Vijesti ROMI.HR

Pakistanska vlada je 1948. godine proglasila urdu jedinim nacionalnim jezikom na cijeloj teritoriji zemlje. U znak protesta, studenti su organizirali masovne prosvjede koji su rezultirali otvaranjem vatre na prosvjednike i ubojstvom četvero studenata. Sada se UN i cijeli svijet prisjećaju na žrtvovanja ovih mučenika obilježavanjem posebnog datuma 21. veljače.

Očito je da je Međunarodni dan materinskog jezika praznik svakog, tko govori svjetske jezike, uključujući kineski, španjolski, engleski, hindi, arapski itd. Ipak, određene skupine izraženije osjećaju važnost ovog praznika.

2021. godine Međunarodni dan materinskog jezika obilježen je pod sloganom “Poticanje višejezičnosti za uključivanje u obrazovanje i društvo“. S jedne strane, ovi principi pozivaju širu javnost da kritički razmišlja o vrijednostima multikulturalizma i raznolikosti, koje se čine ostvarljivima samo kroz određene mjere usmjerene na zaštitu manjinskih skupina. Istovremeno, oni skreću pažnju na nemilosrdnu statistiku koja pokazuje da jedan manjinski jezik nestaje svaka dva tjedna.

Manjinski jezici izumiru jer ih globalizacija, zajedno s ogromnim utjecajem masovne kulture, uglavnom utemeljene na engleskom i drugim dominantnim jezicima, potiskuje, ne ostavljajući im prostor za ravnopravan položaj ili razvoj. Stoga se predviđa da će do kraja 21. stoljeća biti izgubljeno više od 6000 jezika.

Ono što je također vrlo važno jest činjenica da su jezici koji govorimo dio nas i oni daju nam pravo izražavanja i pružanja otpora nasilnim činovima koji imaju za cilj da nam oduzmu glasove. Na taj način pravo na korištenje svog materinjeg jezika nam omogućuje prihvaćanje svog identiteta, kulture i nasljeđa.

Kada pjevamo pjesme na našem materinjem jeziku ili pričamo djeci o prošlosti naših naroda razmjenjujemo informacije koje se uglavnom mogu protumačiti pomoću sredstava izražavanja koja koristimo. U tom pogledu, prijevod može pomoći govornicima prilagoditi se danim pravilima. Ali u nekim slučajevima prijevod jednostavno ne dozvoljava prenijeti smisao u punoj mjeri.

Situacija je dodatno otežana kada je riječ o zajednicama koje nisu homogene bilo etnički ili lingvistički. Na primjer, u Sibiru živi više od 40 autohtonih naroda koje su Rusija službeno priznala. U nacionalnim republikama neke od ovih nacionalnih skupina čine većinu stanovništva, koje istovremeno može biti prilično raznoliko. Stoga ljudi za koje se smatra da govore jedan jezik često koriste mnoštvo dijalekata kako bi komunicirali unutar svojih manjih skupina. Kada je riječ o takvim slučajevima, treba poboljšati politiku usmjerenu na zaštitu materinskih jezika, posebno kada se radi o multietničkim ili višejezičnim društvima.

Slično tome, Romi u Hrvatskoj govore različite jezike i dijalekte. Najveća romska skupina u zemlji govori Bojaški, arhaični dijalekt rumunjskog jezika, koji se često koristi u Međimurju i drugim dijelovima sjeverne Hrvatske. Preostali dio romskog stanovništva u Hrvatskoj predstavljaju Romi koji govore Romani čib, i Romi Aškalije. Nažalost, podaci o točnom broju Roma koji govore ove jezike nisu dostupni zbog nemogućnosti izjašnjavanja o njima na popisu stanovništva u Hrvatskoj. Međutim, kad bi romske zajednice imale mogućnost izjašnjavanja o svojim materinjim jezicima na popisu stanovništva, to bi moglo značajno poboljšati postojeće politike usmjerene na zaštitu materinjeg jezika.

Ipak, manjinske jezike ne treba tumačiti samo kao jednostavan način razgovora ili komunikacije. Također ih treba promatrati kao temeljni izvor povijesti određene nacionalne skupine, koji u velikoj mjeri služi za održavanje veze između prošlosti i sadašnjosti zajednice. U ovom slučaju snažna potpora samo jednom manjinskom jeziku, bez potpore drugima, umanjuje njihovu važnost, i pri tom podržava nepravdu. Za Rome, čije nasleđe se u velikoj mjeri oslanja na usmenu kulturu, to je još važnije.

Prema tome, čini se da je potrebno poboljšati normativni pristup zasnovan na ljudskim pravima koji se odnosi na zaštitu manjinskih jezika i njihovih raznolikih oblika. Međunarodni dan materinskog jezika pruža sjajnu priliku za razradu mjera koje bi nam pomogle sačuvati takve jezike i manjinske skupine koje govore ove jezike.

Officially observed by the United Nations since 2000, the International Mother Language Day is held every year on February, 21. Back in 1999, the initiative to proclaim the Day was suggested by Bangladesh, where the date is celebrated as the national holiday Shohid Dibôsh. These days it reminds people of the courage of the Dhaka University students who died during the protest against the suppression of the Bengali language in 1952.

More specifically, in 1948, the Pakistani government declared Urdu to be the sole national language in all the country’s territory. To protest that decision, the students arranged massive rallies which ended with the police opening fire at the demonstrators and killing four of them. Now the sacrifice of those martyrs is commemorated by the UN and throughout the world on the special date of February, 21.

Obviously, International Mother Language Day is a holiday that belongs to each and everyone, speaking all the world languages, including Chinese, Spanish, English, Hindi, Arabic, etc. Yet certain groups may feel its relevance a little more acutely.

In 2021, the motto of the International Mother Language Day was defined as “Fostering multilingualism for inclusion in education and society”. On the one hand, these principles invite the general public to reflect critically upon the values of multiculturalism and diversity that seem to be accomplishable only through certain measures to protect minority groups. At the same time, they offer to learn the merciless statistics proving that one indigenous language disappears every two weeks.

Minority languages die out, as globalization along with the enormous impact of mass cultures, mostly based on English and other predominant languages, wipes them out, while not leaving them a space to compete or develop. It’s thus predicted that by the end of the 21st century over 6000 languages will be lost.

But what seems to be no less crucial is that we exist through our languages with a right to express ourselves and resist enforcement actions to take our voices away. In this way, an opportunity to speak our mother tongues enables us to embrace our identities, cultures, and heritage.

When singing songs in our native languages or telling children about the past of our people, we share information that is mostly interpretable with the means of expression that we use. In this regard, translation may help speakers to adapt to the given rules. But, in some cases, it just does not provide the opportunity to convey the meanings to the fullest extent.

Yet when it comes to communities that are not homogenous either ethnically or linguistically, the discussion finds itself being even more complex. Thus, in Siberia, there are more than 40 indigenous peoples officially recognized by Russia. In the country’s national republics, some of those ethnic groups constitute the predominant population, which at the same time can be quite diverse. Thus, people who are thought to be speaking one language frequently use plenty of dialects to communicate within their smaller groups. Regarding these cases, one needs to bear in mind that policies towards the protection of mother languages quite often require enhancement, especially when dealing with multiethnic or multilingual societies.

Similarly, Roma people in Croatia speak diverse languages and dialects. In particular, the largest Roma group of the country speak Boyash, an archaic dialect of Romanian, commonly used in Međimurje and other parts of Nothern Croatia. The remaining share of the Roma population in Croatia is represented by Roma-speaking Romani Chib, and by Roma Aškalije. Unfortunately, information on the exact numbers of Roma using specific languages is unavailable due to its absence in the Croatian census. But if Roma communities had an opportunity to name or pick out the languages they speak in the census, it might substantially improve existing policies towards the protection of minority groups.     

Yet again, minority languages are not only to be understood here as the simple way to speak or communicate. They also need to be observed as a fundamental source of people’s history, that, to a great extent, serves the purpose of maintaining the link between the past and present of a community. In this case, substantive support of one minority language without doing so with regard to others would diminish their importance, while at the same time posing a threat to produce no less substantial form of injustice. To Roma people, whose heritage, to a great extent, relies on the oral culture, it may be even more tangible. 

It, therefore, seems that a normative human rights-based approach might need to be improved with regard to the protection of minority languages and their various forms. In a way, International Mother Language Day provides a perfect occasion to contemplate the measures that could help us preserve them and their carriers.