Vijesti ROMI.HR
/
TISUĆE ŽRTAVA PRISILNIH NESTANAKA
Međunarodni dan žrtava prisilnih nestanaka, poznat i kao Međunarodni dan nestalih, obilježava se svake godine 30. kolovoza. I iako ovaj globalni problem utječe na cijelo društvo, široj je javnosti još uvijek premalo poznat – zbog toga se ovim danom želi podići svijest o toj temi. Posebno je to značajno u Hrvatskoj, u kojoj obitelji očekuju informacije o gotovo dvije tisuće nestalih osoba tokom rata.
Prijevod: Zvonimir Rajković
Što predstavlja izraz prisilni nestanak? Prema Amnesty Internationalu, njime se opisuje praksa kojom je „neka osoba oteta s ulice ili iz njezina doma od strane države ili neke sa njom direktno ili indirektno povezane organizacije, a nakon čega vlasti to poriču ili odbijaju pružiti informacije o žrtvinoj sudbini. […] Ti ljudi često nikada nisu oslobođeni, a njihova sudbina ostaje nepoznata.“
S vremenom je prisilni nestanak postao globalni problem koji pogađa sve dijelove svijeta. Zbog toga je, kako bi ljudi postali svjesniji sudbine žrtava ovog fenomena, nevladina organizacija iz Kostarike 'Latinoamerička federacija udruga za obitelji zatočenih i nestalih' (Federación Latinoamericana de Asociaciones de Familiares de Detenidos-Desaperacidos, FEDEFAM) pozvala na proglašenje Međunarodnog dana u ovu svrhu. FEDEFAM je udruga koja radi na sprečavanju tajnih zatvora, prisilnih nestanaka i otmica u Latinskoj Americi.
Osim što širi teror u društvima i stvara osjećaj nesigurnosti, tajno zatvaranje predstavlja kršenje ljudskih prava što može značiti i kršenje međunarodnog humanitarnog prava, ako se to dogodi u kontekstu oružanog sukoba.
Prema Ujedinjenim narodima, „prisilni nestanci također krše različita ekonomska, socijalna i kulturna prava kako za žrtve, tako i za njihove obitelji“. To, među ostalim, može uključivati pravo na zdravlje, obrazovanje i na odgovarajući životni standard.
Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka, koja „ima za cilj spriječiti prisilne nestanke, otkriti istinu kada se dogode i osigurati da obitelji žrtava i preživjelih dobiju pravdu, istinu i odštetu“, prvi je put uvedena 2010. godine. Prije Konvencije nije postojao pravno obvezujući instrument zabrane prisilnih nestanaka, što ovu konvenciju čini vrlo važnom.
Svatko može biti žrtva prisilnog nestanka, bilo to kao osoba koja je oteta ili kao prijatelj ili obitelj otete osobe. Međutim, neki će ljudi biti ipak izloženiji ovom problemu, kao što su djeca, osobe s invaliditetom ili ranjive skupine kao na primjer Romi.
Kako bi se borili protiv tragičnog fenomena prisilnih nestanka, iznimno je važno da se napor ulaže na međunarodnoj razini: primjenom konvencija kao što je Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnog nestanka u što većem broju zemalja, ali i podizanjem svijesti o toj temi, posebno kad su u pitanju ranjive skupine.
International Day of the Victims of Enforced Disappearances, also known as the International Day of the Disappeared, is marked every year on the 30th August. This worldwide phenomenon affects all of society, yet is still too little-known by the general public, this is why this day aims to raise awareness on the topic.
What constitutes an enforced disappearance? According to Amnesty International, an enforced disappearance is “when state officials (or someone acting with state consent) grabs [a person] from the street or from their home and then denies it or refuses to say where they are. […] These people are often never released, and their fate remains unknown.”.
Over time, enforced disappearance has become a global problem which affects all regions of the world. This is why, in order to make people more aware of the fate of the victims of this phenomenon, the Costa Rican NGO ‘Latin American Federation of Associations for Relatives of the Detained-Dissapeared’ (Federación Latinoamericana de Asociaciones de Familiares de Detenidos-Desaperacidos -FEDEFAM) sought the creation of an International Day on this matter. FEDEFAM are an association which works towards preventing secret imprisonment, forced disappearances and abduction in Latin America.
As well as spreading terror through societies and creating a feeling of insecurity, secret imprisonment is a violation of human rights which can also be a violation of international humanitarian law, if it happens within the context of armed conflict.
According to the United Nations, ‘enforced disappearances also violate various economic, social and cultural rights for both the victims as well as their families’. This can include the right to health, to education and to an adequate standard of living among many others.
The International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance, which ‘aims to prevent enforced disappearance, uncover the truth when they do happen and make sure survivors and victims’ families receive justice, truth and reparation’ was first introduced in 2010. Before this, there was no legally binding instrument prohibiting enforced disappearances, which makes this convention very important.
Anyone can be a victim of enforced disappearances, be it as the person kidnapped or as friends or family of the kidnapped person. However, some people are more likely to be exposed to this issue, especially children, people with disabilities or vulnerable groups (Roma for example).
In order to fight the heart-wrenching phenomenon that are enforced disappearance, it is crucial that an effort be made on an international level: by implementing conventions such as the International Convention for the Protection of All Persons from Enforced Disappearance in as many countries as possible, but also by raising awareness on the topic, especially for vulnerable groups.
