Vijesti ROMI.HR

Osobe s invaliditetom trebaju medicinsku pomoć, ali možda još važnije društvenu. Unatoč određenim poboljšanjima u ovom području tokom posljednjih nekoliko godina, integracija osoba s invaliditetom je i dalje otežana jer za mnoge ljude invaliditet ostaje nepoznato pitanje vezano s mnoštvom stereotipa. Štoviše, kao što ilustrira tema obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom 2020. godine: „Nisu sve vrste invaliditeta vidljive“. Stoga je rješavanje problema osobe s invaliditetom od primarne važnosti u našem društvu. Posebno zabrinjava kada se radi o osobama s invaliditetom koje su istovremeno pripadnici manjinskih skupina, uključujući Rome. Takvi ljudi se suočavaju s dvostrukom diskriminacijom i njihov invaliditet se uglavnom ignorira. Na primjer, žene i djeca s invaliditetom će vjerojatnije biti izloženiji nasilju nego muškarci s invaliditetom. Istraživanje provedene 2004. godine u Odhisi (istočna Indija) na temu nasilja prema ženama i djevojkama s invaliditetom je pokazalo da su sve ispitanice bile izložene obiteljskom nasilju, ali i da je 25% žena s intelektualnim invaliditetom silovano, a 6% žena s invaliditetom je prisilno sterilizirano. Isto vrijedi i za osobe s invaliditetom koje su također suočene s diskriminacijom na temelju nacionalne pripadnosti, vjere, seksualne orijentacije ili boje kože. Na primjer, Romkinja s invaliditetom koja živi u Međimurskoj županiji će se u svom životu vjerojatno suočiti s više izazova nego Hrvat s invaliditetom u Zagrebu, a čak i više nego Hrvatica koja živi u njenoj županiji.

Problem koji otežava već ionako teško stanje ljudi s invaliditetom koji su istovremeno pripadnici nacionalnih manjina, je široko rasprostranjeno siromaštvo u njihovoj društvenoj skupini. Anna Lawson, profesorica prava sa Sveučilištu u Leedsu, smatra da je siromaštvo uzrok i istovremeno posljedica invaliditeta. Pojam siromaštva ovdje treba tumačiti ne samo kao nedostatak novca, već i kao smanjenje vrijednosti kulturnog i društvenog kapitala. Kulturni kapital se odnosi na ukupno znanje osobe stečene kroz život. Socijalni kapital se može shvatiti kao mreža odnosa koju pojedinac može koristiti u slučaju potrebe. Općenito, mogućnost pripadnika nacionalnih manjina da koriste različite vrste društvenog kapitala je niža od prosjeka.

Drugim riječima, osim pokušaja zadovoljavanja svojih osnovnih potreba, pripadnici manjinskih skupina često nisu u mogućnosti pristupiti informacijama koje se odnose na ​​njihova prava, bilo putem osobnog znanja ili uz pomoć rođaka. Obično to utječe i na mogućnost dobivanja odgovarajuće medicinske pomoći ili boljeg obrazovanja.

Postoji puno razloga zašto se invaliditet vezan s siromaštvom. Zbog nemogućnosti pristupa zdravstvenoj zaštiti, siromašni ljudi su izloženi većem riziku od razvoja nekih vrsta invaliditeta tokom starenja. Osim toga često ne mogu dobiti medicinsku pomoć kako bi sa svojim invaliditetom živjeli u dostojnim uvjetima. Također je veća vjerojatnost da će siromašna žena postati osoba s invaliditetom u slučaju nasilja od strane muškarca, jer je problem nasilja veći među ljudima koji žive u siromaštvu. Isto vrijedi i za djecu jer je niz bolesti rezultat različite vrste ovisnosti koje su više rasprostranjene među siromašnim ljudima. Na primjer „učestalost trovanja alkoholom (fetalni alkoholni sindrom) na Aljasci iznosi 5,6 na 1000 novorođenih za američke Indijance/starosjedioce Aljaske u odnosu na 1,5 na 1000 novorođenih u općoj populaciji Aljaske. Osim toga, prema UNICEF-u 30% maloljetnih beskućnika širom svijeta ima neku vrstu invaliditeta. Stoga se očekuje da će postotak osoba s invaliditetom biti veći među manjinskim skupinama koje žive u siromaštvu.

Invaliditet je također uzrok siromaštva, jer budućnost osoba s invaliditetom ne djeluje perspektivno zbog diskriminacije s kojom se suočavaju. Prema UNESCO-u “90% djece s invaliditetom ne pohađa školu“, što znači da neće vjerojatno moći živjeti samostalno kao odrasli ljudi. S obzirom na visoku stopu nezaposlenosti među osobama s invaliditetom, poboljšanje njihove ekonomske i društvene situacije kroz uključivanje
u rad je težak, a u nekim slučajevima gotovo nemoguć izazov. Zbog pripadanja društvenoj skupini koja se bori za preživljavanje, osobe s invaliditetom se mogu osjećati beskorisnima ili čak nepoželjnima. To podriva njihovo samopouzdanje i sposobnost integracije u društvo. Zbog svog nepovoljnog položaja osobe s invaliditetom koje su istovremeno pripadnici manjinskih skupina će najvjerojatnije pretrpjeti nasilje i neće dobiti nikakvu zaštitu (pravnu, zdravstvenu itd.). Prema istraživanju Globalne kampanje za obrazovanje iz 2011. godine, dijete s invaliditetom je 1,7 puta više izloženo nasilu nego dijete bez invaliditeta.

Općenito, još uvijek nisu provedena sveobuhvatna istraživanja o osobama s invaliditetom u manjinskoj skupini, što rezultira nedostatkom znanja o situaciji u kojoj se nalazi ova skupina ljudi. To se posebno odnosi na osobe s invaliditetom romske nacionalnosti, koje se izravno ne spominju u izvještajima o integraciji Roma ili općenito osoba s invaliditetom. Prema Michaelu Szporluku, stručnjaku za međusektorski pristup u odnosu na osobe s invaliditetom, “može se pretpostaviti da se osobe s invaliditetom romske nacionalnosti suočavaju s još većom izolacijom, težim pristupom obrazovanju i uslugama, većom stopom nezaposlenosti i siromaštva u odnosu na njihove vršnjake bez invaliditeta “.

Stoga je potrebno hitno poduzeti mjere za podršku osoba s invaliditetom, posebno kada pripadaju manjinskim ili društvenim skupinama koje žive u siromaštvu. Unatoč općenitom nedostatku znanja i djelovanja prema manjinama s invaliditetom, postoje razlozi za nadu. Međunarodna zajednica sve više obraća pažnju na ova pitanja, što potvrđuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, koja je stupila na snagu 2008. godine i koju su ratificirale 182 države. Osim toga, u nekoliko zemalja, osobe s invaliditetom koje su istovremeno pripadnici manjinskih skupina osnivaju udruge i koalicije kako bi poboljšale svoje stanje. Na primjer, u Australiji su Aboridžini s invaliditetom 1999. godine osnovali Prvu mrežu osoba s invaliditetom kako bi branili svoja prava i posebne potrebe. U Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama, osnivanje organizacija Roma s invaliditetom s ciljem zaštite svojih prava također je potrebno kako bi poboljšali životne uvjete i istovremeno poštivali svoje posebnosti.

Objašnjenje mape:

Ova mapa prikazuje razliku između stope siromaštva i socijalne isključenosti između osoba s invaliditetom i nacionalnog prosjeka. Postotni bodovi (pp) pokazuju tu razliku. Dakle, kada je taj broj veći, jaz između osoba s invaliditetom i prosjeka za pojedinu zemlju je veći.

Na primjer, razmotrimo da u Hrvatskoj stopa siromaštva i socijalne isključenosti stanovništva iznosi 19,2%. Treba dodati 17,9 postotnih bodova da bi dobili stopu među osobama s invaliditetom, što znači da će se 37,1% osoba s invaliditetom suočiti s siromaštvom ili socijalnom isključenošću.

According to many studies, a person with disabilities will face more challenges through life than non-disabled people. At the same time, research in social sciences showed that minorities are being discriminated in our societies. However, who knows what it means to be both a disabled person and a member of a minority group?

People with disabilities need medical help, but also and maybe more importantly a social one. Despite some improvements in that sense during the past few years, their integration remains difficult as disability remains a not well-known issue impregnated with plenty of stereotypes. Moreover, as illustrated by the theme of the International Day for People with Disabilities in 2020, “Not all disabilities are visible”. Addressing these issues is thus a necessity in our society. It is even more concerning when it comes to people with disabilities who are part of a minority group, including Roma. Facing double discrimination, their disability is most of the time being ignored. For example, women and children with disabilities have more risk to be the target of violence than disabled men. In 2004, a survey conducted in Odhisa (East of India) on violence towards women and girls with disabilities showed that all of the respondents were beaten at home, but also that 25% of women with intellectual disabilities had been raped and 6% of women with disabilities had been forcibly sterilized. The same goes for people with disabilities who are also facing discriminations regarding their ethnicity, their religion, their sexual orientation or their skin colour. For example, a Roma woman with disabilities living in Međimurje county will probably experience more challenges in her life than a disabled Croatian man in Zagreb, and even more than a Croatian woman from her county.

The common issue, which is increasing the deteriorated situation of these people, is the prevalence of poverty in their respective social group. Anna Lawson, Professor of Law at the University of Leeds, considers that poverty is both a cause and a consequence of disability. The notion of poverty should be understood here not only as a lack of money, but also as a devaluated cultural and social capital. Cultural capital refers to the global knowledge of a person acquired through life. Social capital can be understood as the network of relationships that the individual can mobilize for any issue. In general, the situation of minorities regarding these different kinds of capital is worse than the average.

It implies that, in addition to their struggle to afford their basic needs, people from minorities are often not able to get access to information concerning their rights, whether through personal knowledge or a relative's ability to help in that field. Usually, it also affects the capability to get access to proper medical support or better education.

The reasons why a disability can be correlated to poverty are numerous. Because of the lack of access to Health Care, poor people have a higher risk to develop some disabilities while getting older. Then they are often not able to seek care to live in a decent situation with this disability. Poor women are also more inclined to face disabilities following gender-based violence and abuse as this issue is higher among people living in poverty than in the rest of the population. The same goes for children as some illnesses could result from addictions that are spread more among poor people. For example, “the prevalence of FAS (Foetal Alcohol Syndrome) in Alaska is 5.6 per 1,000 live births for American Indians/Alaska Natives, compared to 1.5 per 1,000 in the state overall”. It should also be noticed that 30% of street youths worldwide have some kinds of disability according to UNICEF. Thus, the percentage of people with disabilities is expected to be higher in minorities facing poverty.

Disability is also a cause of poverty, as the future of disabled people is darkened by the discriminations they are encountering. For example, “90% of children with disabilities do not attend school”, according to UNESCO, which means that they are unlikely to be able to live autonomously as adults. Considering the high unemployment rate among people with disabilities, improving their economic and social situation through work is a tough, when not impossible, challenge. Then, being in social groups who are also struggling to survive, they might feel themselves useless or even undesirable, undermining their self-confidence and their ability to integrate into society. Experiencing all of these disadvantages, minority people with disabilities are finally more likely to suffer other violence without getting any protection (legal, health care…). According to a study of the Global Campaign for Education in 2011, a child with disabilities might be the target of violence 1,7 times more than a non-disabled one.

In general, no transversal research regarding people with disability in a targeted minority group was conducted, causing a general lack of knowledge regarding the specific situation of these people. This is especially true for Roma with disabilities, who are not mentioned directly in reports regarding the integration of Roma or people with disabilities as a whole. According to Michael Szporluk, a specialist of intersectional approach regarding people with disabilities, “it can be assumed that (Roma with disabilities) experience even greater isolation, less access to education, less access to services, greater unemployment, and more severe poverty than their non-disabled peers”.

Thus, it is urgent to take some measures to undermine the disadvantages of people with disabilities, especially when they belong to a minority or a social group which experiences poverty. Despite all of the general lack of knowledge and actions dedicated to people with disabilities in minority groups, some reasons to hope for a better future exist. The International Community takes into account these issues more and more, as illustrated with the UN Convention on the Rights of Persons with Disabilities, which entered into force in 2008 and has been ratified by 182 countries. More importantly, in several countries, minority people with disabilities are creating associations or coalitions to improve their situation. For example, in Australia, in 1999, Aborigines with disabilities created the First Peoples’ Disability Network to defend their rights and their specificities. In Croatia as in the rest of the world, the creation of organizations of Roma with disabilities defending their rights is also needed to both improve the living conditions of this minority in the minority and respect its particularities.

Map explanation:

This map shows the difference between the poverty and social exclusion rate between people with disabilities and the national average. The percentage points (pp) correspond to this difference. Thus, when the number is higher, the gap between persons with disabilities and average people regarding these issues is bigger.

For example, let's consider that in Croatia the poverty and social exclusion rate among the population is 19.2%. You have to add 17,9 percentage points to get the rate among disabled people, which means that 37.1% of them would face poverty or social exclusion.