Vijesti ROMI.HR

Međunarodni dan migranata odnosno međunarodni praznik koji se obilježava 18. prosinaca svake godine i koji je posvećen migracijama prilika je da govorimo o izazovu migracija u naše vrijeme. Ovaj dan obilježavaju mnoge vladine i nevladine organizacije širom svijeta, a cilj je promicanje svijesti o važnosti poštovanja ljudskih prava, organiziranje akcija kojima bi se osigurala zaštita migranata, kao i ostvarivanje uvjeta koji bi omogućili dostojanstven život svima.

Opća skupština Ujedinjenih naroda 2000. godine proglasila je 18. prosinac Međunarodnim danom migranata. Na taj dan 1990. godine Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 55/93 o prihvaćanju Međunarodne konvencija o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih obitelji.

Na migraciju utječe kombinacija društvenih, političkih, materijalnih i okolišnih čimbenika, kako onih u državi podrijetla migranta (čimbenik poticanja) tako i u  zemlji odredišta (čimbenik privlačenja). Migrira se iz siromašnijih i slabo razvijenih država u bogatije države, a čimbenici poput ratova ili ekonomskih kriza jačaju intenzitet migracija.

Ako neki društveni proces stoljećima natprosječno obilježava romski narod onda su to migracije. Stoljećima Romi migriraju i te migracije su ostavile ogroman utjecaj na Rome, njihov jezik, kulturu, kuhinju, načine odijevanja, osobna imena, svečanosti i žalovanja i gotovo sve druge elemente života. Ali ta migracija Roma obilježila je i brojne narode s kojima su Romi u svojim migracijama ostvarili interakciju od pradomovine na području današnje Indije i Pakistana, preko Perzije odnosno Irana i drugih dijelova Bliskog istoka i sjeverne Afrike pa do jugoistočne Europe odnosno Balkana na koji su najveći broj Roma migracije i povijesne okolnosti dovele Rome u XIV. i kasnijim stoljećima. Migracije obilježavaju i modernu povijest Roma posebno razdoblje nakon raspada komunizma i otvaranja granica koje donose europske integracije.

Prema podacima iz 2018. godine, broj osoba koje borave u nekoj od država članica Europske unije, a imaju državljanstvo države koja nije članica Europske unije, približan je 22,3 milijuna, odnosno 4,4 % ukupnog stanovništva EU.

Prema podacima iz istog perioda, najveći broj stranih državljana koji su živjeli u državama članicama EU-e zabilježen je u Njemačkoj (9,7 milijuna osoba), Ujedinjenom Kraljevstvu (6,3 milijuna), Italiji (5,1 milijun), Francuskoj (4,7 milijuna) i Španjolskoj (4,6 milijuna). Strani državljani u ovim državama zajedno su činili 76 %, odnosno više od 3/4 ukupnog broja stranih državljana koji žive u svim državama članicama EU-a.

U 2018. godini u Republiku Hrvatsku se doselilo 26.029 osoba, a u inozemstvo se odselilo 39.515 osoba. S obzirom na spolnu strukturu doseljenih osoba iz inozemstva, veći je udio muškaraca (74,6%). U ukupnom broju odseljenih osoba u inozemstvo također je veći udio muškaraca (55,1%). Najveći broj odseljenih u inozemstvo bio je u dobi od 20 do 39 godina (45,5%)

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) upozorila je međunarodnu zajednicu da je potrebno poduzeti odlučne korake i suočiti se s uzrocima neuređenih migracija, budući da je mnogo migranata izgubilo živote pokušavajući započeti „bolji život“ u Europi, te su na tom putu mnogi od njih postali žrtve krijumčara i trgovca bijelim robljem. Procjenjuje se da je oko 7.000 ljudi tijekom 2013. godine nestalo na ovaj način, a najmanje 2.360 ljudi poginulo je slijedeći svoj san o novom životu, plaćajući na svom putu bande krijumčara i trgovaca ljudima. No, od 2013. godine do 2018. godine milijuni ljudi su krenuli u migraciju iz Azije, uglavnom iz zemalja u kojima se vode ratovi, kao i iz zemalja Afrike, odnosno iz zemalja u kojima su ekonomija sporo razvija te još uvijek nisu ostvareni uvjeti života kakvi postoje u Europi. Trenutno, oko 240 milijuna ljudi u svijetu su migranti.

Kada govorimo o globalnim migracijama, značajan korak naprijed je Marakeški sporazum. Na Međuvladinoj konferenciji koja je održana u Marakešu, u Maroku, 10. i 11. prosinca 2018. godine, 164 države usvojile su Opći sporazum o sigurnim, redovitim i urednim migracijama. Ovu Konferencija je sazvala Opća skupština Ujedinjenih naroda i njome pokrenula proces međuvladinih pregovora o migracijama. Glavni cilj konferencije je da svjetski čelnici priznaju i proglase kako migracije pogađaju zemlje, zajednice, migrante i njihove obitelji na različite načine. Važno je napomenuti da ovaj Sporazum nije pravno obvezujući. Njegova glavna načela potvrđuju da države određuju svoje nacionalne migracijske politike i upravljaju migracijama vlastitim zakonima. Iako je Europska unija podržala donošenje Sporazuma, većina odbijanja dolazi upravo iz država unutar Europske unije.

„Migracije su snaga za dostojanstvo jer omogućavaju ljudima mogućnost izbora kako bi se spasili, zaštitili, obrazovali, ili oslobodili. Omogućava milionima ljudi da biraju da učestvuju – umjesto da budu izolirani, da djeluju – umjesto da ne rade ništa, da se nadaju – umjesto da se boje te da očekuju prosperitet – umjesto siromaštva.”, izjavio je António Vitorino, glavni direktor Međunarodne organizacije za migracije (IOM). On dalje kaže: „I mi imamo izbor. Da odgovorimo na nade migranata našim prihvaćanjem; da odgovorimo na njihove ambicije davanjem prilika. Da im poželimo dobrodošlicu, umjesto da im onemogućimo dolazak“.

Glavni tajnik UN-a António Guterres prošle godine je poručio kako su migracije stalna pojava i da postojeći faktori ratova, klimatskih promjena, nejednakosti u društvu i želje za boljim uvjetima života pokazuju da će migracije i dalje postojati te da je odgovor na taj izazov učinkovita međunarodna suradnja u upravljanju migracija kako bi se osiguralo poštivanja ljudskih prava. Ove je godine istaknuo da prikupljeni dokazi ukazuju na značajni doprinos migranata u stvaranju ekonomskog, kulturnog i socijalnog potencijala država u koje dolaze ali da je neprijateljski stav prema migrantima u zemljama domaćinima nažalost u porastu. Guterres je istaknuo i da solidarnost nikad nije bila potrebnija nego danas.

Izazovi i poteškoće međunarodne migracije zahtijevaju pojačanu suradnju i kolektivno djelovanje među državama i svjetskim regijama. Neophodno je ostvariti više dijaloga, razmjena iskustva, kao i promicati svijest o osnovnim pravima i slobodama ljudi.