Od kraja 19. stoljeća, Norveška je uspostavila i provodila razne asimilacijske politike usmjerene na romsku populaciju. Mnoge od njih organizirala je udruga Norveška misija među beskućnicima (Norsk misjon blant hjemløse). Udruga koja je danas možda najpoznatija po osnivanju Radnog kampa Svanviken, imala je širi utjecaj na norveško društvo i ulogu u javnoj raspravi. Ova udruga, koja je prema imenu trebala raditi na okončanju beskućništva, imala je i druge ideološke razloge iza svog rada.

Inspiriran sociologom Eilertom Sundtom, svećenik Jakob Walnum osnovao je "Udrugu za borbu protiv lutanja"  (Forening til omstreifervæsenets modarbeidelse) 1897. godine (od 1934. poznata kao Norsk Misjon blant Hjemløse). Udruga je bila kršćanska i nije službeno bila pod nadzorom vlade, iako su bili u stalnom dijalogu i ona ih je ponekad angažirala i financirala. Udruga je bila pokretač nacionalne borbe protiv "lutanja" i, kako su to nazivali, želje za skitanjem.

Osim Radnog kampa Svanviken, osnovane su mnoge druge institucije poput Radnog kampa Bergfløtt, koji je bio namijenjen beskućnicima i nesjedilačkim muškarcima. Bergfløtt je otvoren 1911. godine, a do zatvaranja 1936. godine, u njemu je boravilo ukupno 660 muškaraca. Njihov zadatak bio je obavljanje fizičkih radova kako bi naučili disciplinu i vještine koje će koristiti u budućem zapošljavanju. Između ostalog, bavili su se stolarskim radovima, vrtlarstvom i poljoprivredom.

Postojale su i brojne institucije namijenjene skrbi o djeci. Walnum je vjerovao da je najučinkovitiji način za okončanje "lutanja" među stanovništvom odvajanje djece od roditelja. Prva dječja kuća otvorena je 1900. godine. U ukupno šest institucija za skrb o djeci koje je osnovao NMH, procjenjuje se da je 1500 djece odvojeno od svojih roditelja.

Norveška misija među beskućnicima bila je proizvod ideja i rasprava koje su postojale mnogo prije 1897. godine, kada je udruga osnovana. Moglo bi se reći da su temelji za to postavljeni već 1840-ih godina, kada je svećenik i sociolog Eilert Sundt počeo proučavati romsku populaciju u Norveškoj. Eilert Sundt je, i još uvijek je, smatran pionirskim sociološkim istraživačem u Norveškoj, jer je bio prvi koji je proveo istraživanje norveškog stanovništva i njihovih životnih uvjeta, osobito na selu. Fokusirao se na proučavanje društvenih razlika i njihovih uzroka, a bio je i prvi norveški znanstvenik poznat po proučavanju romske kulture.

Eilert Sundt otvoreno je iznosio svoje stavove o Romima kao narodu, a ti su stavovi uglavnom bili negativni. Sundt je opisivao Rome s kojima je provodio vrijeme kao prljave, lijene i nemoralne. Istovremeno, vjerovao je da Romi zaslužuju dostojanstvo pristupa istoj vrsti smještaja kao i etnički Norvežani, da nauče čitati i postignu viši životni standard, baš kao što je želio i za većinsko stanovništvo. Sundtov rad uvijek je bio motiviran njegovim ideološkim i moralnim stajalištem kršćanskog svećenika u 19. stoljeću. Svoju je interakciju s Romima i njihovo proučavanje smatrao svojevrsnim misionarskim radom, s ciljem da ih pretvori u marljive, asimilirane i bogobojazne građane.

Otprilike 30 godina kasnije, 1897. godine, drugi svećenik pokušao je dovršiti ono što je Eilert Sundt započeo. Lako je cijeniti dobar rad udruge, poput pomaganja ljudima da izađu iz siromaštva i pružanja mjesta za život. Međutim, posljedice djelovanja NMH na živote Roma nisu bile toliko dobre kao što se pretpostavljalo. Neprijateljski stav i ne sasvim dobre namjere prema Romima od strane NMH postaju jasni kada se raspravlja o pitanju sterilizacije. Udruga je bila snažan zagovornik prisilne sterilizacije Roma, uglavnom žena. U radnom kampu Svanviken došlo je do prisilne sterilizacije pojedinih ženskih stanovnika. Između 1949. i 1970. godine, 37% žena u Svanvikenu bilo je sterilizirano.

Djeca koju je NMH smjestio u dječje domove bila su tamo s izričitom svrhom asimilacije u većinske vrijednosti, način života i religiju. Ovaj cilj bio je toliko važan za NMH da su bili spremni zanemariti odnose između roditelja i djece koji su bili prekinuti ili oštećeni zbog dječjih domova. Vidljiva posljedica djelovanja NMH je gubitak kulturne baštine i jezika u romskoj zajednici danas.

Norsk Misjon Blant Hjemløse odigrao je veliku ulogu u sedentarizaciji Roma u Norveškoj, i danas samo nekolicina Roma živi nomadskim načinom života. NMH je postojala do 1987. godine, kada ju je preuzela nova organizacija "Crkvena socijalna služba" (Kirkens Sosialtjeneste). Ova organizacija postoji i danas pod nazivom CRUX, i osudila je sve nepravde NMH prema romskoj populaciji Norveške.

Priča o Norveškoj misiji među beskućnicima govori nam da je za pomoć ranjivim skupinama društva važno slušati tu skupinu, njihove vlastite želje i mišljenja, kao i gledati na njih kao ravnopravne sebi. Neke od stvari koje je NMH radila bile su učinjene s dobrim namjerama, ali neke, poput promicanja prisilne sterilizacije, išle su izravno protiv prava na individualnu slobodu i moć nad vlastitim tijelom koje posjeduje svaki čovjek. Prisilna sterilizacija je neoprostiva i ne može se opravdati.

Nadamo se da će pravo pojedinca da odlučuje o vlastitom životu i tijelu biti prioritet vlada kao i nevladinih organizacija u njihovim budućim akcijama, kako u Norveškoj tako i u ostatku svijeta.