Prema ruskim povijesnim arhivima, neki od prvih spomena Roma datiraju iz razdoblja vladavine Ane Ivanovne. Tada je započela borba da se nomadski narod uklopi u postojeću državnu strukturu.

Činjenicu da su u Ruskom Carstvu, osim brojnih drugih naroda, živjeli i Romi, rijetko se primjećivalo. Glavni razlog za podsjećanje na njih obično je bio – nedostatak novca u državnoj blagajni. Tako je 1733. godine postavljeno pitanje financiranja vlasti u Malorusiji (zapadne ruske zemlje Carstva). Odlučeno je da se novac za uredsku opremu prikupi od Roma. Problem se odmah pojavio: država nije imala statističke podatke o tome koliko Roma živi u toj regiji, niti alate za procjenu koliko i na koji način se može prikupiti novac od svake romske obitelji. Carica je tada naredila da se imenuje odgovorni Rom koji će prikupljati i donositi novac u blagajnu. Razrađen je mehanizam djelovanja koji je počeo s provedbom.

Ta su pravila ostala na snazi sve do dolaska Katarine Velike na prijestolje, koja je 1763. ukinula autonomiju Malorusije. Pokazalo se da je sustav prikupljanja novca izuzetno neučinkovit: Romi su nastavili putovati, a osoba zadužena za prikupljanje poreza morala je pratiti nomadske tabore. Budući da se nisu mogli pronaći svi obveznici, onima koje se pronašlo naplaćivao se veći porez po glavi. To je, naravno, naišlo na negodovanje Roma.

Carica je naredila da se ti problemi riješe na sljedeći način: okupiti vođe tabora i uvjeriti ih da prikupe potpise svojih ljudi za zahtjev za dodjelu plodne zemlje, s koje bi se mogli hraniti i na kojoj bi se mogli nastaniti, umjesto da stalno putuju. Samo je 11 osoba od 4441 pristalo prijeći u seljački stalež, i to pod uvjetom da ne plaćaju veći porez po glavi od već postojećeg.

Budući da se i ta politika pokazala jednako neuspješnom kao i prethodne, odlučeno je da se Romi vežu za gradove i državna sela. Prema zakonu, državni seljaci ili građani, među kojima su sada bili uvršteni i Romi, nisu smjeli otići dalje od trideset versti od sela bez posebnih dokumenata i putovnica. Vlasti su mislile da će ih tako konačno vezati za jedno mjesto i ubirati poreze. No ni ta mjera nije uspjela. Da bi riješili problem dokumenata, Romi su počeli kupovati potrebne papire od zemljoposjednika, navodeći da su te osobe kmetovi oslobođeni uz novčanu ili naturalnu najamninu. Posljedično su prelazili s jednog posjeda na drugi i nikada se nisu vraćali. U isto vrijeme, lokalno stanovništvo žalilo se na nomade koji su prolazili kroz gradove i sela. Ljudi su bili vrlo skeptični prema Romima koji su dolazili: njihova kultura, izgled i navike smatrani su divljima i stranim. Žalbe su uključivale krađu konja i vrijednih predmeta, prijevare, činjenicu da nisu imali dom te da su se, prema mišljenju mještana, zimi nastanjivali u njihovim kućama.

Godina 1783. bila je obilježena još jednim, unaprijed osuđenim na propast, pokušajem asimilacije Roma. Upravno vijeće Ruskog Carstva odlučilo je da svi Romi trebaju imati jednaka prava kao i državni seljaci, a osoba odgovorna za njih trebala je pronaći zemlju za nomade, uvjeriti ih da se nastane na jednom mjestu i da se bave poljoprivredom.

Ni druga mjera – da se Romi vežu za zemlju na kojoj su zatečeni tijekom popisa – nije pomogla. Tako su, nakon revizije, Romi koji su bili vezani za određeni posjed postajali vlasništvo dotičnog zemljoposjednika. Kako bi se spriječilo njihovo bijegstvo, 1800. godine izdana je naredba kojom se Romima zabranjuje izdavanje putovnica, a 1803. godine Upravno vijeće donosi odgovarajući dekret. Oni Romi koji nisu bili dodijeljeni vlasnicima prema reviziji trebali su biti podijeljeni u male skupine i raspoređeni po selima.

Te su mjere zemljoposjednicima donosile velike financijske gubitke: za svakog Roma bilo je potrebno plaćati redoviti novčani doprinos. Troškovi su dodatno rasli zbog činjenice da Romi nisu htjeli napustiti način života na koji su navikli te su nastavili nomadizirati. Tako je, uz porez po glavi, zemljoposjednik morao iz svog džepa plaćati i za praćenje, zadržavanje i dovođenje svojih „kmetova“. Ta situacija, bez sumnje, nije zadovoljila povlašteni stalež.

Aleksandar I., tadašnji vladar, želio je riješiti taj problem tako da je oslobodio zemljoposjednike vlasništva nad Romima i naredio da ih se dodijeli gradovima. Sada su, prema zakonu, Romi koji nisu imali putovnice mogli slobodno upisati status obrtnika, građana, državnih seljaka, pa čak i trgovaca. Jedino što je bilo strogo zabranjeno bilo je nastaviti nomadski način života. Ako bi romska obitelj pobjegla, osoba koja je izdala putnu ispravu morala je platiti rublju u korist Reda javnog blagostanja, a odbjegli Romi su se tražili i vraćali nazad.

Dakle, kako vidimo, politika naseljavanja Roma u 18. stoljeću nije donijela pozitivne rezultate. Razlozi za to leže u nedostatku dovoljno razumijevanja samog romskog naroda i u hladnom financijskom interesu. Osim toga, 17. do 19. stoljeće bilo je razdoblje aktivne teritorijalne ekspanzije, zajedno s kojom se pojavljivalo sve više romskih tabora koji su se također aktivno kretali zemljom. U tom je smislu dodatnu poteškoću predstavljalo i brojanje Roma. Nova pravila i regulative donosile su se "napola"; odgovornost za njihovu provedbu prepuštala se onima koji nisu imali stvarni interes za provedbu. Pokušaji integracije Roma tako su obilježili početak sveobuhvatnije politike sedentarizacije pod carem Nikolajem I., koji je uzeo za temelj sva iskustva prethodnih generacija.