Mnogi ljudi svakodnevno viđaju djecu koja odrastaju na ulici. To može biti u centru, na turističkom mjestu, željezničkoj stanici... Otprilike 100 do 150 milijuna djece u svijetu živi na ulici. Ne postoji vjerodostojna statistika koja bi pokazala pravo stanje. To je dodatni dokaz o tome da se problem negira. Nije lako procijeniti i pobrojiti svu djecu koja žive na ulici zbog toga što su gotovo nevidljivi i često sumnjičavi prema svakome tko to pokuša.

Otprilike sredinom proljeća, 12. travnja, u posljednjih deset godina organizacije i pojedinci diljem svijeta podsjećaju na Međunarodni dan djece ulice. Ovaj je dan polazna točka za okupljanje vlada i pojedinaca kako bi radili zajedno i osigurali da djeca s ulice imaju pristup svojim pravima i da su zaštićena. Bez obzira na koji su način i pod kojim okolnostima ta djeca završila na ulici: bilo da žive na ulici, rade na ulici, imaju li mreže podrške na ulici, ili sve od navedenog – ta su djeca izložena opasnosti i nemaju nikakvu zaštitu.

Većinu djece s ulice svakodnevno ozljeđuju odrasli, njihovi kolege, vlasti, uključujući policiju, a ponekad su to i članovi njihove obitelji. Ta djeca također nemaju pristup osnovnim pravima, kao što su na primjer pravo na obrazovanje i na zdravstvenu skrb. Jedan od najtežih faktora s kojim se suočavaju djeca s ulice je da se prosjačenje smatra kriminalnim. Istovremeno, vlasti ne pružaju programe podrške za tu djecu. To znači da im prijeti zatvor zbog njihovog načina preživljavanja. Ne nude im se alternativna rješenja za njihovu životnu situaciju.

Dan je važan i za Rome jer oni često nisu integrirani u društvo i velik dio romskih obitelji živi u siromaštvu. Oni su zajednica koja se seli i to rezultira time da su raštrkani, a ponekad žive u privremenim smještajima u mnogim zemljama. Romsku se djecu često može vidjeti na ulicama gdje su prisiljeni na to da prose. To se događa zbog neizgovorenog pravila da djeca skupljaju više milostinje nego odrasli ili čak tinejdžeri. Zbog toga ljudi zapravo podržavaju prosjačenje djece s ulice dajući djeci milostinju. Ali isto tako, ljudi osuđuju Rome da tjeraju djecu na to umjesto da idu u školu i žive uobičajenim dječjim životom. To stvara užasan začarani krug. Ponekad, kada Romi žele promijeniti zajednicu, poslati djecu u školu i jednostavno se integrirati - suočavaju se s diskriminacijom. Međutim, lokalni ljudi koji nisu Romi ne podržavaju promjene zbog svog diskriminirajućeg načina razmišljanja.

Na ovaj dan svi bismo mogli prekinuti začarani krug podržavajući organizacije koje su dio globalne kampanje zagovaranja prava djece ulice. Diljem svijeta od 2012. - 12. travnja proglašen je Međunarodnim danom djece ulice. Godine 1993. osnovana je mala organizacija koja je nakon 30 godina postala Konzorcij za djecu ulice (CSC). To je mreža od 100+ nevladinih organizacija, zagovornika i istraživača na terenu u 135 zemalja, koji rade s djecom ulice i za djecu ulice. Od 2018. kampanja CSC-a usmjerena je na "4 koraka do jednakosti" za ovu djecu. “4 koraka do jednakosti” pruža okvir za vladajuće, kako bi osigurali da djeca ulice mogu ostvariti svoja prava prema Konvenciji o pravima djeteta. Ovog će travnja organizacije diljem svijeta ovaj dan prezentirati kao dan posvećen snazi ​​i otpornosti milijuna djece s ulice diljem svijeta.

Sažeti plan u 4 koraka za osiguranje sigurnosti i zaštite djece s ulice diljem svijeta usmjeren je na: predanost jednakosti, zaštitu svakog djeteta, pružanje pristupa socijalnim uslugama i stvaranje specijaliziranih rješenja. Plan nalaže priznavanje prava djece ulice. CSC naglašava važnost stvaranja infrastrukture uz koju bi pristup osnovnim uslugama, kao na primjer školama i bolnicama, bio jednak kao i za svu ostalu djecu. Dakle, svako bi dijete moglo ostvariti puni potencijal uz jednako obrazovanje i zdravstvenu skrb. Četvrti korak je pružanje specijaliziranih usluga i mogućnosti koje su usklađene s jedinstvenim potrebama i izazovima života za djecu ulice.

Postoji mnogo pitanja o kampanji “4 koraka do jednakosti”. Prije svega, važno je shvatiti da ta djeca još uvijek postoje u većini zemalja u razvoju, uključujući Europu. To je problem koji svi dijelimo. Čini se logičnim da društvo mora početi tražiti načine kako iskorijeniti probleme djece na ulici, a ne razvijati kampanje za njihovu podršku.

Kada vidimo dijete kako prosi, to je znak da nešto nije u redu. Ako roditelji pošalju dijete da prosi, to je loše roditeljstvo. Opasno je, nezdravo i tjera dijete da prestane ići u školu, pa ono ostaje neobrazovano. Život na ulici i prosjačenje uništava dugoročnu budućnost onoga koji je završio na ulici. Prosjačenje ugrožava cijeli život ove djece i drži ih u začaranom krugu siromaštva.

Apsolutno svaki put kada vidimo dijete na ulici to je uzdah neuspjeha naše socijalne službe, obitelji, ako je dijete ima, i društva u cjelini. Kada govorimo o 12. travnju, mislimo na milijune djece na ulicama. To je loše, krivo i opasno. Moramo se usredotočiti na krajnji cilj, a to je da se ta djeca maknu s ulice. Ako njihove obitelji nemaju novaca za uzdržavanje djece - njih se treba uzdržavati. Za one koji nemaju obitelj treba organizirati smještaj i učinkovite socijalne usluge. Kada roditelji ne uspijevaju osigurati svoju djecu, to znači da im društvo treba pomoći da ih uzdržavaju. Ili ako pomoć ne dopire do djece, obveza je društva povući djecu iz disfunkcionalnih obitelji i osigurati im fizički i psihički zdravo okruženje, pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi.

Način života na ulici ili u siromaštvu ne postoji. To nije izbor, djeca ne mogu biti odgovorna za to. Nijedno dijete u normalnim okolnostima ne bira spavati na ulici ili živjeti u okolini u kojoj je u neprestanoj opasnosti. Mi kao društvo ne bismo trebali vidjeti djecu s ulice kao dio krajolika. Nemoguće je objasniti kako u 21. stoljeću, s našim novcem i resursima, ne možemo zaštititi barem djecu. Svako dijete treba imati prava, uključujući sigurnost, obrazovanje i zdravstvenu skrb. A u Europi nema razloga, s našim porezima i socijalnim državnim proračunima, ostaviti djecu da spavaju na ulici.

 

 

 

 

 

Many people see street children on a daily basis. It might be a city center, a touristic spot, train station. There are between 100 and 150 million street children in the world. There is no credible world statistics about the number of street children. That is additional proof how the problem of street children is neglected. Estimated and counting street children is not easy due to the fact that they might be almost invisible and often are suspicious of attempts to count them.

Around the middle of spring, on April 12, for the past 10 years, organizations and individuals around the world reminiscing the International Day for Street Children. This day provides a focus point to rally governments and individuals worldwide to work together to ensure that street children have access to their rights and are protected. Because no matter because of which circumstances they end up on streets: whether they live on the streets, work on the streets, have support networks on the streets, or a combination of these situations – these children are exposed to danger with no protection or recourse to justice.

On a daily basis, most of the street children are harmed by adults, peers, authorities including police, and sometimes their own families if they have one. These children are also don’t have any access to the basic rights such as the access to education and healthcare. And one of the hardest aspects of being a street child is that in many countries national laws criminalize begging or loitering. And, at the same time, authorities don’t provide support programs for those children. It means they are facing jail time for their way of surviving. But they not offered alternatives for their life situation.

This particular day is important for Roma people as well, because Roma are often not integrated in society and big part of Roma families live in poverty. Being a migratory community leads to the outcome of Roma as scattered people, sometimes living almost as refugees in permanent camps in many countries. And exactly Roma kids are often seen on the streets forced to work as beggars. It happens due to the unspoken rule that kids are collecting more alms than adults or even teenagers. Because of that people actually support street children’s begging by providing alms to kids. But also, people judge Roma for forcing children to do that instead of going to school and living ordinary children's life. It creates a horrible context of a vicious circle. Sometimes, when Roma wants to change community, send kids to school, and simply integrate - Roma confronts discrimination. But at the same time, local non-Roma people do not always support changes because of the discrimination mindset.

On this day we all could break the vicious circle by supporting organizations who are part of the global advocacy campaign for street children rights. Around the world since 2012 - April, 12 has been assigned as the International Day for Street Children. In 1993 a small fledgling organization being founded and after 30 years it became the Consortium for Street Children (CSC). It is a network of 100+ NGOs, advocates, researchers and on-the-ground practitioners across 135 countries, working with and for street children.  Since 2018, the campaign of CSC has focused on “The 4 Steps to Equality” for these children. The “4 Steps to Equality” provides a framework for governments to ensure street children can realize their rights under the Convention of the Rights of the Child. This April, organizations around the world will be recognizing this day as a day dedicated to the strength and resilience of millions of street children around the world.

And summarized 4-step plan to ensure safety and protection for street children around the world focused on: committing to equality, protecting every child, providing access to social services, and creating specialized solutions. The plan forces to recognize street children and give these children the same rights as everyone else. CSC highlighting the importance of creating an infrastructure which provide the access to the same essential services as every other child, such as hospitals and schools. So, any child would be able to reach full potential with equal education and healthcare. The fourth step is to deliver specialized services and opportunities that tune into the unique needs and challenges of life for street children.

But there are a lot of questions about the “4 Steps to Equality” campaign. First of all, it is important to realize these children still exist in most developing countries, including Europe. That is the problem we all share. It seems logical that society must start looking for ways to eradicate problems of children on the streets, rather than developing campaigns to support them.

When we see a child begging, it is a sign that something is going fundamentally wrong. If parents send a child out to beg, it is bad parenting. It's dangerous, unhealthy and forcing the child to stop attending school, so they stay uneducated. Street life and begging is ruining long-term future of the one who is end up on the streets. Begging endangers whole life of these children and keeps them in a vicious circle of poverty.

Absolutely every time we see a child on the streets it is a sigh of failure of our social services, the family, if there is one, and society as a whole. When we talk about April, 12 we think about the millions of children on the streets. This is bad, wrong and dangerous. We must focus on a final goal when children would be taken off the streets. If their families have no money to support children - they have to be supported. For those who have no family should be organized accommodation and effective social services. When parents are failing to provide for their kids, it means the society should be helping to support them. Or if the help is not reaching children it is society’s obligation to withdraw children from dysfunctional families and provide them with physically and mentally healthy environment, access to education, and health care.

There is no such thing as lifestyle of poverty or living on the streets. It's not a choice, children cannot be responsible for that. No children, in normal circumstances, chooses to sleep on the streets and live in an environment of constant danger. And we, as a society, should not see street children as part of the landscape. It is impossible to explain how in the 21st century, with our money and resources, we can’t protect at least children. Every child should have rights, including safety, education, and health care. And in Europe there is no reason, with our taxes and social state budgets, to leave children sleep on the streets.