Što obilježava današnju medijsku situaciju kada je posrijedi govor mržnje?

-Medijska situacija u Hrvatskoj puno je bolja u usporedbi sa stanjem koje je bilo u 90-tim i 2000-tim godinama, te je značajnije manje primjera govora mržnje u novinarskim tekstovima. Ono što još uvijek nije riješeno, to je govor mržnje koji se nalazi u privatnim objavama građanki i građana, dakle u formi različitih komentara, na forumima, na društvenim mrežama. Međutim, to uvijek treba razdvajati od novinarskih tekstova. Trenutačna situacija traži puno ukazivanja na te loše primjere. Ukoliko se dogodi da se govor mržnje pronađe u novinarskom tekstu tu reakcija zaista mora biti promptna. Udruge i institucije koje su ponajviše zadužene za podizanje i očuvanje profesionalnih standarda novinarske stuke, prije svega Hrvatsko novinarsko društvo, ali i regulatorno tijelo Agencija za elektroničke medije, bi trebali trajno podizati standarde po tom pitanju.

Koliko koncept govora mržnje nameću sami mediji, a koliko je on odraz nekih aktualnih političkih procesa i pojava?

-Ne znam da li možemo govoriti o tome da govor mržnje nameću sami mediji. Možemo govoriti da se u pojedinim medijima češće izražava netrpeljivost prema određenoj manjinskoj društvenoj skupini, pa onda u tom smislu da. 

„Međutim veći je problem onaj govor koji ne možemo okarakterizirati izravno kao govor mržnje, ali zapravo u podtekstu skriva poruke netrpeljivosti i isključivosti prema određenim manjinskim društvenim skupinama. To je ono što nije dobro, to je ono na šta trajno treba ukazivati. Način na koji se to može riješiti jest razviti modele i forme cjeloživotnog učenja za novinare i urednike”. 

Nažalost, kod njih se često dogodi da kada uđu u struku smatraju da ono što su trebali naučiti su već naučili, a to nije dobro. Cijeli život potrebno je osvještavati i iznova propitivati procese u društvu, kao i sustav vrijednosti. Ono što je još važnije jest rad na medijskom opismenjavanju cjelokupnog društva i zajednice. To je ono na čemu se treba raditi kako bi se građani i građanke naučili čitati medijski podtekst i kako bi u njemu naučili prepoznati kada je riječ o medijskoj manipulaciji koja suptilno sugerira određeno mišljenje prema nekoj društvenoj skupini, ili sugerira određeni stav koji vodi ka diskriminaciji i izolaciji.

Da li te pojave jačaju i što pokazuje komparacija u odnosu na neka prethodna razdoblja?

-Nažalost, sustavna istraživanja se u Hrvatskoj nisu provodila. U poslednje vrijeme GONG je počeo raditi analizu i bilo bi dobro kada bi to stvarno zaživjelo na način da možemo i kroz 10 godina vidjeti kakvi su trendovi i na koji način se mijenja izražavanje u medijima koje u sebi sadrži govor mržnje ili koje u sebi sadrži neki tekst koji bi se u podtekstu mogao okarakterizirati kao pozivanje na izolaciju i netrpeljivost prema određenoj društvenoj skupini.

NOVINARSKA ETIKA

U kojoj mjeri novinari i urednici u Hrvatskoj poštuju novinarsku etiku?

-Ako malo pregledamo reakcije Hrvatskog novinarskog društva i ako pregledamo sve odluke koje je donijelo Vijeće za elektroničke medije, onda možemo zaključiti da zapravo i nema toliko puno slučajeva u kojima su oni morali reagirati. Međutim, problem je što puno tekstova i audio-vizualnih priloga prođe ispod radara i nitko ih ne prijavi.

„Ono što je zapravo najveća šteta je to što je puno novinarskih tekstova, iako u sebi ne koriste govor mržnje, izazvalo reakciju pa je u toj reakciji građana kroz komentare na društvenim mrećama ili na forumima izrečeno izrazito puno govora mržnje. Na taj način, takav novinarski tekst možemo okarakterizirati kao tekst koji je potaknuo govor mržnje”.

Međutim, to je isto tako dvojbeno, znači li to kako se uopće ne smije pisati o temama koje su prijeporne u društvu? Jednostavno ne postoji sustav koji bi mogao žurno reagirati u takvim slučajevima. Sve više se radi nadzor objava na portalima koji imaju otvorene komentare, te se uklanjaju oni koji u sebi na bilo koji način koriste govor mržnje. Međutim, jezik je živa forma koju ne možemo prepustiti računalima na nadzor. Koliko god se trudili da šifrarnike napravimo što je moguće cjelovitijima, uvijek postoje izrazi koji se odnose na sarkazam ili se u tekstu metaforički poziva na diskriminaciju prema određenim manjinskim skupinama koju  šifrarnik ne može prepoznati. Zato je uvijek važno da osoba stoji iza tog pregleda. To je jedini ispravan način na koji se onda može stvarno najbrže reagirati i najbrže ukloniti govor mržnje ukoliko se pojavi.

Da li je postojala nedosljednost u sankcioniranju emisije “Markov trg”?

- Mislim da je način na koji je Agencija za elektroničke medije reagirala i obrazložila odluku bo vrlo jasan,. Profesionalni novinarski standardni imaju nultu stopu tolerancije prema izravnom pozivanju na isključivanje određene društvene skupine, a u ovom slučaju poziv izgovoren od strane urednika emisije bio je izravan. Dakle, to je govor koji se nije mogao protumačiti nekakvim humorom. Ni na koji način ne možemo umanjiti težinu izgovorenih riječi u formi poziva građankama i građanima Zagreba usmjerenog protiv pravoslavnih svećenika na Cvjetnom trgu. Za razliku od teksta Hrvoja Marjanovića na portalu Index.hr u kojem se Vijeće za elektroničke medije očitovalo da ima uvredljivi stil pisanja i da se svi oni koji jesu i koji se osjećaju katolicima mogu osjećati uvrijeđenima kada čitaju taj tekst. Međutim, u njemu nije bio izrečen poziv protiv građana i građanki katoličke vjeroispovjesti pa u tom smislu Vijeće nije reagiralo i nije prepoznalo to kao govor mržnje već isključivo kao vrijeđanje. Ta granica između vrijeđanja i govora mržnje u nekim slučajevima je vrlo prijeporna i široko je polje interpretacije što to znači “izravan poziv” na mržnju u odnosu na vrijeđanje. Ja sam tu sklona jednoj široj interpretaciji, posebno kada govorimo o primjerima isključivanja osoba u odnosu na njihov vanjski izgled. Jer primjerice, vrijeđanje i ismijavanje zbog zbog fizički izgleda ali i samo nametanje društvenih standarda o „prihvatljivom“ fizičkom izgledu, također u konačnici može dovesti do isključivanja pojedinaca. Može li se to okarakterizirati kao govor mržnje ili ne? To se još uvijek ne interpretira kao govor mržnje, međutim posljedice koje takav način komunikacije ima definitivno mogu biti jednake onima  koje ima izravan govor mržnje. U tom smislu mislim da bismo definiciju govora mržnje trebali još malo šire postaviti, posebno kada je riječ o ranjivim društvenim skupinama.

ROMI NAJVIŠE NA UDARU GOVORA MRŽNJE

Kako se govor mržnje reflektuira prema nacionalnim manjinama? Da li su one najviše pogođene?

-Da su među skupinama koje su najviše na udaru, to je istina i prije svega to su Romi, ali i srpska nacionalna manjinska zajednica.

„Nažalost, kada govorimo o Romima postoji jako puno stereotipa o njima koji su toliko duboko ukorijenjeni u društvu koji se perpetuiraju i u medijima i u svakodnevnom govoru”.

Tu ponovno dolazimo do zaključka o potrebi za cjeloživotnim učenjem i osvještavanjem govora i izražavanja. Cijelo vrijeme trebali bimo osvještavati vlastiti govor, humor, metafore koje koristimo, stereotipe i stereotipnu karakterizaciju određenih društvenih skupina.

Kakva je situacija kada su u pitanju Romi?

-U medijima još uvijek prema romskoj zajednici postoji problem etiketiranja u smislu da štogod loše napravi netko tko je Rom, u medijima će često biti istaknuto da je to napravio Rom ili Romkinja. Etiketiranje predstavlja prenošenje odgovornosti s tog pojedinca koji je nešto loše napravio na cijelu skupinu i time se radi šteta cijeloj manjinskoj zajednici.

Što se u medijskoj politici može mijenjati da bi se tim pojavama uspješnije suprotstavili?

-Nužan je sustavniji monitoring medijskih sadržaja te je potrebno od medijskih kuća zahtijevati da imaju interni sustav provjere. Ukoliko unutar svoje redakcije urednici uvide da se često koristi etiketiranje, stereotipno portretiranje neke manjinske skupine I slično, urednici bi trebali osigurati dodatnu edukaciju za svoje novinare i novinarke koja će im pomoći osvijestiti nekorektni I neprihvatljiv govor koji koriste. Također, organizacije civilnog društva trebale bi češće provoditi društveno angažirane kampanje u kojima se progovara o ovim problemima, o stereotipnom govoru i govoru mržnje.

 

*Vanja Ratković volontira u RNV-u na projektu Europe supports inclusion 2 koji financira Europska unija kroz program Erasmus+. Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stajalište Europske unije.