Krajem prošle godine predstavljeni su rezultati istraživanja „Percepcije domaće javnosti o nacionalnim manjinama, izbjeglicama i migrantima„  kojega je proveo Centar za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) pri Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a publicirao Centar za mirovne studije. Zbog čega ste ove tri grupacije objedinili kroz ovo jedinstveno istraživanje?

Cilj istraživanja u sklopu Projekta ''Racism and Xenophobia: For Refugee and Ethnic Equality IPA Rax Free'' između ostaloga bio je da koristeći kvalitativnu metodologiju, istraži razinu i uzroke ksenofobije i rasizma u društvu. Obzirom da je ksenofobija pojava koja odražava strah prema strancima ili prema nepoznatome, a rasizam isključujuća ideologija koja polazi od vjerovanja da su ljudi biološki određeni rasom, te da su razlike bazirane na rasi nepremostive, za potrebe ovog istraživanja nastojali smo istražiti ideju stranca, odnosno kategorije po kojima se u odnosu na dominantnu percepciju Hrvatske kao nacionalne države većinskog hrvatskog naroda formiraju različite skupine drugih. Obzirom da se u sklopu ovog istraživanja nismo fokusirali na neke druge nejednakosti, poput onih baziranih na spolu i rodu, već proučiti kako se percipirane etničke, kulturne i nacionalne razlike transformiraju u mogućnosti interkulturnog dijaloga i suživota, odnosno moguće odsutnosti mogućnosti istog, odlučili smo se istražiti stavove i percepcije između pripadnika većinskog naroda i pripadnika različitih etničkih manjina u Hrvatskoj. A, s obzirom na nove izazove nastale nakon takozvane izbjegličke krize, kategorija migranata i izbjeglica pojavila se kao logična u kontekstu ispitivanja istraživanih fenomena u Hrvatskoj.

PROMJENJIV ODNOS PREMA  MANJINSKIM SKUPINAMA 

Postoje li naglašene dodirne točke ovih društvenih grupacija, a u čemu pak evidentne razlike kada je u pitanju njihova percepcija u domaćoj javnosti?

Etničke, kulturne i religijske razlike svakako nisu biološke datosti, nego su one proizvod socijalne konstrukcije grupne pripadnosti i distribucije različitih pozicija moći koje pripadnici pojedinih od ovih kategorija imaju u društvu. Ove pozicije moći su s druge strane rezultat specifičnih političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih procesa, u kojima se odvijaju procesi mobilizacije pojedinaca oko specifične kategorije prema osjećaju grupnog identiteta i pripadnosti. S tog aspekta, zajednička odrednica ovih triju kategorija leži u tome da se one definiraju u odnosu na zamišljeni i/ili institucionalizirani kulturni identitet većinskog hrvatskog naroda. No kako se ideje većinskog naroda i manjinskih skupina, pa tako i izbjeglica i migranata formiraju, te koje im se vrijednosti i stavovi pripisuju uvelike su određene kontekstom, koji je na sreću ili nesreću promjenjiv. Percepcija većinskog stanovništva nije jednaka prema svim ovim kategorijama; ona varira pod utjecajem djelovanja medija, političkih procesa i institucionalnih praksi. Kod pojedinaca važnu ulogu mogu igrati i osobna iskustva s pojedinim pripadnicima određene kategorije, koje se posljedično generaliziraju na sve pripadnike kategorije. U tom kontekstu različite pozicije koje u percepciji javnosti imaju pojedine manjinske grupe, poput na primjer relativno pozitivnog vrednovanja talijanske manjine od strane većinskog stanovništva, ali i negativne percepcije srpske manjine u Hrvatskoj treba gledati kao odraz specifičnih okolnosti i procesa u kojima se ti stavovi formiraju. To je svakako dobra vijest u pogledu mogućnosti razvoja pozitivnijih stavova i vrednovanja za pojedine grupe. Ali s društvenim fenomenima nažalost ne postoje garancije da se porast ksenofobije i strah od drugog ne prelije i na danas pozitivnije pozicionirane skupine u društvu.

Hoće li se društvo kretati prema otvorenijem obrascu koje pozitivnije vrednuje i razumije različitosti, na kraju ovisi o brojnim akterima; od države i njezinih institucija, civilnog društva, medija, akademske zajednice, ali i od samih pojedinaca kako pripadnika većinskog tako i manjinskog stanovništva.

Da li pravite razliku između izbjeglica i migranata i kakvu? Da li su termini i pojmovi uvijek jasni ili se nekad terminološki pokušava zamagliti realnost?

Razlika između izbjeglice i migranta je iznimno bitna, pri čemu je naravno svaki izbjeglica ujedno i migrant (osoba koja je promijenila svoje mjesto boravka, s namjerom da se trajno ili privremeno nastani na mjestu konačnog odredišta). No kada kolokvijalno radimo paralelu između izbjeglice i migranta, obično mislimo na razliku između izbjeglice kao osobe koja migrira prisilno, i migranta čija je migracija, barem ideal tipski, odraz vlastitoga odabira. Prema UNHCR-ovoj definiciji, izbjeglice su osobe koje zbog opravdanog straha od progona temeljem rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog opredjeljenja napuštaju zemlju svog državljanstva ili se ne žele ili ne mogu staviti pod zaštitu te države. Ove osobe su osobe koje u međunarodnom pravu imaju pravo na zaštitu, međutim tako postavljena definicija ostavlja jako puno prostora za arbitrarnu procjenu države u kojoj izbjeglica traži azil da li okolnosti njezinog slučaja odgovaraju uvjetima postavljenima u ovoj definiciji. Ova definicija se nejasno postavlja prema uvjetima u kojima osobe napuštaju svoju matičnu državu od straha od velikog siromaštva, koje može biti jednako ugrožavajući kao i uvjeti izazvani progonom, ali se također nejasno postavlja i prema faktorima poput elementarnih i prirodnih nepogoda. Zapravo, u praksi, pokazuje se da je razlikovanje ekonomskog migranta od izbjeglice, snažno diskurzivno sredstvo, kojima se elite koriste radi promicanja određene agende. Priznati nekome da je izbjeglica, ujedno znači da država prema toj osobi ima obvezu pružanja međunarodne zaštite, jer su njezine okolnosti takve da se objektivno ne može podvrgnuti zaštiti svoje države bez straha od fizičke ugroze. S druge strane, nazvati nekoga migrantom, znači normativno postaviti se u poziciju da ova osoba ne zaslužuje međunarodnu zaštitu, jer su okolnosti odlaska bazirane primarno izborom koji nije vezan uz faktore koji su izravno ili neizravno prisilni. U praksi, države često prisilne migrante koje ne žele prihvatiti zbog iracionalnih razloga, poput pretpostavljene kulturalne nekompatibilnosti sa domicilnim stanovništvom ili pretpostavljenog straha za materijalnu ili socijalnu sigurnost društva, a zapravo malo uljepšanim rasističkim i ksenofobnim razlozima, teže prikazati kao ekonomske migrante kako bi sa sebe skinule moralnu obvezu pružanja zaštite izbjeglicama.

JAČANJE NEGATIVNIH STEREOTIPA

Kada su u pitanju izbjeglice i migranti rašireno je mišljenje da posebno u posljednje vrijeme (u prvom redu zbog masovnosti ovih pojava) ne samo u Hrvatskoj već i u širim europskim okvirima raste odbojnost i netrpeljivost prema njima. Da li to ovo istraživanje potvrđuje?

U ovom pitanju ste nažalost u pravu. Iako brojne studije imigrantskih zajednica ukazuju da ne postoji direktna korelacija između kulturnog i vjerskog identiteta migranata i stope prijetnje sigurnosti ili dominantnoj kulturi, prevladavaju, i štoviše, jačaju negativni stereotipi prema migrantima koji dolaze iz islamskih država i nestabilnih država u razvoju, koje su često razorene neprekidnim unutrašnjim sukobima. Upravo porast ove isključivosti, unatoč empirijskim rezultatima, pokazuju snagu medija u formiranju društvene realnosti. Jedno negativno iskustvo, ili teroristički napad pripadnike ove zajednice, pod snagom otrovne retorike radikalne desnice i medija željnih spektakla, stvaraju atmosferu jave stigme cijele populacije, pa time vode do sve isključivijih politika u državama prihvata. U Hrvatskoj, nažalost, svjedočimo sve jačem rastu ovoga trenda. Na početku izbjegličke krize vidjeli smo da su hrvatski građani i te kako spremni pružiti ruku solidarnosti, i naći puno zajedničkih poveznica sa iskustvima ljudi koji bježe od stradanja. Međutim, protekom vremena, vidimo da se negativni stereotipi šire, i da je otvorenost prema izbjeglicama danas u padu u odnosu na prve dane izbjegličke krize. I sami ispitanici iz izbjegličke populacije prepoznaju negativne stereotipe prema izbjeglicama, te se često događa da osobe sebe žele prikazati kao ekonomske migrante koje imaju odobren status boravka u Hrvatskoj, a ne kao izbjeglice, jer se uz ovu drugu kategoriju vežu neaktivniji stereotipi poput kulture ovisnosti, prijetnje sigurnosti i slično.

Često se govori o izraženoj ksenofobičnosti i etničkoj distanciranosti u hrvatskom društvu uopće, a što je posebno važno, i vrlo prisutnoj među mladima. Da li rezultati vašeg istraživanja indiciraju takve probleme? 

Kao i sa svim drugim društvenim fenomenima, ni oko ovoga se ne može pokazati jednoznačni odgovor. Ksenofobija i rasizam nisu trajne odrednice društva, već proizvod društvene konstrukcije zbilje posredovane između ostaloga ponašanjem elita, medijskom projekcijom stvarnosti i djelovanjem institucija, pri čemu naravno ovi procesi nisu izolirani od trendova koji se događaju na globalnoj razini. Naše istraživanje ukazuje da postoje etničke skupine koje uživaju pozitivno vrednovanje u očima većinskog stanovništva, te se njihova uloga u razvoju hrvatskog društva iznimno pozitivno percipira. Na primjer dvojezičnost i odnosi talijanske manjine u Istri su kod gotovo svih ispitanika ocjenjeni kao nešto što pokazuje multikulturalnost hrvatskog društva. Mnogi pripadnici hrvatske većine svoju djecu i sami šalju u talijanske škole kako bi djeci omogućili učenje talijanskog jezika. No ne tako davno, nakon drugog svjetskog rata, položaj ove manjine vjerojatno nije bio značajno drugačiji od položaja koji recimo pripadnici srpske manjine imaju u društvu. Ovo ukazuje da i ksenofobiju i rasizam treba promatrati relacijski, kako bi se jasno detektiralo zbog čega se one pojavljuju i u kojim područjima društvenog djelovanja i za koje etničke i društvene kategorije.

Naše istraživanje ukazuje da raste negativna percepcija prema takozvanim migrantima, te da srpska i romska zajednica jesu objekt negativnih stereotipa. No daleko od toga da hrvatsko društvo nema kapaciteta i mogućnosti da se otvori prema većem razumijevanju i redefiniranju stavova prema ovim zajednicama. 

MANJINSKE ZAJEDNICE TREBA RAZUMJETI

Kako vidite ulogu medija prema izbjegličko – migrantskom valu?

Kao što sam već prethodno napomenuo, uloga medija je iznimno važna te način kako se obrađuju ovi fenomeni imaju učinak na način kako će prosječni građanin percipirati izbjeglice. Recimo, i nominalno vrijednosno neutralna izvještavanja o ovim pitanjima, u sebi sadrže snažno normativno zasićene stavove. Recimo, ako mediji izvještavaju da je na granici u ilegalnom ulasku u državu uhvaćena određena osoba, bitnu ulogu igra da li su mediji osobu etiketirali kao izbjeglicu ili migranta. U prvom slučaju, osoba se percipira kao osoba u prisilnom bijegu koja zaslužuje našu solidarnost, dok u drugom slučaju, osobu se de facto svodi u položaj kriminalca koja ugrožava našu sigurnost. Posljedično, to ima i učinak na javnu percepciju imigranata kao osoba koje žele naći sigurnost i zaštitu, ili osoba koje predstavljaju prijetnju i čije probleme možemo rješavati strožom kontrolom i represijom. 

Što bi bile najznačajnije zamjerke našoj visokoj politici kada je u pitanju izbjegličko-migrantska kriza?

Naš humanitarni pristup, između ostaloga, determiniran je i osluškivanjem reakcija iz neposrednog okruženja te se vrlo često zanemaruje činjenica da su izbjeglice osobe koje ne mogu dobiti zaštitu svojih ljudskih prava negdje drugdje. Nadalje, čini se da Hrvatska još uvijek odbija suočiti se sa neminovnošću većih migracijskih valova u budućnosti. Ulaskom Hrvatske u EU neminovno je da će u dolazećim godinama broj prisilnih migranata rasti, te da će posljedično sve veći broj ljudi htjeti u Hrvatskoj trajno ostati. Između 'sekuritizacije' i humanitarnog pristupa treba postojati balans, i naravno da se politike integracije trebaju planirati u skladu sa interesima nacionalne sigurnosti, ali pitanje osiguravanje granice od stvarnih prijetnji ne smije biti na uštrb humanitarne zaštite potrebitih, a posebice ne bi trebale biti pod djelovanje iracionalne i neopravdane histerije straha od drugih, kojoj nažalost svjedočimo u nekim od država srednje i istočne Europe.

U vašem pristupu nacionalnim manjinama upozoravate na višedimenzionalnost ovog pitanja odnosno tri skupine stavova prema manjinama: odnos prema starim nacionalnim manjinama, poseban odnos prema srpskoj nacionalnoj manjini te isto tako specifičan i u odnosu na sve ostale manjine vrlo različit odnos prema romskoj nacionalnoj manjini? Da li je ovo diferenciranje bilo plodonosno za shvaćanje odnosa hrvatskog društva prema nacionalnim manjinama?

Podjela na stavove prema ovim skupinama dijelom se postavila temeljem analiza rezultata istraživanja u Hrvatskoj, ali je dijelom i podjela proizašla iz same analize podataka prikupljenih tijekom studije. Istraživanim fenomenima nastojali smo pristupiti na način da se uvidi i različiti stereotipi koje pojedinci imaju generiraju iz njihovih odgovora, i samim time proniknu procesi i razumijevanja stvarnosti te različiti faktori koji dovode do specifičnih stavova kod samih ispitanika. U tom kontekstu, navedene kategorije su se iskristalizirale kao dominantne. Ujedno, ovi uvidi su korisni budući da omogućavaju razumijevanje specifičnih stavova kao rezultata specifičnih okolnosti, povijesnog pamćenja i djelovanja različitih struktura i institucija, a ne primordijalno determiniranih stavova, koji bi po sebi bili nepromjenjivi. Ponašanje elita, medija i institucija svakako može doprinijeti da se pozitivna iskustva koja se događaju u svakodnevnim interakcijama preslikaju i u dominantne obrasce svih područja društvenog djelovanja.

KOMPLEKSNOST MANJINSKE POLITIKE 

Kakvi su opći stavovi o nacionalnim manjinama u hrvatskom društvu, a kakvi se problemi javljaju kada se manjinama pristupi diferencirano?

Generalno, možemo vidjeti da su stavovi ambivalentni. S jedne strane, hrvatsko društvo nije kategorički isključivo prema svim kategorijama manjina, o čemu svjedoči pozitivno vrednovanje takozvanih starih manjina. Ali, s druge strane stavovi prema pojedinim manjinama, kao u primjeru srpske manjine uz koju se vežu dominantni nacionalni narativi o kolektivnoj odgovornosti za vrijeme rata u Hrvatskoj, te prema romskoj manjini, uz koju se vezuju različiti negativni stereotipi, svjedoče da su negativni stereotipi vezani uz inertnost struktura da se o ovim pitanjima razmatra i na nove načine, koji će plasirati pozitivnije primjere i demistificirati pretpostavljene kolektivne značajke za pripadnike ovih identitetskih kategorija.

Da li se negativni aspekti percepcije pojedinih nacionalnih manjina (konkretno srpske) dijelom prelijevaju i na druge nacionalne manjine i uopće manjinsku politiku? Ima li indikacija da netolerancija prema srpskoj nacionalnoj manjini jača i netoleranciju prema drugim nacionalnim manjinama odnosno manjinama općenito?

Ovo je svakako zanimljivo pitanje, budući da se u hrvatskom društvu problemi manjinskih zajednica najčešće vezuju uz specifične izazove i probleme koje ima srpska nacionalna manjina, a koji su uvelike opterećeni hipotekom Domovinskog rata. Međutim, jasnija analiza stavova i iskustava koje se iskazuje među pripadnicima većinske zajednice tako i među pripadnicima manjinskih zajednica, ukazuju da je ovo prelijevanje manje nego što bi se to intuitivno moglo očekivati, te varira od geografske regije i specifičnog konteksta do zahtjeva samih manjinskih skupina u lokalnim zajednicama.

Ono što naše istraživanje upućuje jeste da je pitanje manjinske politike puno kompleksnije od banalnih pokušaja svođenja tematike na binarno razlikovanje ksenofobija vs. prihvaćanje.

ZAČARANI ROMSKI KRUG

Kako mladi pristupaju ovim pitanjima? Da li je njihova (ne)tolerancija prema nacionalnim manjinama veća ili manja u odnosu na starije generacije (recimo njihove roditelje)?

Mladi danas u puno manjoj mjeri razumiju sam koncept nacionalnih manjina. Opet, pri tome su naravno najosvještenije percepcije zajednica koje su i lingvistički raznolike (npr. talijanska manjina), ili one koje su u javnom diskursu okarakterizirane negativnim stereotipima. Ono što je posebno zanimljivo je da se kod mladih često primjećuje da ne razumiju da nacionalne manjine u Hrvatskoj nisu stanovništvo koje se u Hrvatsku doselilo, već autohtono stanovništvo koje u svojoj multikulturalnosti predstavlja integrativni dio hrvatskog građanstva, stanovništvo pa i same kulturne i političke tradicije hrvatske države. Da li su ovi stavovi proizvodi provedene asimilacije, integracije ili rezultat politika etničke homogenizacije u hrvatskom društvu, ostaje pitanje koje bi vrijedilo dodatno ispitati u nekom budućem istraživanju.

Što bi mogli reći za Rome. Kakav je njihova percepcija u hrvatskom društvu?

U odnosu na druge manjine, položaj Roma čini se da većinsko stanovništvo ne ocjenjuje sa previše optimizma.

Dok se recimo druge manjine vrednuju i kroz odnose sa izvanjskim domovinama ovih skupina, pa se tako dobri bilateralni odnosi s Italijom i Mađarskom, te loši sa Srbijom odražavaju i na stavove prema ovim skupinama, romska nacionalna manjina djeluje isključivo kroz okvire nacionalne politike, gdje su snažni negativni stereotipi oko kulturnih karakteristika Roma, a koji se strukturalno zamrzavaju i vezuju uz loš socijalno i ekonomski položaj ove zajednice.

To dovodi do toga da imamo svojevrsno samoispunjujuće proročanstvo: negativni stereotipi dovode do reprodukcije negativnih stereotipa, što u konačnici  manifestira tako da se formalni i neformalni kanali koji bi mogli dovesti do promjene ovih stereotipa na neki način zatvaraju, te obnavljaju začarani krug.

Ima li specifičnosti u našem odnosu prema Romima? Kako stojimo u odnosu na druge europske zemlje?

Nažalost, kao što sam vam već spomenuo u odgovoru na prethodno pitanje, loša ekonomska i socijalna pozicija romske zajednice, doprinosi i manjoj političke moći, koja se onda manifestira i u održavanju status quo u nacionalnim državama. Obzirom da ne postoji izvanjska domovina, romska zajednica ima vrlo slične probleme oko integracije i u drugim europskim državama, što samo znači da je odgovornost Hrvatske utoliko veća prema Romima. Integracijski obrasci trebaju uvažavati specifične potrebe ove skupine, te raditi na snažnijem osnaživanju i promjeni percepcije u dugoročnoj perspektivi. Naravno, ne postoje instant rješenja te se promjene trebaju očekivati inkrementalno, i u njima sami pripadnici romske zajednice i njihovi predstavnici trebaju igrati važnu i odgovornu ulogu.

Kako senzibilizirati većinsko stanovništvo da se shvati kako je rješavanje romskih problema i njihova integracija dobrobit ukupnog društva?

S jedne strane mediji svakako trebaju odgovornije pristupati ovoj temi. No, ne smije se upadati u paušalne procjene koje bi jedan stereotip zamijenili drugim. Promjene moraju biti strukturalne, uvažavajući kulturnu različitost, i prepoznati da se diskriminirajuće prakse mogu pojavljivati i u naizgled neutralnim praksama. Stoga, promjene moraju biti i na razini medija, i na razini društva, te i na razini institucija, sa fleksibilnim modelima kojima bi mogli pratiti gdje pojedini instrumenti rezultiraju uspjesima, a gdje postaju sredstva samima sebi bez stvarnih učinaka na promjenu položaja romske zajednice.

PROTIV DISKRIMINACIJE RAZVOJEM GRAĐANSKE KULTURE

Diskriminacija je jedan od najtežih problema i na različite načine, direktno ili indirektno pogađa najširu romsku populaciju, Da li su mjere i borba protiv diskriminacije učinkovite i dovoljne?

U Hrvatskoj se mjere afirmativne akcije općenito slabije primjenjuju na pripadnike manjinske populacije, posebice u komparaciji sa nekim drugim skupinama u društvu. Stoga, svakako bolja implementacija već postojećeg institucionalnog i strateškog okvira donijela bi pozitivne pomake u borbi protiv diskriminacije. No, stvarna borba protiv diskriminacije ostvaruje se jedino kada u javnom narative i srcima građana, negativne stereotipe zamjeni istinsko povjerenje i prihvaćanje različitosti. To je nažalost i proces čija se realizacija ne može očekivati u sklopu samo jedne generacije već je dio i šireg razvoja građanske kulture u Hrvatskoj.

Koje bi bili glavni zaključci i preporuke vašeg istraživanja, posebno kada su u pitanju nacionalne manjine? Možemo li i tu pristupiti diferencirano (npr. u vezi Roma, Srba … )? 

Hrvatsko društvo svakako ima bogato iskustvo suradnje sa različitim kulturama. Unatoč tomu što je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, etničke i kulturne razlike integrativni su dio hrvatskog povijesnog i političkog razvoja, te postoje brojni primjeri pozitivnih doprinosa nacionalnih manjina i njihovih pripadnika razvoju hrvatskog građanskog društva.

Neke manjine koje su povijesno bili „negativni drugi“ danas su primjer funkcionalne manjinske integracije te nema razloga da se pozitivni modeli i promjene ne primjene i ne dogode i u pitanju drugih manjina. Za postizanje tih ciljeva potrebno je naravno političke odlučnosti, i konsenzus svih aktera da su manjine vrijednost a ne prijetnja, pa u skladu s time treba uspostavljati razvojne strategije za hrvatsko društvo, počevši od socijalnih i ekonomskih politika, preko medija i obrazovanja pa do postizanja krajnjeg cilja pluralnog i slobodnog građanskog društva.

________________________________________________________________________________________________________________
* Viktor Koska je vanjski suradnik Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) pri fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je na Oxfordu temom o povratku i integraciji manjinskih izbjeglica (na primjeru Hrvatske), a znanstveno se usavršavao i u SAD. Znanstveni i istraživački interes usmjerio je na prisilne migracije, nacionalne manjine te obrazovne politike.