Već duže vrijeme su sustavi javnog zdravstva posvuda izloženi sve većim financijskim pritiscima. Proširenje zdavstvenih usluga na veći dio stanovništva kao i rastuća potražnja za zdravstvenim uslugama zbog starenja stanovništva su važni faktori koji objašnjavaju rastuće troškove s kojima se vlade suočavaju kako bi osugurale pristojnu zdravstvenu zaštitu. Kao odgovor na ove i druge izazove, UN je uvrstio zdravlje u ciljeve održivog razvoja (SDG) kao prioritet. SDG 3 se usredotočuju na osiguranje univerzalne pokrivenosti zdravstvenim uslugama cjelokupnog stanovništva, uključujući opskrbu lijekovima i cjepivima.

Ovi ciljevi teže razvoju egalitarnijih društava i stavljaju poseban naglasak na ranjive skupine, od kojih se mnogima sustavno uskraćuju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti. Pandemija COVID-19 zahtjeva posvećenost osiguravanju resursa za ranjive skupine i borbu protiv rizika kojima su takve skupine izložene. Sposobnost država reagirati na ove izazove će uvelike utjecati na to jesu li zbrinuti oni koji su najugroženiji ili, što se često događa, hoće li biti zaboravljeni.

Jedan od važnih izazova na putu prema općem pristupu je tendencija davanja prednosti ekonomiji u odnosu na zdravstvene probleme. Tokom pandemije je u mnogim sektorima, u javnom diskursu, prevladao poziv na otvaranje ekonomije, čak i na štetu javnog zdravlja. Takva jednostrana logika također nije nova i usko je povezana s gledištem da državna kontrola šteti oporavku ekonomije. Istovremeno, isti neoliberalni ideolozi su vršili pritisak na vlade kako bi dozvolile privatizaciju zdravstvenih usluga u potrazi za ''većom učinkovitošću'', koja prema ocjenama često nije efikasnija niti jeftinija od javnog zdravstva.

Primjer Španjolske je u tom pogledu zanimljiv. Gradovi koji su u većoj mjeri bili obuhvaćeni privatizacijom (Madrid i Barcelona) su imali najveće probleme u borbi protiv COVID-19. U Madridu je preko 80% centara za starije osobe privatni ili se privatno upravljaju. S obzirom na to da su se ti centri suočili s nerazmjerno visokom stopom slučajeva bolesti uzrokovanih Covid-19 kao i smrtnih slučajeva, čini se da postoji uska veza između privatizacije zdravstvenih usluga i neadekvatnog upravljanja krizama. Potraga za dobitkom je često prepreka pružanju odgovarajuće zdravstvene zaštite. To je važno uzeti u obzir ako se sustav univerzalne dostupnosti zdravstvenih usluga bude temeljio (kao što je često slučaj) na povećanju broja privatnih pružatelja zdravstvenih usluga.

Rješavajući problem opće dostupnosti zdravstvene zaštite trebamo uzeti u obzir ranjive skupine kojima se sustavno uskraćuje odgovarajući pristup. Romi u cijeloj Europi se suočavaju s surovom stvarnošću, u kojoj zdravstvena zaštita nije temeljno pravo nego privilegija. Zabrinjavajuće je da prema Hanssensu i drugim autorima (2016. godina), ''često nerazriješen pravni status ili odsustvo državljanstva onemogućava Romima da dobiju različite vrste socijalne pomoći koju subvencionira država, uključujući zdravstvenu zaštitu''. Razlike koje vlasti često prave između građana “prvog“ i “drugog reda“ su nemoralne i stvaraju prepreke koje nesrazmjerno puno utječu na Rome. Nedostatak pristupa zdravstvenoj zaštiti za Rome rezultira skraćenjem očekivanog životnog vijeka, povećanjem stope smrtnosti novorođenčadi i povećanjem rizika od bolesti.

Potreba hitnog uvođenja univerzalne dostupnosti zdravstvenih usluga je iznimno velika. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) polovica svjetskog stanovništva nema pristup zdravstvenoj zaštiti koja im je potrebna, a otprilike 100 milijuna ljudi svake godine padne u ekstremno siromaštvo zbog troškova za svoje zdravlje. Potrebna je ozbiljna namjera kako bi se preispitao i osporio proces koji uzrokuje takve neprihvatljive nejednakosti kao pretpostavka svakom ozbiljnom pokušaju stvaranju opće dostupnosti zdravstvene zaštite. Ako ne uspijemo, najranjivije skupine će nositi dodatan teret, a one to uopće nisu zaslužile.

For the past nine months, the COVID-19 pandemic has severely disturbed the regular functioning of most countries' health systems. To many, this has not come as a surprise, considering that many of the serious defficiencies in public health management are not new.

For a while now, public health systems everywhere have been exposed to increasing financial pressures. An expansion of benefits to cover for a greater proportion of society, as well as increased demand for health services due to an aging population, are relevant factors explaining the rising costs that governments face to guarantee decent healthcare. In response to these and other challenges, the UN has included health as a priority in their Sustainable Development Goals (SDGs). SDG 3 focuses on the need to ensure health and well-being for all, aiming to achieve universal health coverage for the whole population, including the provision of medicines and vaccines.

These objectives aspire to strengthen the development of more egalitarian societies and place particular emphasis on vulnerable groups, many of which are systematically denied adequate access to healthcare. The COVID-19 pandemic signals the urgency of greater commitments to provide resources that target vulnerable groups and deal with the higher risks they are exposed to. States' ability to respond to these risks will profoundly influence whether those who are most vulnerable are taken care of or, as seems to often be the trend, left behind.

One important challenge ahead in the road towards universalisation lies in the tendency to prioritise the economy over health concerns. Public discourse during the pandemic has, from a number of sectors, referred to the inevitable necessity to re-activate the economy, even when this comes in detriment of public health. This onesided logic is also not new, and is closely connected to perspectives that see state regulation as a burden to successful economic reactivation. At the same time, the same neoliberal ideologues have been driving increased pressure on governments to allow privatisation of health services, in the quest for ''higher efficiency'', which according to the evidence is often neither cheaper nor more productive than public management.

The case of Spain is interesting in this regard. Those locations where privatisation is more widespread (Madrid and Barcelona) have struggled the most in the fight against COVID-19. In Madrid, over 80% of care centres for the elderly are either private or privately managed. Considering that these centres have experienced a disproportionately high incidence of Covid cases and deaths, there seems to be a close connection between the privatisation of health services and inadequate crisis management. The quest for profit often acts as a barrier to the provision of appropriate healthcare, and this is important to consider if universal health coverage plans are based (as they often are) on an increase in private health providers.

Efforts towards universalization of healthcare must take issues of marginality into account, especially when dealing with groups who have been systematically left out of adequate access. Roma minorities throughout Europe face a harsh reality, where healthcare is more often a luxury than a basic right. It is highly worrying that, according to Hanssens et al. (2016), ''often uncertain legal status and/or the absence of citizenship excludes Roma from all sorts of state subsidized social benefits, including health care.'' The distinction often made by authorities between first and second hand citizens remains an amoral, perverse barrier which affects Roma disproportionately. Lack of access to healthcare for Roma translates into a considerably shorter life expectancy, higher infant mortality rates higher risk of disease remaining untreated.

The urgency of universal healthcare coverage is of enormous dimensions. The World Health's Organization estimates that half the world's population do not have access to the health provision they require, and that about 100 million people fall into extreme poverty every year due to personal health expenditures. A real commitment to review and challenge the productive dynamics that underpin such unacceptable inequalities will be required in any serious attempt to universalise healthcare. Failure to accomplish this will force those most vulnerable to bear an added burden they never deserved in the first place.