Vijesti ROMI.HR

Potpisivanje Ugovora iz Maastrichta i uključivanje ljudskih prava u pravni okvir Europske unije, 1993. godine otvorili su put za usvajanje niza značajnih kriterija koje bi buduće članice EU trebale ispuniti prije pristupanja Uniji. Ti kriteriji poznati su kao politički kriteriji iz Copenhagena jer su usvojeni na sastanku Vijeća Europe u glavnom gradu Danske. Kriteriji se sastoje od četiri glavna stupa.

Demokracija: Pored slobodnih poštenih izbora prema međunarodnim standardima, buduće članice Europske unije moraju osigurati jednak pristup slobodnim medijima i slobodnim sindikalnim organizacijama. Uz to, na svim razinama političkog odlučivanja, od općina na lokalnoj razini do onih koje se odnose na najviše, nacionalne razine, trebalo bi ostvarivati najviši stupanj transparentnosti, pružajući tako javnosti priliku da nadgleda i što je više moguće sudjeluje u odlučivanja.

Vladavina zakona: Institucije i pojedinci u državi članici Europske unije mogu obavljati vlast samo u skladu s pisanim zakonima donesenim prema unaprijed ustaljenom postupku. Sve članove društva, uključujući i one na vlasti, trebaju biti jednako odgovorni pred zakonom čije donošenje je provedeno sukladno demokratskim principima. Pravosuđe bi trebalo biti neovisno, a sudci i drugi pripadnici pravosudnih tijela pažljivo izabrani, dobro osposobljeni, učinkoviti, poštovani u društvu i dostupni građanima.

Poštovanje ljudskih prava: Borba za jednaka prava bila je glavna ideja demokratskih pokreta širom svijeta. Iako revolucionarno, usvajanje Opće deklaracije o ljudskim pravima od strane Ujedinjenih naroda nakon Drugog svjetskog rata nije osiguralo instrumente za pravno poštivanje ovih normi. Kasnija Europska konvencija o ljudskim pravima i osnivanje Europskog suda za ljudska prava 1959. godine imali su ambiciju unaprijediti mehanizme provođenja dokumenata o zaštiti ljudskih prava na 'starom kontinentu'. Uključivanje poštovanja ljudskih prava 1993. godine kao kriterija za članstvo u EU-u, zamišljeno je kao još jedno sredstvo za unapređenje provedbe ovih temeljnih načela.

Četvrti kriterij za buduće članice EU-e je poštovanje i zaštita manjina. Najviše rasprave uslijedilo je zbog ovog posljednjeg uvjeta, političkih kriterija, odnosno zbog njegove relativne nejasnoće, dvosmislenosti i osjetljivog karaktera.

Od Ugovora iz Maastrichta, europske institucije su pokazale kontinuitet i odlučnost na razini izjava o demokratskim vrijednostima i uključenosti. Međutim, pridržavanje tih načela u praksi se baš nije podudaralo s rječitošću deklaracije.

Unatoč postignućima ostvarenim u pogledu antidiskriminacijskog zakonodavstva usvajanjem Direktive o rasnoj ravnopravnosti i proglašenjem Povelje o temeljnim pravima, Europska unija mučila se u primjeni održivog i sveobuhvatnog pristupa zaštiti manjina. Načelo uvjetovanosti, uvjetovanja vezana za dobivanje političkih i financijskih koristi, koje je ušlo u kriterije koji su uspostavljeni u Copenhagenu, također je kritizirano zbog nekoliko značajnih nedostataka.

Ono što zabrinjava kada govorimo o političkim kriterijima je njihova primjena ograničena isključivo na države kandidate. Poštovanje i zaštita manjina nije dio pravne stečevine Europske unije, te pravila EU ne moraju biti prihvaćena od strane svake države članice. Međutim, ova pravila se postavljaju isključivo kao zahtjev za zemlje kandidatkinje za članstvo u EU, stvarajući tako 'dvostruke standarde' između unutarnjih pravila EU i političkih uvjetovanosti.

Kako ne postoji jasan standard Europske unije u području manjinskih prava, još jedan problem je što je zapravo manjina, odnosno kako je ona definirana prema kriterijima za članstvo. Nadalje, čak i ako postoje dobro definirane norme EU u pogledu nediskriminacije, to ne znači nužno isto što  i zaštita manjinskih prava. Zastupljenost manjina u politici, sudjelovanje u odlučivanju i jednakost ekonomskih mogućnosti nisu u središtu pozornosti postojećeg antidiskriminacijskog zakonodavstva.

Još jedan problem u vezi s kriterijima postavljenim u Copenhagenu je što ti kriteriji postaju nevažni nakon uspješnog pristupanja država kandidatkinja EU. Budući da vlade o tome razmišljaju kao o „zatvaranju poglavlja, a ne rješavanju problema“ kako je jedan bugarski funkcioner jednom rekao tokom okruglog stola u Sofiji, čini se kako rješavati probleme manjina postaje još teže nakon pristupanja pojedine države Europskoj uniji.

Iz te perspektive, diskriminacija Roma na više razina u velikom broju zemalja članica EU-a je i dalje veliki problem, kao i sudjelovanje u politici i gospodarstvu. Europska komisija je u svom Strateškom dokumentu o proširenju iz 2001. godine istakla kako su „u svim zemljama sa značajnim brojem Roma uspostavljeni nacionalni akcioni planovi za borbu protiv diskriminacije, koja je i dalje raširena, kao i za poboljšanje životnih uvjeta koji su i dalje izuzetno teški.“ Gotovo dvadeset godina kasnije, položaj Roma u EU uglavnom je neizmijenjen.

Predanost vladavini prava i poštivanju ljudskih prava istaknutih u Maastrichtu prije dvadeset i pet godina bila je velika promjena u europskoj politici. Međutim, deklaracija se ne može ostvariti samo deklaracijama i 'ad hoc' rješenjima. Za stvarnu uključivu vlast najvažnija je ravnopravnost, odnosno jednak pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i pravosuđu, ekonomskim mogućnostima, odlučivanju i poštovanja nečije kulture.

It was on February 7th 1992 when the European Union was established as the organization we know today. On this date, in the city of Maastricht, Netherlands representatives of the then twelve member states signed a treaty which not only gave birth to the name “European Union”, but also brought the foundations of the common security and foreign policy. Thus, the hitherto mostly economic cooperation among several European nations under the name European Communities was transformed into a political union. A crucial element of this new development was the first upholding of the rule of law and the respect for human rights as part of EU law.

The signing of the Maastricht Treaty and the incorporation of human rights into European Union’s legal framework paved the way for the adoption in 1993 of a number of key criteria that EU’s future members should meet before accession. These are known as the Copenhagen political criteria as they were adopted on a European Council meeting in the Danish capital. They consist of four major pillars. 

Democracy. Besides free and fair elections according to international standards, it is necessary for future members of the EU to ensure equal access to free press and to free trade union organizations. Additionally, all levels of political decision making, from local municipalities up to the highest, national, level should enjoy the highest degree of transparency, allowing the public to monitor this process and participate as much as possible.

Rule of law. Institutions and individuals in an EU member state could exercise power only in accordance with documented laws, which were adopted through established procedure. All members of society, including those in power, are to be considered equally accountable to laws that are publicly promulgated. The judiciary should be independent, well-staffed, well-trained, well-paid, efficient, respected and accessible to citizens.

Respect for human rights. The struggle for equal rights has been a pivotal part of democratic movements all around the globe. Although groundbreaking, the adoption of the Universal Declaration of Human Rights by the UN in the aftermath of the Second World War did not provide with substantial instruments for legal adherence to these norms. The subsequent European Convention on Human Rights and the establishment of the European Court of Human Rights in 1959 had the ambition to advance more effective enforcement mechanisms on the “old continent”. The 1993 inclusion of respect for human rights to the criteria for membership in the EU was designed as yet another tool to enhance the implementation of these fundamental principles.

The fourth criterion for future members of the EU is the respect for and protection of minorities. This last condition took most of the debate with regards to the political criteria due to its relative vagueness, ambiguity, and sensitive character.

Since the Treaty of Maastricht, the European institutions have demonstrated continuity and determination in their rhetorical commitment to democratic values and inclusiveness. However, upholding these principles in practice haven’t quite matched the eloquent strength of the declarations.

Despite EU’s achievements in anti-discrimination legislation, the adoption of the Race Equality Directive and the proclamation of the Charter of Fundamental Rights, the European Union struggled to enforce long-lasting and comprehensive approach towards protection of minorities. The principle of conditionality - the use of conditions attached to the provision of political and financial benefits – embedded in the Copenhagen criteria was also criticized for having several significant flaws.

One of the main concerns related to the political criteria is their limited application exclusively to candidate states. The respect for and protection of minorities as such is not part of the EU’s acquis communautaire – the body of EU law that has to be adopted by every member. It applies, however, as a requirement exclusively for applicant countries, thus creating a ‘double standard’ between internal EU rules and political conditionality.

What constitutes a minority according to membership criteria is yet another problematic point as there is no clear EU standard in the area of minority rights. What is more, even if there are well-defined norms in the EU regarding nondiscrimination, the latter does not necessarily mean the same as protecting minority rights. Political representation of minorities, participation in the decision making, and equality of the economic opportunities are not quite in the main focus of the existing anti-discrimination legislation.

Another issue with the principles of the Copenhagen criteria lies in their fading importance after a successful accession of the candidate state to the EU. Since governments “think in terms of closing chapters, not solving problems” as a Bulgarian official has once said during a roundtable meeting in Sofia, it becomes even more difficult to tackle the problems minorities have after membership.

From that perspective, the multilevel discrimination of Roma in a number of EU members continues to be a significant problem, let alone their absence from political and economic participation. The European Commission noted in its Enlargement Strategy Paper from 2001 that “in all countries with sizeable Roma communities national action plans are now in place to tackle discrimination, which remains widespread, and to improve living conditions that continue to be extremely difficult.” Almost twenty years later, the situation of Roma in the EU remains largely unchanged.

The comitment to the rule of law and the respect for human rights from Maastricht, twenty-five years ago was a major change in European politics. Democracy, however, cannot be achieved with declarations and ad hoc solutions alone. For truly inclusive governance it is equality that matters – equality in access to education, health care and judiciary, in economic opportunities, in decision making, in celebrating one’s culture.