Prema popisu provedenom 2011. godine, u Srbiji živi gotovo 150.000 Roma, što ih čini drugom najvećom nacionalnom manjinom. Moguće je da je ova brojka zapravo veća, kada se uzme u obzir da nisu svi Romi u popisu. Razloga za to ima više – neki od njih nemaju dokumente, tako da i nisu uključeni u službeni popis, dok neki, suočeni s diskriminacijom na nacionalnoj osnovi koriste pravo koje im daje članak 47. Ustava Republike Srbije po kome nijedan građanin nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti.

Čak i ako točan broj nije siguran, ono što je neosporno je da su Romi jedna od najmarginaliziranijih skupina u Srbiji. Veliki broj pripadnika romske nacionalne manjine živi u siromaštvu i, što zbog nacionalne pripadnosti, što zbog socijalnog statusa, trpi diskriminaciju. Obrazovanje predstavlja jedan od najboljih alata u borbi protiv diskriminacije. S jedne strane, kroz obrazovanje mladi Romi stječu vještine i znanja koje će im pomoći pri traženju posla i tako dobivaju priliku da razbiju ciklus siromaštva, dok s druge strane obrazovanje većine stanovništva smanjuje društvenu distancu i pomaže pri suzbijanju predrasuda.  Ipak, prema podacima iz 2012. godine samo 4-6% romske djece pohađa predškolski program koji je obvezan, dok samo 20-30% završava osnovnu školu. Postotak onih koji upišu srednju školu još je manji, a mnogi budu upisani ili tijekom školovanja prebačeni u posebne odnosno „specijalne“ razrede, odnosno razrede specijalizirane za učenike sa smetnjama u razvoju.

Guranje romske djece u posebne razrede nije jedinstveno za Srbiju. Još 2007. godine, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu zaključio je predmet D. H. i drugi protiv Češke Republike presudom u korist onih koji su podnijeli tužbu. Riječ je o grupi romskih učenika iz Ostrave koji su upisani u razrede za djecu sa smetnjama u razvoju. Takvi razredi postoje kako bi djeci koja imaju smetnje u razvoju omogućila pristup školovanju, ali je tvrdnja tužitelja bila da su u ovom slučaju korišteni kako bi se romska djeca izolirala od opće populacija i da im je osporeno pravo na školovanje sukladno s njihovim mogućnostima. Kako je navedeno u presudi, djeci nije bilo mjesto u specijalnim razredima, već se radilo o sustavnoj diskriminaciji koja dovodi do segregacije.

Nakon toga, ESLJP je donio još dvije presude koje su se ticale segregacije Roma u obrazovnom sustavu – Oršuš i drugi protiv Hrvatske 2008. godine i Sampanis i drugi protiv Grčke 2010. godine. U slučaju Oršuš koji je relativno dobro poznat hrvatskoj javnosti, radilo se o školi u Međimurju i Zagorju gdje su romska djeca stavljana u odvojene razrede. Iako se škola branila da djeca mogu sudjelovati u vannastavnim aktivnostima s neromskom djecom, Sud je ipak donio presudu u korist zastupnika djece – segregacija i odvajanje predstavljaju neizravnu diskriminaciju. Slično je bilo sa slučajem Sampanis gdje je osnovna škola imala odvojenu zgradu za Rome koji zbog toga nisu imali kontakt s neromskim učenicima.

Kakva je situacija po pitanju segregacije u Srbiji? Prema istraživanju koje je proveo Fond za otvoreno društvo 2010. godine, romska djeca činila su 40% specijalnih razreda. Prema istraživanju Aleksandra Baucala, profesora s odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, šansa da romska djeca završe u ovim razredima je deset puta veća nego kada je riječ o djeci iz opće populacije. Ovdje se odmah vidi velika prezastupljenost romskih učenika za koje škole procjenjuju da imaju smetnje u razvoju. Pod pretpostavkom da postotak onih koji su na neki način ograničeni nije veći među Romima nego među općom populacijom, ova statistika navodi na zaključak da je u Srbiji također riječ o obliku sustavne diskriminacije koja romskim učenicima ne pruža jednake šanse kao i svima ostalima.

Po istom istraživanju Fonda za otvoreno društvo, čak 70% Roma u specijalnim razredima, obuhvaćenih studijom, nije uspjelo naći zaposlenje nakon završetka specijalnog programa. Iako je u principu moguće preći sa specijalnog programa na redovni, samo jedna četvrtina ispitanika je to uspjela. Treba naglasiti da neki roditelji djece prihvaćaju da im djeca budu prebačena na specijalni program. Usprkos tome, moguće je da nemaju svi roditelji dovoljno znanja i informacija o posljedicama takvog koraka, dok drugi biraju specijalne razrede misleći da će njihova djeca tako biti manje izložena diskriminaciji jer će u tom slučaju njihova djeca biti u razredima s većim brojem Roma. Opisujući nezavidnu situaciju u kojoj se nalazi, jedan sugovornik iz Fondove studije koji je prešao iz specijalnog u redovni razred je rekao: „U običnoj školi mi nitko ne govori da sam glup, ali mi govore da sam Ciganin“.

Prema Strategiji za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. obrazovanje je pri vrhu liste prioriteta. Iako se skreće pozornost na visok nivo napuštanja škole među Romima, činjenica da toliko veliki broj Roma koji pohađa školu zapravo pohađa prilagođene programe se ne spominje. Ovo je donekle ispravljeno u  Akcionom planu za primjenu Strategije za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za period od 2016. do 2025. gdje se segregacija kroz specijalno obrazovanje spominje kao problem, ali bez prijedloga za njegovo rješavanje.

Što je onda moguće učiniti? Prije svega, neophodna je edukacija nastavnog i nenastavnog osoblja u školama kako bi prepoznali diskriminaciju i kod sebe i kod drugih. Zatim, osiguravanje predškolskog obrazovanja kao pripreme za školu za romsku djeci, kao i mentorstvo za one kojima je redovan program izazovan i, na kraju, stvaranje mehanizma kroz koji se one škole koje segregiraju učenike kao Rome i ne-Rome mogu prijaviti s ciljem dokidanja segregacije. Jer osporiti romskoj djeci pravo na obrazovanje je osporiti im svaku šansu da se uključe u društvo.