Vlada Republike Hrvatske je konačno, s velikim zakašnjenjem, donijela Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije za razdoblje od 2017. do 2020. godine – pune četiri godine nakon što je istekao prethodni. Novi nacionalni dokument te prateći Akcijski plan trebao bi potaknuti plansku i sustavnu borbu protiv diskriminacije od prevencije i edukacije do učinkovitijeg pravosudnog sustava što je, kao što pokazuju i istraživanja, prethodnih godina nedostajalo. Posebno bi ovaj Nacionalni plan trebao doprinijeti i suzbijanju diskriminacije Roma koji su u mnogočemu prepoznati kao najugroženija skupina. 

Nedavno ste povodom Međunarodnog dana tolerancije ponovno pozvali na nužnost što skorijeg usvajanja i početka provođenja Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije.  Što je s tim važnim dokumentom?
Novi Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije donesen je za razdoblje od 2017. do 2022. godine, a usvojen je tek početkom prosinca ove godine na sjednici Vlade, iako je prethodni istekao još krajem 2013. godine. 

Gotovo pune četiri godine Hrvatska nije suzbijanju diskriminacije pristupala planski i sustavno, što je izuzetno zabrinjavajuće. Ne smijemo zaboraviti da je gotovo svaki peti građanin bio žrtva diskriminacije u posljednjih pet godina, a da čak 68% njih diskriminaciju nije nikome prijavilo.

I to je tek dio pokazatelja iznimne potrebe za strateškim, dugoročnim i konzistentnim radom na suzbijanju diskriminacije i promociji jednakosti. Uz Nacionalni plan, u kojem su definirani ciljevi koji se trebaju postići u idućem šestogodišnjem razdoblju, na istoj je sjednici Vlade usvojen i dvogodišnji Akcijski plan za razdoblje od 2017. do 2019. godine kojim su predviđene konkretne mjere za postizanje ovih ciljeva.

Na kraju smo 2017. godine, a Akcijski plan je tek usvojen. Nije li jedna godina faktički već izgubljena za borbu protiv ovog važnog društvenog problema (prema vašem posljednjem istraživanju čak trećina ispitanika ga smatra najvažnijim društvenim problemom). Zašto se toliko kasnilo? Koje su se teškoće, prepreke ili otpori javljaju u njegovom donošenju i da li su i kako prevladani?
Tako je, donošenje Plana je od samog početka kasnilo. Prvotno je dokument trebao biti pripremljen za razdoblje od 2014. do 2018. godine, a što se u nekoliko navrata mijenjalo. Postupak izrade Nacionalnog plana i pratećeg Akcijskog plana započeo je još u 2014. godini i trajao više od godine dana, a u vezi ovih dokumenata je sredinom 2016. godine provedeno i javno savjetovanje. No, ovaj proces nije završio usvajanjem od strane Vlade. Zatim smo početkom 2016. godine dobili obavijest kako je dokument potrebno opet razmotriti, zbog vremena koje je prošlo od početka njegovog pisanja, iako su njime identificirani problemi koji se ne mijenjaju tijekom noći, već su nažalost prisutni kroz dugi niz godina. Također je ponovljen izbor tijela koja bi trebala biti uključena u novu radnu skupinu, što je prolongiralo proces budući da su prethodnu skupinu već činila sva relevantna tijela, a koja su ponovno bila uključena i novim izborom, s izuzetkom predstavnika iz redova organizacija civilnog društva. Napokon, nedavnose usvojeni dokument ne razlikuje bitno od onoga koji je bio prvi predložen, a godine koje su prošle su propuštena prilika za snažnije i učinkovitije suzbijanje diskriminacije, što je uistinu velika šteta.

ZABRINJAVAJUĆE KAŠNJENJE
Koji su ključni dijelovi Akcijskog plana za implementaciju ovog važnog dokumenta?
Kao i svaki akcijski plan, i ovaj dokument definira mjere kojima se planiraju postići ciljevi iz Plana. Jednako tako, za svaku je mjeru naveden nositelj, polazna vrijednost i njezin izvor, pokazatelj rezultata, rok za provedbu mjere kao i izvor iz kojeg će se provedba financirati. Mjere su definirane prema područjima iz Plana, odnosno područjima u kojima je diskriminacija zabranjena, a to su: rad i zapošljavanje, obrazovanje, znanost i sport, socijalna skrb i obitelj, socijalna zaštita, uprava i pravosuđe, pristup stanovanju, javno informiranje i mediji te pristup dobrima i uslugama. Dodatno, tu je i dio koji se odnosi na europske fondove i antidiskriminaciju. Riječ je o jednom zaokruženom dokumentu koji snažno potiče prevenciju, kroz edukaciju i podizanje svijesti o diskriminaciji među pružateljima usluga i dobara, medijima, državnim službenicima, zaposlenima u pravosudnom sustavu i policiji, rukovodećim državnim i javnim službenicima i mnogim drugima.

Da li se u izradi Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije vodilo dovoljno računa o, po mnogima, najugroženijoj društvenoj skupini - Romima?

Kada pogledate Plan po područjima, vidjet ćete da su Romi u gotovo svim područjima identificirani kao skupina koja je posebno izložena diskriminaciji i samim time cilj u svakom području postaje dokidanje postojeće diskriminacije prema njima.

No, valja podsjetiti da je za uključivanje Roma donesen i drugi dokument, Nacionalna strategija koja je na snazi do 2020. godine. Kako u Hrvatskoj postoje drugi strateški dokumenti za pojedine skupine (Rome, osobe s invaliditetom, djecu...), Akcijski plan koji prati Nacionalni plan za suzbijanje diskriminacije ih stoga ne duplicira, to jest ne sadrži mjere za pojedine skupine, već takve mjere koje suzbijaju i sprječavaju diskriminaciju u odnosu na sve one skupine za koje je poznato da su izložene diskriminaciji. Kao što je već spomenuto, među njima su svakako i Romi.

PREVENCIJA I EDUKACIJA
Koji su aspekti njihove zaštite do sad bili nedovoljno izraženi i što bi u tom pogledu Nacionalni plan trebao novoga donijeti?
U odnosu na prethodni Plan, ključna razlika je u samom konceptu dokumenta. Naime, novi Plan je strukturiran po područjima unutar kojih se planiraju cijevi za određene skupine koje su prepoznate kao one koje su izložene diskriminaciji. Također, analiza problema u novom Planu oslanja se vrlo često na izvješća pučke pravobraniteljice i posebnih pravobraniteljica, što je vrlo pozitivno i dobro, budući da smo mi nadležni za praćenje pojava diskriminacije.

Što je pokazalo vaše posljednje istraživanje o diskriminaciji u hrvatskom društvu (obavljeno krajem 2016. godine) kada su u pitanju Romi? Ima li pomaka u odnosu na ranija istraživanja iz 2009. i 2012. godine, i ako da, kakvih? Koji su problemi i dalje najizraženiji i najtvrdokorniji? Ima li stagnacije ili čak i nazadovanja?
Istraživanje je pokazalo da su, od svih skupina istaknutih u istraživanju, najsnažniji stereotipi prema Romima, pa tako gotovo polovica građana misli kako Romi žive od socijalne pomoći i ne žele raditi, a više od četvrtine kako bi pripadnici ove manjine, zaposleni u uslužnim djelatnostima, odbili klijente od korištenja usluga. Važno je istaknuti da u isto vrijeme, građani kao najdiskriminiraniju skupinu ističu upravo Rome.

Kakva je naša situacija u pogledu diskriminacije uopće te Roma posebno u usporedba s drugim EU zemljama. Da li je diskriminacija u Hrvatskoj veća ili manja?
Kad govorimo općenito o diskriminaciji, naše posljednje istraživanje pokazalo je da petina građana smatra kako su bili diskriminirani barem jednom u posljednjih pet godina, što je manje nego u prethodnom istraživanju. Kad govorimo o prosjeku EU, isti postotak osoba izjavilo je da se osjećalo diskriminirano barem jednom, ali u posljednjih 12 mjeseci, što pokazuju podaci Eurobarometra.
Što se tiče Roma, osim našeg istraživanja, tu nam je iznimno koristan istraživački rad Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA). Baš su prije kratkog vremena objavili najnovije podatke o diskriminaciji u EU, EU-MIDIS II, a ranije ove godine su otkrili i izdvojene rezultate koji se odnose isključivo na Rome. Prema njihovim podacima, oko 40 posto ispitanika osjećalo se diskriminirano barem jednom u posljednjih pet godina, na osnovu svog etničkog podrijetla, boje kože ili vjere.

Prema istom istraživanju Agencije za temeljna prava (FRA) Romi su druga najdiskriminiranija skupina u EU, odmah nakon osoba sjevernoafričkog porijekla. Romi se najdiskriminiranijima osjećaju u Portugalu (61%), Grčkoj (44%), a zatim Hrvatskoj (42%), dok je taj postotak najniži u Bugarskoj (19%). Kad govorimo o području zdravlja, 8% Roma u EU smatra da je bilo diskriminirano, a više od prosjeka su to smatrali Romi u Hrvatskoj, njih 10%, zatim u Slovačkoj (11%), Rumunjskoj (12%) i Grčkoj (20%). U području obrazovanja i zapošljavanja je upravo u našoj zemlji najveći postotak Roma izjavio da su se osjećali diskriminiranima u posljednjih 12 mjeseci - kod obrazovanja njih 15%, a kod zapošljavanja njih 29%.

TREĆI U EU PO DISKRIMINACIJI ROMA
Vaše istraživanje također pokazuje da više od dvije trećine onih koji su doživjeli neki oblik kažnjive diskriminacije to nisu spremni i prijaviti. Što je razlog tome? Koliko su građani educirani i osviješteni kada je u pitanju diskriminacija? Kakav je u tome uloga politike i medija? Mogu li oni doprinijeti više? Posebno, kakav je uloga medija, da li oni nekada šire predrasude ili ih suzbijaju, posebno npr. kada su u pitanju Romi?
Točno je da građani nevoljko prijavljuju diskriminaciju. Kao što sam već navela, čak 68% onih koji su je doživjeli to nisu nikome prijavili, i to najčešće zato što misle da se ništa neće promijeniti ili ih je strah da hoće, ali na gore, jer će im se na neki način ‘osvetiti’ onaj kojeg prijave. Naravno, jedan dio građana ne zna kome se mogu obratiti, odnosno ne znaju da se mogu obratiti i nama ako misle da su diskriminirani. Ujedno, tek polovica stanovnika zna da uopće postoji Zakon o suzbijanju diskriminacije. Tako da nam svima predstoji još puno posla u informiranju i širenju svijesti, znanja i informacija. I dobro da ste pri tome istaknuli edukaciju ali i ulogu medija i političara.

Što se tiče edukacija, mi smo vrlo aktivni u upoznavanju odvjetnika, sudaca, državnih tužitelja, poslodavaca, medija i državnih službenika sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije, a za građane smo otvorili i posebnu telefonsku liniju, jedinu specijaliziranu za problem diskriminacije u Hrvatskoj.

Broj linije je 01 / 48 51 854, a dostupna je svakim radnim danom od 9 do 13 sati.

Također smo posljednjih godina češće prisutni u romskim naseljima, upravo kako bismo bili dostupniji pripadnicima romske manjine. Kada su u pitanju političari, svakako da je njihov najveći doprinos u kreiranju dugoročnih i učinkovitih javnih politika, u čemu smo opet mi kao institucija partner. Dodatno, neprimjeren i diskriminatoran govor u javnom prostoru potiče daljnji razvoj stereotipa i predrasuda. A uloga i odgovornost novinara je u svemu tome iznimno velika jer sudjeluju u prenošenju govora političara, ali i sami kreiraju sadržaj, pri čemu ponekad šire predrasude, umjesto da ih suzbijaju. Napokon, tu je i govor mržnje koji je sve češće prisutan, uključujući na Internetu, a posebice na društvenim mrežama.

NEDOVOLJNA INFORMIRANOST
Imate li neki primjer dobre prakse kada je u pitanju suzbijanje diskriminacije vezano za romsku populaciju? Kakva je npr. uloga pravosudnog sustava? Da li je reagirao aktivno i promptno ili pak predstavlja usko grlo sustavnije i uspješnije borbe protiv diskriminacije?
Primjeri dobre prakse su prisutni, recimo, u aktivnostima organizacija civilnog društva, poput projekta „Važno je zvati se Rom“ kojeg provodi Projekt građanskih prava Sisak ili „Izgradnja prekretnica u zaštiti ljudskih prava romske zajednice”, Nansen dijalog centra i Romskog nacionalnog foruma i drugi.

Pravosudni sustav je, naravno, iznimno važan, ali ne bilježimo veliki broj predmeta iz područja diskriminacije koji se odnosi na Rome. Generalno gledajući, naša analiza pravosudnih predmeta koji se odnose na diskriminaciju pokazala je kako su postupci dugotrajni, iznosi naknade štete niski, a učestalo se izriču i kazne ispod zakonskog minimuma ili samo uvjetne. Tako da zapravo nije ispunjena preventivna uloga pravosuđa u području diskriminacije.

Svake godine Hrvatskom saboru podnosite Izvješće o stanju ljudskih prava i pojavama diskriminacije u hrvatskom društvu, ali i preporuke kako otklanjati probleme.... da li se nešto od toga i usvaja? Ima li napretka? Konkretno, ima li napretka vezano za romsku problematiku?
Svake godine dajemo ocjenu stanja, a Izvješće uvijek sadrži preporuke za koje smatramo da mogu pomoći u rješavanju identificiranih problema i naravno da se dio i usvaja. Napretka ima, ali je on vrlo polagan. U odnosu na Rome posebno sam dojma da su promjene na bolje uistinu prespore. Obrazovanje, zapošljavanje, uvjeti života s naglaskom na stanovanje, sve su područja u kojima nema dovoljno napretka. Romska djeca, nažalost, i dalje nemaju jednake mogućnosti i tako je, nažalost, i diljem Europe. Promjene zahtjevaju volju, vrijeme i resurse. Ali da završim s nečim pozitivnim - jedan sustavni napredak svakako je i usvajanje Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije i popratnog Akcijskog plana, što je također bila jedna od naših preporuka. Naravno, sada ostaje vidjeti kako će se i koliko uspješno oni i provoditi. Nadam se da će rezultat provedbe biti manje diskriminacije u Hrvatskoj, a time, naravno, i manje diskriminacije Roma.