Vijesti ROMI.HR

Nakon što je pučka pravobraniteljica Lora Vidović predstavila govornike, u svom uvodnom izlaganju istakla je važnost teme ovog okruglog stola, budući da su mentalni bolesnici jedna od najranjivijih skupina i kako su problemi s kojima se oni susreći stigmatiziranje te slaba vidljivost u javnosti. S prisutnima je podijelila iskustva iz posjeta institucijama gdje su smještene osobe s mentalnim smetnjama, a kojima je ograničena sloboda kretanja te ukazala na njihove najčešće pritužbe. Posebno je naglasila kako osobe s mentalnim smetnjama koje su smještene na psihijatrijskim odjelima nisu uvijek na odgovarajući način informirane zbog čega su tamo, što će se s njima događati kao ni o tome koja prava imaju kao pacijenti.

Kada govorimo o osobama koje su dobrovoljno pristale na hospitalizaciju, pravobraniteljica je naglasila kako je taj pristanak često dat iz straha od prinudne hospitalizacije i sudske mjere.

Razlika između pristanka i informiranog pristanka bila je jedna od temeljnih točaka za raspravu o ovim pitanjima, a činjenica da veliki broj građana nije u dovoljnoj mjeri upoznat s ovim pitanjem rezultira nedovoljnom razinom ostvarivanja prava građana da daju ili uskrate svoj pristanak na hospitalizaciju ili neki medicinski zahvat odnosno način liječenja na temelju informacija koje prethodno trebaju dobiti od liječnika koji vodi njihovo liječenje.

Pretpostavka da bi neki pristanak prihvatili kao informirani pristanak pacijenta je da je pacijent na prihvatljiv način upoznat s medicinskim tretmanom koji će nad njim biti provođen, odnosno da je upoznat s metodama liječenja kao i sa svojim pravima u tom procesu. Na prihvatljiv način znači da je pacijent prije donošenja odluke o pristanku dobio sve relevantne informacije. Također je neophodno da način informiranja bude sukladan životnoj dobi, stupnju obrazovanja, mentalnoj sposobnosti i drugim relevantnim karakteristikama pacijenta tj. da osoba koja informira pacijenta bude sigurna kako je pacijent razumio informacije koje je dobio i koje su pretpostavka za njegovo odlučivanje o pristanku na hospitalizaciju, neki medicinski postupak odnosno metodu liječenja. Pacijent mora biti informiran o bolesti, mogućnostima izlječenja i rizicima pojedinih metoda liječenja odnosno o posljedicama njihova odbijanja.

Lora Vidović istakla je da je pristanak mora biti rezultat slobodno izražene volje koja uključuje i pravo na slobodni izbor medicinskih postupaka pa je samim time svaki oblik pritiska i nagovaranja, davanja nepotpunih ili netočnih informacija posve suprotan samom smislu informiranja.

Informirani pristanak potvrđuje autonomiju pacijenata, štiti ljudsko dostojanstvo i pravo na samoodređenje. Informirani pristanak ne bi smeo biti samo obrazac odnosno ''papir'' koji se automatski potpisuje, već početak stvaranja povjerenja i savezništva između pacijenta i liječnika u procesu liječenja.

Vili Beroš, pomoćnik ministra zdravlja kao jedan od problema naveo je kako je prilikom procesa izrade prijedloga zakona koji se odnosi na informirani pristanak Ministarstvo zdravlja dospjelo u drugi plan u odnosu na Ministarstvo pravosuđa.

Zamjenica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč-Knežević naglasila je da su osobe s mentalnim smetnjama jedina kategorija osoba za koju nema rehabilitacije u zajednici, odnosno resocijalizacije. „To je nešto što u Hrvatskoj moramo razvijati, no nikako da se pomaknemo s točke u kojoj bismo počeli razvijati usluge koje nisu samo zdravstvene, nisu samo socijalne ustanove u zajednici, već usluge koje su integrirane, a pomoću kojih bismo mogli postići uključivanje u život zajednice, radno osposobljavanje, mogućnost obrazovanja i zapošljavanja. Bez toga ne možemo govoriti o potpunom oporavku“, zaključila je Pekeč-Knežević.

Slađana Štrkalj Ivezić, voditeljica Referentnog centra za psihosocijalnu rehabilitaciju Klinike za psihijatriju Vrapče i predsjednica Hrvatskog društva za kliničku psihijatriju Hrvatski liječnički zbor govorila je o zdravstvu u Hrvatskoj i o tome kako informirani pristanak najčešće funkcionira u praksi. Ona je istakla kako informirani pristanak nije potpisivanje papira nego ''proces dijaloga između psihijatra i pacijenta'' tijekom kojeg se razmjenjuju relevantne informacije za donošenje odluka o liječenju, potiče „terapijsko savezništvo“, te se može prevenirati niz nepovoljnih situacija. Ona je podsjetila prisutne kada se pristanak smatra ispravnim, koje informacije pacijent u tom postupku mora dobit, važnost toga da li je pacijent informacije ispravno čuo i razumio, kao i na pravo povlačenja pristanka i traženje otpusta iz bolnice. Dobrovoljnost podrazumijeva, istakla je, da bolesnik donosi odluke samostalno, bez tuđeg utjecaja, bez prinude ili izloženosti opasnosti od odmazde.

Sunčana Roksandić Vidlička s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iznijela je podatke iz izvještaja Ujedinjenih naroda prema kojima se kod svake četvrte osobe tijekom života razvije neki oblik mentalnih smetnji, a dvije trećine njih nikada ne potraži pomoć. Istaknula je kako je problem puno širi nego što mislimo, a uz to je vrlo izražen problem stigmatiziranja osoba s mentalnim problemima te drugi oblici stigmatizacije.

Kristina Jandrić iz Udruge „Svitanje“ navela je neke od primjera kako su ljudi u njihovom savjetovalištu opisali svoj boravak u nekoj od psihijatrijskih ustanova. Prema saznanju Kristine Jandrić, većina osoba koje su dale dobrovoljni pristanak nisu bile informirane o razlozima hospitalizacije, u čemu se sastoji njihov psihički problem, na koji način će biti liječeni, kao ni o svojim pravima tijekom samog boravka u lječilištu. Većina pacijenata pogrešno smatra da odluku o načinu njihovog liječenja donosi isključivo liječnik te da oni nemaju pravo sudjelovati u donošenju te odluke. Također, pacijenti se često ni ne usude pozvati na svoja prava jer smatraju da bi to pogoršalo njihove izglede za otpust iz ustanove.

Predstavnice Udruge „Ludruga“ Vlatka Ročić Petak i Ksenija Kapelj iznijele su rezultate provedenog istraživanja pod nazivom „Psihijatrijska hospitalizacija – poštovanje etičkih načela i stigmatizacija“ koje je imalo za cilj istražiti odnos psihijatrijskog osoblja prema osobama koje su hospitalizirane. U istraživanju je sudjelovalo 214 osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije različitih dijagnoza na različitim odjelima i bolnicama u Republici Hrvatskoj. Rezultati ovog istraživanja su vrlo zabrinjavajući.

Čak 52,25% ispitanika s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije izjavilo je da nisu bili adekvatno informirani; 48,29% tvrdi da njihova mišljenja nisu bila uvažavana; 41,86% pacijenata požalilo se da nisu bili ni saslušani; 21,90% ispitanika držano je protiv svoje volje u nekoj od psihijatrijskih ustanova ili odjela; 19,43% bivših pacijenata smatra da je tretman prema njim provođen na grub način; 8,61% pacijenata reklo je da su bili udarani ili da su dobivali prijetnje fizičkim nasiljem; 19,72% bilo je izloženo izrugivanju, a 26,07% bilo je  ponižavano. Osobe odnosno pacijenti koji su bili hospitalizirani na zatvorenim odjelima, to jest nisu mogle otići iz institucije u kojoj su hospitalizirani, doživjele su značajno više prethodno opisanih etičkih i drugih prijestupa od strane osoblja u usporedbi s onima koje su bile na otvorenim odjelima.

Nakon izlaganja uvodničara uslijedila je rasprava fokusirana na potencijalna rješenja čijom primjenom bi se položaj ove iznimno ranjive društvene skupine poboljšao. Prisutni su se suglasili da je ovo problem o kome se mora još dosta govoriti budući da još uvijek osobe koje imaju poteškoće s mentalnim zdravljem prati stigma, a promjena odnosa u društvu prema njima zahtjeva napore i suradnju cijele zajednice.