Vijesti ROMI.HR

Došli smo u goste tatinim rođacima, a moji bratići i sestrične su bili u školi pa se nisam imala s kim igrati. Zbog trojke koju sam dobila iz matematike tata mi je oduzeo novi mobitel pa nisam mogla igrati omiljenu igricu. Bilo mi je jako dosadno pa sam otišla do obližnjeg parkića i počela se vrtjeti na vrtuljku. Uživala sam vrteći se i onda pokušavala stati na zemlju, a da ne padnem. To mi baš i nije polazilo za rukom, ali sam nastavila pokušavati. Kao djevojčica bila sam jako nespretna i padala bi na ravnome.

Odlučila sam se još jednom zavrtjeti, odjednom mi je netko zaustavio vrtuljak rukom, pogledala sam iza sebe i vidjela djevojčicu koja mi se smiješi. Digla sam se i prvo šta sam vidjela na njoj bile su jako lijepe oči. Spustila sam pogled na njene tenisice i vidjela da joj je jedna tenisica iskidana i palac joj je virio iz tenisice.

Gledale smo se neko vrijeme, a onda sam ja tiho izgovorila svoje ime. Ona mi se nasmijala i glasno rekla svoje ime. Njenu pažnju privukle su tada moje tenisice koje su svijetlile, pa me tada upitala: „Kako tvoje tenisice svijetle ako nisi prikopčana na struju?“ „Ne znam, ali su mi tata i mama našli takve koje se ne uključuju. Možda imaju baterije kao walkman za muziku“ odgovorila sam joj. Upitno me pogledala i pitala što je to „vakmen“? „Pa 'walkman' ti je ono za muziku, kad prikopčaš slušalice u malu kutijicu, u nju staviš kazetu i slušaš muziku“. „A kako onda drugi čuju muziku?“ Odgovorim joj da drugi ne mogu čuti, da čujem samo ja. „To mi je bezveze kad nitko drugi ne može čuti tu muziku. Moj najstariji brat jako lijepo pjeva, a zna i svirati harmoniku pa onda svi plešemo.“

„Jeli to on naučio svirati u muzičkoj školi?“ pitala sam je. „A što je to muzička škola?“. Odgovorila sam joj kako je to škola koja te nauči o muzici i instrumentima. „Mog brata je naučio djed svirati, a sam je naučio i pjevati. Ima 14 godina, i pjeva i svira u birtiji tu blizu za novce“ odgovorila je ponosno. Ja sam bila ponosna na svoju sestru koja ide u muzičku školu i u školi za strane jezike uči tri strana jezika: engleski, njemački i francuski pa sam joj pričala o tome. Nije shvaćala kako netko ide u tri škole. Rekla mi je kako u njenom naselju svi idu u školu u blizini, a kada pođu u više razrede onda idu autobusom u grad. To 'Grad' posebno je naglasila.

„A koliko ti imaš godina?“ upitala sam je. „Prije 9 dana sam napunila 10 godina“ odgovorila mi je. Shvatile smo kako obje skupa imamo 20 tj. da svaka ima po 10 godina. Vidjela sam da obje imamo istu, tamniju, boje kože. Pogledala sam oko sebe da vidim da li je netko još u parkiću pa sam je, tišim glasom, upitala da li je ona Romkinja kao i ja „Jesam, i ja sam Ciganka“, odgovorila mi je glasno.

Kako u parkiću nije bio nitko osim nje i mene pa sam ju upitala da li ima prijatelje. Odgovorila je kako ima i onda je nastavila pričati na drugom jeziku. Zaustavila sam ju i rekla kako ju ne razumijem. Nisam ni znala na kojem jeziku govori. Činio mi se romski, ali ne onaj romski koji koristi moj djed, ali sam je slabije razumjela i na hrvatskom jeziku pa nisam bila sigurna. Začudila se pa je rekla „Pa kako ne znaš romski, zar nisi ti isto kao i ja?“ Nasmijala sam se i odgovorila kako to nije romski jezik koji moj djed priča. Ona je na to odgovorila kako svi njeni prijatelji pričaju romski na isti način kao i ona. Nakon toga smo nastavile razgovor na hrvatskom. Njen hrvatski se dosta razlikovao od mog hrvatskog. Tada to nismo razumjele, ali razlog zašto ja nisam razumjela njen romski je bio u tome, jer je ona dolazila iz jedne od brojnih obitelji u Hrvatskoj koje govore bajaški romski, a ja iz obitelji koja govori romani čib.

Otišle smo se ljuljati i ja sam se, sjedeći pored nje, nagnula prema njoj i tiho upitala: „Jesu li tebe ikad zvali Cigankom?“ „Jesu'', odgovorila mi je, ''Pa ja i jesam Ciganka'' i dodala ''Svi moji prijatelji su Cigani“. Zbunila sam se kada je to rekla. U mojoj kući nitko ne govori ''Ciganka''.

Ispričala sam joj kako je jednom jedan zločesti dečko iz škole rekao pred svima na velikom odmoru da sam ''Ciganka''. Rekla sam mu da nisam ''Ciganka'', ali on je i dalje ponavljao da jesam i onda je stavio svoju ruku pored moje koja je bila tamnija i rekao da sam ''Ciganka'', a ja sam pobjegla u školski WC i tamo plakala. Nakon toga se neki od mojih prijatelja više nisu htjeli družiti sa mnom, čak je i jedna Monika tražila da joj vratim njen spomenar jer su ju dečki zezali da se druži sa ''Cigankom'', a napisala sam tako lijepe pjesmice u njen spomenar . . . šteta.

Sjećam se da je u parkić, gdje smo se igrale, ušao mali crni pas. Rekla sam joj da je sličan mom psu koji se zove Rea te da sam ju dobila za Božić od svojih roditelja. Ona mi je pričala kako hrani 6 pasa u naselju u kojem živi. Sjećam se da sam ju iznenađeno upitala „Mama i tata su ti poklonili ŠEST pasa?“, a ona je rekla da to zapravo nisu njeni psi nego su to psi lutalice koji žive u naselju i da su jako lijepi i ona se voli igrati s njima, ali da neki dečki iz njenog naselja bacaju kamenje na njih, i da će kad poraste sigurno biti veterinarka i imati puno pasa.

Pitala sam je živi li daleko i da li mogu vidjeti njene pse. Odgovorila mi je da živi jako blizu parkića, pa me odvela k sebi u romsko naselje. Doma kod nje bilo nikoga, pa me odvela u sobu koju su dijelili ona i još dva njena brata. Kad smo ušli bila sam jako iznenađena. Očekivala sam da će njena soba biti slična mojoj, puna igračka, lutaka i igrica, ali nije bila. Vidjela sam kako nema tepih nego zemlju, utabanu zemlju koja nije bila ni ravna. „Zašto nemaš tepih u sobi gdje bi mogle sjesti da se družimo?“ prokomentirala sam zemljani pod u njenoj sobi. „Da ne bude vlaga, rekla mi je tako mama“, odgovorila je.

Pogledala sam ju sretno i nasmijano te rekla „Baš je fora imati zemlju u sobi, možemo napraviti jame i igrati se pikula baš kao moj prijatelj Domagoj i ja kada odemo u školsko dvorište“. Također sam joj rekla da ja u svojoj sobi imam tepih u obliku igre „twister“ i da može doći kod mene nekada da se igramo, te da taj tepih sigurno ne skuplja vlagu. Pričala je još nešto nakon toga, ne sjećam se.. ali znam da sam dok je pričala razmišljala kako da nagovorim mamu da mi napravi zemljani pod u sobi, jer sam jako voljela pikule.

Na polici iznad kreveta njenog brata stajala je lutka koja nije imala oči, ali je imala usta i nos, a pored su stajali i ogledalo i stari strgani sic od bicikla. „Od kuda ovaj sic od bicikla (sjedalo) ovdje?“ upitala sam je. Iza bratovog kreveta stajao je bicikl koji je bio jako prljav, strgan i bez sica. „Ne mogu dohvatiti nogama dok se vozim jer mi je bicikl prevelik pa su mi braća skinuli sic kako bi mogla dohvatiti pedale, rekli su da je tako i brži od drugih bicikala“, objasnila mi je. „To je baš kul, mogla bih i ja izvaditi svoj sic, mislim da će tako brže voziti“, složila sam se. „Ali, zašto čuvaš bicikl iza kreveta?“ „Zato jer je to najbolje tajno skrovište za sakriti bicikl da ga netko ne bi uzeo“. Znam da sam, dok je pričala, razmišljala o tome da sakrijem „Play Station“ igricu iza kreveta, jer mi je tata stalno krao konzolu da bi igrao „FIFA-u“

Počeo je padati mrak pa sam joj rekla kako moram ići. Bila je tužna i upitala me zašto moram ići. Odgovorila sam joj kako će mi se mama i tata brinuti ako ne dođem i da moram doći unutra uvijek prije nego se upale svijetla na ulici. „Ne brini“ odgovorila je, „ovdje nemaš svijetla na ulicama pa se niti ne gase niti ne pale. Te dodala, „Ja i moja braća možemo ostati vani koliko god hoćemo“. Bila sam malo zavidna jer je ona mogla ostati vani do koliko god hoće i igrati se s prijateljima, a ja sam morala kući.

Pozdravila sam se s njom i htjela sam tražiti njen broj mobitela, da se opet vidimo kada dođem u posjet tatinim rođacima, no kako sam vidjela da nema niti walkman, niti Play Station, niti pravi bicikl, niti lutku s očima, niti tenisice koje svijetle, mislila sam da možda nema niti mobitel. Rekla mi je da ako ikad opet dođem u parkić da dođem do romskog naselja, posjetim tu kuću i zatražim Emu.

Dok sam hodala nazad cijelo vrijeme sam razmišljala o tome kako da nagovorim mamu i tatu da naprave i meni sobu sa zemljanim podom kako bi mogla imati „jamice“ za igru s pikulama.

Sada puno godina kasnije, sjećajući se tog slučajnog susreta u parkiću, razmišljam o sličnostima i razlikama u djetinjstvu i odrastanju te dvije romske djevojčice, jedne iz romskog naselja, a druge iz 'Grada'.