Proces koji povezujemo s uspostavom Međunarodnog dana žena započeo je 8. ožujka 1858. godine u New Yorku kada su radnice u tvornici tekstila otpočele štrajk, tražeći bolje radne uvjete i veće plaće, da bi se ubrzo nakon toga organizirale u sindikat. Protesti i štrajkovi su se nastavili i sljedećih godina, a jedan od najpoznatijih dogodio se 1908. godine u New Yorku. Toga dana je petnaest tisuća žena izašlo na ulice tražeći kraće radno vrijeme, veće plaće i pravo glasa.

Prvi dan žena obilježen je 28. veljače 1909. godine, uoči zasjedanja 2. Internacionale, kada je Socijalistička partija Amerike u New Yorku, na prijedlog Tereze Malkiel, organizirala prvo obilježavanje Dana žena. Već sljedeće godine na Međunarodnoj socijalističkoj konferenciji žena u Kopenhagenu, Klara Cetkin, poznata njemačka socijalistica, je predložila da se Dan žena, obilježava svake godine.

Stanje koje je dovelo do industrijskih akcija bilo je rezultat brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja se dogodila početkom 20. stoljeća, a koju nije pratilo poboljšanje radnih uvjeta zaposlenik posebno žena i djece. Požar u tvornici Triangle Shirtwaist 1911. godine, također u New Yorku, u kojem je zbog loših mjera sigurnosti stradalo više od 140 žena, bio je dodatni poticaj za nastavak borbe za ženska prava.

Međunarodni dan žena se u zapadnom svijetu prestao obilježavati već 1930-tih godina, zato što se povezivao s komunizmom. Zemlje koje su bile pod vlašću komunista preuzele su obilježavanje Dana žena i proglasile ga državnim praznikom koji su pratile brojne i velike javne manifestacije.

Šezdesetih godina XX. stoljeća, pod utjecajem feminizma, na zapadu se ponovo počeo obilježavati Dan žena, ali u puno manjem obimu nego u državama u kojima su vladali komunisti.

Ujedinjeni narodi su 1975. godinu proglasili Godinom žena, a 1977. godine je Opća skupština Ujedinjenih naroda, posebnom rezolucijom, proglasila 8. ožujak Danom ženskih prava i međunarodnog mira. O državama članicama Ujedinjenih naroda ovisi hoće li i kako ovu rezoluciju primjenjivati na svom teritoriju.

U onom dijelu svijeta u kojemu se ovaj praznik obilježava to se čini na različite načine i u različitom kontekstu. U državama, koje su ranije bile dio Sovjetskog Saveza, kao što su Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Kazahstan, Gruziji, Armenija, Azerbejdžan, Kirgistan, Turkmenistan, Tadžikistan, Uzbekistan, Moldavija ovaj dan ima status državnog praznika. Kao državni praznik, Dan žena se obilježava i u Sjevernoj Koreji, Mongoliji, Angoli, Kubi, Burkini Faso, Gvineja Bisau, Mozambiku, Gabonu, Sijera Leoneu, Tunisu, Nepalu, Ugandi, Zambiji, Laosu, Kambodži i Vijetnamu. Kina Dan žena obilježava kao državni praznik, ali samo za žene.

U Čehoslovačkoj se Dan žena za vreme komunističkog režima, pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon Baršunaste revolucije, jer je povezivan s komunističkim režimom. Češki parlament je 2004. godine na prijedlog socijaldemokrata i komunista proglasio 8. ožujak ''važnim danom'', što je izazvalo političke kontroverze u Češkoj. U Mađarskoj nije državni praznik niti ima službeni karakter, ali je zadržan običaj poklanjanja cvijeća ženama i nakon pada komunizma.

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Rumunjskoj, Bugarskoj Dan žena nije državni praznik, ali su se u društvu, u većoj ili manjoj mjeri zadržali neki elementi obilježavanja, najčešće kroz čestitanje i poklanjanje crvenih ruža.

U Teheranu je 4. ožujka 2007. godine izbilo nasilje kada su teheranske vlasti saznale za pripremanje skupa povodom Dana žena. U nasilju je uhićen i fizički povrijeđen veći broj osoba. U Americi je bilo pokušaja da se 8. ožujak proglasi državnim praznikom, ali prijedlog nije dobio potrebnu većinu glasova ni u jednom domu Kongresa.

Obilježavanje Dana žena prilika je i da se ukaže na doprinos žena društvu, ali i na situacije i područja u kojima žene nisu ostvarile sva prava.

Jedan od primjera još uvijek lošeg i nezadovoljavajućeg položaja žena je položaj Romkinja u romskim zajednicama.

Mnoge Romkinje se nalaze u vrlo nepovoljnom položaju unutar svojih obitelji i lokalnih zajednica i ne uživaju ista prava u usporedbi s drugim ženama. Posebno to zabrinjava u slučaju država kao što je Hrvatska u kojoj je ostvaren relativno visok stupanj ostvarivanja prava žena što se može zaključiti iz brojnih statistika koje uspoređuju položaj žena u Hrvatskoj s položajem žena u drugim zemljama svijeta. Posebno se to potvrđuje i činjenicom da je na čelu Republike Hrvatske žena.

U tom svjetlu položaj Romkinja u Hrvatskoj je vrlo loš i dramatično zaostaje za položajem većine. Prostor je to i prilika kako za tijela Republike Hrvatske tako i za organizacije civilnog društva, a posebno one čija je misija poboljšanje položaja žena da se više angažiraju i pomognu Romkinjama da svoj položaj u Hrvatskoj izjednače s položajem drugih žena.