Razne informacije o Romima mogu se pronaći u osmanskim arhivskim dokumentima, iz kojih saznajemo da su se Romi ponekad nazivali Kıpti ili Çingene. Osmansko Carstvo povezivalo je Rome koji su živjeli u Istanbulu i Rumeliji sa Roma sandžakom, čije je središte bilo u Kırıkkilseu (današnjem Kırklareliju). Zbog njihova nomadskog načina života, nije bilo moguće točno utvrditi koliko Roma ondje živi. Osim toga, nomadski život sprječavao je Osmansko Carstvo da redovito ubire poreze od njih. Kako bi riješilo taj problem i prisililo Rome na sjedilački način života, Carstvo im je dodjeljivalo zemlju.

Dokumenti o ubiranju poreza otkrivaju da nisu svi Romi u Osmanskom Carstvu bili muslimani. Romi su bili podijeljeni u dvije skupine: muslimane i nemuslimane, a obje su bile zakonski ravnopravne. U Osmanskom Carstvu džizija (porez na glave) obično se ubirala samo od nemuslimana, ali se u slučaju romske zajednice naplaćivala i od muslimana i od nemuslimana – i to u različitim iznosima. Osim toga, Romi su imali određena područja unutar kojih su smjeli putovati, a nomadskim Romima nije bilo dopušteno napuštati svoje zajednice. Muslimani i nemuslimani među Romima nisu smjeli zajedno živjeti ni međusobno sklapati brakove. Ako bi se muslimanski Romi pomiješali s nemuslimanima, i oni bi podlijegali plaćanju džizije.

Zakon o Romima u rumelijskoj pokrajini (Kanunname-i Kibtiyan-i Vilayet-i Rumili), koji je donio sultan Sulejman Veličanstveni 1530. godine, pomaže u boljem razumijevanju poreznih postupaka. Prema zakonu:

Muslimanski Romi u Istanbulu, Edirneu i drugim dijelovima Rumelije plaćaju 22 akče po kućanstvu i po neoženjenoj osobi, dok kršćanski Romi plaćaju 25 akči. Udovice plaćaju jednu akču.

Supruge Roma iz Istanbula, Edirnea, Filibea i Sofije koje se bave nezakonitim zanimanjima plaćaju mjesečni porez od 100 akči sudskim vlastima.

Romi plaćaju naknade za brak i kazne za zločine i prekršaje u skladu sa zakonom, kao i svi drugi podanici.

Romi koji napuste svoj sudski okrug i sakriju se u drugom području, uključujući dvorišta, moraju se pronaći, opomenuti, strogo kazniti i vratiti natrag. Za to su odgovorni vođe romskih zajednica, seoski načelnici i druge prikladne osobe. Time se osigurava njihova prisutnost prilikom ubiranja poreza sultanu ili posebnih nameta.

Kazne, redovni porezi i globe za teža kaznena djela, zajedno s baduhava porezom koji se naplaćuje od Roma iz Roma sandžaka, pripadaju poglavaru Roma sandžaka. Niti jedna lokalna uprava ni vojna osoba ne smije se u to miješati, osim kad se radi o Romima zabilježenima kao kmetovima u timarima, zijametima, spahilucima i sultanovim zemljištima.

Poreze Roma s prethodno spomenutih feudalnih posjeda ubire vođa podložnog stanovništva. Poglavar Roma sandžaka, regionalni poglavari, policija i ostali nemaju pravo uplitanja.

Ako muslimanski Romi počnu živjeti nomadskim životom s nemuslimanskim Romima, živjeti s njima i miješati se, trebaju biti opomenuti i kažnjeni. Nakon toga, nevjernički Romi nastavljaju plaćati porez kao i prije.

Romi s posebnim sultanovim dopuštenjem plaćaju samo sultanov porez (haraç-ı padişahi) i oslobođeni su zemljišnih i drugih redovitih poreza.

Romi iz okruga Braničevo i regije Smederevo plaćaju 80 akči po kućanstvu.

Poglavar Roma iz Nikopolske pokrajine ima vojnu obvezu služenja u regiji Nikopol u ratnim vremenima.

Romi iz Nikopola koji plaćaju zemljišni porez po kućanstvu daju 6 akči svom imenovanom predstavniku kao pristojbu.

Tijekom ratnih vremena, poglavari Roma iz Niša služe u regiji Smederevo, dok ostali feudalni službenici uglavnom služe u regiji Paše.

Ovaj zakon jasno pokazuje specifičan i uglavnom diskriminatoran odnos Osmanskog Carstva prema Romima u usporedbi s drugim etničkim i vjerskim skupinama. Ipak, razlike između romskih kategorija, osim onih unutar Roma sandžaka, nisu bile jasno definirane.