jer ne znamo što je pronašla istraga), ručna granata u blizini vrtića u koji idu djeca Romi, a onda je 21. 4. – opet po svoj prilici – molotovljevim koktelom zapaljena kuća iz koje je samo srećom cijela obitelj uspjela pobjeći. Dovoljno da se ljudi koji žive u tome naselju zabrinu za same svoje živote i skromnu imovinu, ali ne i da se zabrinu oni kojima su inače puna usta 'sigurnosti'.

I gradonačelnik Bandić, koji se često diči prijateljstvom s Romima, i ministar Orepić, u prvim su izjavama požurili reći kako tim događajima ne treba pripisivati ništa više od incidenta. Ili možda 'nesporazuma' u samoj 'romskoj zajednici'. Grad je doduše brzo osigurao smještaj za obitelji čije su kuće izgorjele, ali pitanje odakle odjednom dva tako opasna napada i dalje stoji otvorenim.

Jedini koji je imao dublju 'teoriju' bio je anonimni pisac HDZ-ovih poruka na jednoj društvenoj mreži, koji je napade u Kozari putevima povezao ni manje ni više nego s (ne)sudjelovanjem 'romskoga' saborskog zastupnika u komemoracijama na mjestu logora Jasenovac. Veljko Kajtazi, kao što je poznato, nije htio sudjelovati u komemoraciji koju su mimo one službene državne upriličile židovske općine u Hrvatskoj, udružene u savez, uz još nekoliko organizacija. Mudracu iz HDZ-a učinilo se efektnim (jer ne možemo vjerovati da je to i sam ozbiljno mislio) napisati da su napadima u romskom naselju Romi 'kažnjeni' jer je Kajtazi, eto, lojalnost državi (pod pretežno HDZ-ovom upravom) pretpostavio lojalnosti etničkim manjinama.

PODSJEĆANJE NA OLOVNE DEVEDESETE

HDZ-ov je analitičar prešutio da se Kajtazi pojavio ne samo na državnoj komemoraciji, nego i na onoj koju je dva dana poslije – također mimo one državne – organizirao Savez antifašističkih boraca i antifašista RH. Ali to za taj mentalni sklop i nije bitno jer u njemu kolo vode kolektivni mitovi, a ne činjenice. Vrijedi međutim zapaziti da je upravo iz vladajuće partije došlo tumačenje po kojem su dva izvanredna akta nasilja – jer takvih stvari uglavnom nije bilo od olovnih devedesetih godina – povezana s političkim odnosima.

Doista, koliko je vjerojatno da su ovakvi napadi simptom općenito mučne situacije kojoj svjedočimo posljednjih mjeseci? Na vlast je došla dosad najprimitivnija varijanta nacionalističke desnice, u kojoj se ni HDZ-ovi prvaci ni njihovi do jučer formalno ekstremniji takmaci/saveznici više ne ustručavaju ideologijski obnavljati kontinuitet s dosad najgorim razdobljem povijesti Hrvatske – ustaškim režimom. Premda ona nema većinsku podršku kakvu su slične desničarske stranke posljednjih godina osvojile u Mađarskoj ili Poljskoj, i neki njeni potezi navode na pomisao da svjedočimo stvaranju još jedne 'iliberalne demokracije', dakle demokracije bez slobode, u postkomunističkoj Evropi.

Mađarski poučak: A ako primjer Mađarske nešto znači, to značenje posebno je zabrinjavajuće upravo za Rome. Već nakon pretprošle Fideszove izborne pobjede, uz istodobni jaki rast utjecaja ekstremnog Jobbika, došlo je do vala nasilja mađarskih šovinista protiv Roma. Bilo je i paljenja kuća, i napada vatrenim oružjem, bilo je ubijenih, i sve to uz pasivnost policije te tromo djelovanje pravosuđa, kao i uz izostanak stvarne, izravne osude i protuakcije vlasti.

U Hrvatskoj su, u usporedbi s Mađarskom, Romi u utoliko 'boljem' položaju što za hrvatske šoviniste nisu omiljeni 'nacionalni neprijatelj broj 1'. To mjesto, kako je poznato, i dalje pripada Srbima, premda su u novije vrijeme Tomislav Karamarko i njegovi istomišljenici pokušali ulogu neprijatelja popuniti ne-etničkim oznakama 'jugoslavena' i 'udbaša'.

No, Romi se u toj hladovini nemaju razloga osjećati sigurnima jer ono što se u Hrvatskoj u novije vrijeme događa nije stvarni, konkretni sukob (etnički ili drukčije određenih) društvenih skupina, nego mobilizacija društva kojom svoj legitimitet nastoji osigurati grupacija koja ne zna vladati drukčije nego autoritarno. Kontrolu koju je dobila nad državnom upravom i javnim službama ona, po svemu sudeći, ne zna iskoristiti za rješavanje životnih problema, pa tim više inzistira na apstraktnom dokazivanju da je 'prava', 'naša', dakako hrvatska – a svima drugima to jamačno ne donosi mir i sigurnost.

Dakle, Rome od uloge omiljenoga etničkog negativca ne čuva tolerancija vladajućih, nego eventualno njihov prijezir. No nasilja i nad onima koji su gurnuti na sam rub društva ili iz njega gotovo isključeni također može biti. O tome svjedoče primjeri iživljavanja u SAD-u nad beskućnicima, a i primjeri nasilja nad Romima u Francuskoj ili Češkoj. Stoga nitko ne može, a i ne smije mirno spavati.

Ako je zastupnik nacionalnih manjina Kajtazi shvatio da je dužan doći u Kozari puteve, ali da nije dužan pojaviti se na jasenovačkoj komemoraciji židovskih općina, nešto nije u redu. Naime, on nije samo zastupnik Roma. On treba predstavljati cijelu skupinu manjina, u kojoj su i Židovi. Ako su oni ocijenili da sjećanje na žrtve Jasenovca ne mogu dostojanstveno obilježiti u društvu Karamarka, Hasanbegovića i sličnih, Kajtaziju je mjesto bilo s njima. Njihov strah od obnove netrpeljivosti i nasilja – s obzirom na zajedničku jezivu sudbinu iz 'nezavisne' ustaške 'države' – sigurno nije manje opravdan od romskoga.

REALNA BOJAZAN, A NE PARANOJA

Većina, u čije ime tobože djeluju sadašnje vlasti, vjerojatno nije svjesna tjeskobe života u društvu u kojem te svakog trenutka mogu odbaciti kao nepoželjno strano tijelo, kao 'nižu rasu' (i opet zajednička crta odnosa spram Židova i Roma). O iskustvu Roma u Mađarskoj imali smo priliku vidjeti duboko dojmljiv film s prikazom malene, polururalne romske zajednice koja živi pod takvom prijetnjom, i još par minuta prije katastrofe tješi se da su prijeteće zvuci oko kuće "samo vjetar" (kako se i zove film).

U sjeni najpogubnijih iskustava, nemoguće je s potpunim pouzdanjem reći je li riječ o pretjerivanju ili opravdanoj bojazni. Sama bojazan jest realnost, a budući da manjinske zajednice očevidno ne pate od kolektivne paranoje kakva je svojstvena nacionalistima iz one većinske, i ne farbaju đavla po zidu tek tako, jasno je da je loptica u polju većine, točnije onih na vlasti.

Odgovor na prijetnje, koje su realne već po tome što kod manjina izazivaju stvaran strah, sigurno nije u tome da manjina promijeni stav i ponašanje. Većini treba jasno (po)kazati da je ona odgovorna za sigurnost svih u društvu. Dok vladajući uime "Domoljubne koalicije" (HDZ-a i cijelog jata kojekakvih ekstremista i fundamentalista) ne shvate da Hrvatska nije povlašteno leno "Hrvata i katolika", kako se i sa službenih mjesta kaže, sigurnosti za druge nema.

Jer većina ima najmanje razloga bojati se za svoju sigurnost po etničkoj osnovi, dok manjine upravo od nje u ovakvom društvu treba štititi. Jedino čega se treba bojati i hrvatska većina jest autoritarna, dakle neodgovorna i nasilna vlast koja se predstavlja kao 'hrvatska'.