Europski parlament proglasio je 2008. godine Europski dan sjećanja na žrtve svih autoritarnih i totalitarnih režima jednim od dva službena praznika uz Dan Europe. Ideja da se oda počast sjećanju na nacističke, staljinističke i druge žrtve nastala je 1980-tih godina.

Grupa izbjeglica iz srednje i istočne Europe, koja je tada živjela u Kanadi, pokrenula je niz prosvjeda čiji je cilj bio istaknuti užasan broj kršenja ljudskih prava koje su počinile socijalističke vlade diljem sovjetskog bloka.

Aktivisti su predložili da se Dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma održi 23. kolovoza, na godišnjicu pakta o nenapadanju Molotov-Ribbentrop. Preciznije, 1939. godine potpisan je osigurao ozloglašeni sporazum između SSSR-a i nacističke Njemačke o podjeli Rumunjske, Poljske, Litve, Latvije, Estonije i Finske na dvije sfere utjecaja.

Danas su nacizam i staljinizam prepoznati kao diktature i krivi za počinjenje nebrojenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Masakr u Katinskoj šumi (1940. godine) i opsada Lenjingrada (1941.-1944.) ostali su u svjetskoj povijesti kao jasne ilustracije barbarskih metoda koje su oba režima izabrala vodeći rat protiv neprijatelja.

Ali, ništa manje važno, i staljinizam i nacizam utjelovljivali su sustave moći koji su se uključili u potpuno uništavanje pojmova humanizma i morala. Koristeći teror i zastrašivanje kao glavno oružje, nacistički i komunistički lideri nisu samo uspjeli pojačati kontrolu nad društvima, već su uspjeli i uspostaviti klimu straha na teritorijima pod kontrolom SSSR-a i Njemačke.

Hvaljenje cinkaroša u Sovjetskom Savezu ili oslanjanje Gestapa na doušnike, koji su vlastima prokazivali Židove, Rome i druge "neprijatelje naroda", povećalo je odsustvo hrabrosti i otpora u javnosti, pojačavajući nepovjerenje među ljudima i potisnulo pristojnost. Time je istodobno otvoren put za uvlačenje pojedinaca u masovno počinjenje zločina koje su pokrenuli režimi.

Na kraju dana, djela koja su se prije smatrala nečovječnim i opakim, završila su potpuno ugrađena u svakodnevni život javnosti. Zlo je pretvoreno u 'pravdu', dok se većina nijemo slagala sa zločinima koje su počinile vlasti.

“Sada bi ljudi trebali djelovati”

Kad je u pitanju razmišljanje o razmjerima fašističkih zločina, uključujući Holokaust i Porajmos, moglo bi se postaviti pitanje: “Kako su uopće nacisti bili mogući?”

Njemački autor Sebastian Haffner razmišljao je o ovom i drugim pitanjima u Bilješke o Hitleru: Memoar, napisan 1939. godine, ali objavljen godinu dana nakon autorove smrti, 2000. godine.

U svojoj knjizi, Haffner je ispitao kako je Njemačka podlegla nacizmu u međuratnom razdoblju, nakon što je pala ničice pred revanšističku retoriku koju su koristili nacisti nakon poraza Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Nacistička je stranka uspjela zadobiti podršku javnosti tokom tridesetih godina prošlog stoljeća, jer su snažne propagandne mjere uz stroge zakone o cenzuri pomogle uvjeriti ljude da su djela i politike koje je vlada provodila neizbježni i osmišljeni radi društvene koristi.

Stoga je vrijedno podsjetiti da je ‘Krastalni Noć’ (Kristallnacht) u velikoj mjeri odobrila i njemačka javnost. Pojedinci su bili željni pridonijeti uništenju židovskih poduzeća i sinagoga 9. studenog 1938. Kao poslijedica, SA i ‘Hitlerova mladež’ razbili su preko 7.500 prozora trgovina i zgrada u vlasništvu Židova.

Sljedećeg dana, 10. studenog 1938., glavni propagandist nacističke stranke Joseph Goebbels zapisao je u svoj dnevnik:

“Odlazim na domjenak u Staru gradsku vijećnicu. Ogroman događaj. Opisujem situaciju fuhreru. Odlučuje: neka se demonstracije nastave. Povucite policiju. Bar jednom, Židovi bi trebali osjetiti bijes ljudi... izdajem odgovarajuće upute policiji i stranci. Zatim se kratko obraćam dužnosnicima stranke. Oluja pljeska. Svi hrle do telefona. Sada bi ljudi trebali djelovati!”

 

Ljudska cijena staljinizma

Nakon što je sedamdesetih godina objavljen čuveni Arhipelag GULAG, međunarodna je zajednica saznala kako je staljinizam ustrajno terorizirao vlastiti narod korištenjem širokog raspona alata ugnjetavanja, uključujući mučenje, logore, prisilni rad i prisilni nestanak osoba.

Crveni teror koji su pokrenuli boljševici na teritorijima bivšeg Ruskog carstva započeo je sredinom 1918. godine, ubrzo nakon početka građanskog rata. Dosegnuvši vrhunac tokom ‘Velikog terora’ 1930-ih godina, Staljinova se diktatura nije ograničila na uhićenja i ubijanja takozvanih državnih neprijatelja (kulaka, vjerskih vođa, trockista i drugih “antisovjetskih elemenata”). Kasnije je režim počeo kažnjavati svoje nekada slavljene heroje, koji su se prestali pridržavati konvencionalne slike hrabrosti, koju je propagirala ideologija.

Sovjetski arhipelag Valaam je krajem 1940-ih godina uređen kao mjesto slanja invalida Velikog domovinskog rata. Vojnici koji su izgubili sva četiri uda, također nazvani ciničnim nadimkom “Staljinovi samovari” (temeljeni na obliku tradicionalnog čajnika), uklonjeni su iz javnosti i poslani na sjever zemlje. U stvari, pokazalo se da je prisustvo veterinara iz Drugog svjetskog rata na ulicama gradova heroja bilo sramotno za zemlju koja je pobijedila u ratu jer je bacalo sjenu na značaj Velike pobjede. Nadalje, to je u biti proturječilo proslavljenoj slici Crvene armije sa njezinim hrabrim ratnicima ali nikada nemoćnim i, posebno, invalidima.

Budući da je na Valaamu skrivalo veterane s invaliditetom iz Drugog svjetskog rata, sovjetska ih vlast nije samo zanemarila. Time je vlast namjerno prikrila neugodnu sliku rata sa krvavim ranama, teškim ozljedama i brutalnom stvarnošću samog rata.

Slično, sovjetski ratni zarobljenici koji su oslobođeni iz nacističkih logora tokom i nakon završetka Drugog svjetskog rata poslani u Gulage, optuženi za "suradnju s neprijateljem". Unatoč tome što ih je sud osudio, većina njih nikada nije sudjelovala u zločinima za koje su optuženi.

Nekoliko desetljeća kasnije, Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, koji je parlament EU proglasio 2008. godine, ponovno je skrenuo pozornost na zločine počinjene totalitarizmima. No, ništa manje važno, nakon što su 23. kolovoza počele obilježavati žrtve svih autoritarnih i totalitarnih režima, zemlje diljem Europe okupile su se kako bi podsjetile javnost na stalnu potrebu suočavanja s ugnjetavanjem i nasiljem izazvanim nepravednim političkim sustavima.

 

 

In 2008, the European Parliament proclaimed the European Day of Remembrance for Victims of Stalinism and Nazism to be one of the two official observances alongside Europe Day. The idea to honor the memory of the Nazi, Stalinist and other victims originated in the 1980s.

A group of Central and Eastern European refugees, back then residing in Canada, initiated a number of protests aimed at highlighting a horrific number of human rights violations committed by the socialist governments all across the Soviet bloc.

The activists proposed to hold the Remembrance Day for Victims of Stalinism and Nazism on August 23, the anniversary of the Molotov-Ribbentrop non-aggression pact. More precisely, in 1939 it ensured the notorious agreement between the USSR and Nazi Germany to divide Romania, Poland, Lithuania, Latvia, Estonia and Finland into two spheres of their influence.

These days Nazism and Stalinism are known as dictatorships, guilty for the perpetration of innumerable war crimes and crimes against humanity.

The Katyn Forest massacre (1940) and the siege of Leningrad (1941-1944) remained in world history as clear-cut illustrations of barbaric methods that both regimes preferred to choose when leading the war against enemies.

But, no less importantly, both Stalinism and Nazism embodied systems of power that got involved in the utter destruction of the very notions of humanism and morality. By using terror and intimidation as their main weapons, the Nazi and Communist leaders didn’t only manage to strengthen their control over the societies, but also succeeded in establishing the climate of ambient fear within the territories controlled by the USSR and Germany. 

The praising of snitches in the Soviet Union or the Gestapo’s reliance on informers, who used to denounce Jews, Roma and other “enemies of the country” to the authorities, enhanced the absence of any courage and resistance among the public while intensifying social distrust and repressed decency. This simultaneously paved the way for dragging individuals in the mass perpetration of crimes initiated by the regimes.

At the end of the day, acts, essentially regarded inhuman and wicked before, ended up being fully embedded in the public’s ordinary life. Evil was established as the just rule while majorities agreed silently with crimes committed by the authorities. 

 

«Now the people shall act»

When it comes to contemplation over the scales of the fascist crimes, including Holocaust and Porajmos, one might ask, «How were the Nazis possible in the first place?».

The German author Sebastian Haffner reflected on this and other questions in Defying Hitler: A memoir, written in 1939, but published a year after the author’s death, in 2000.

In his book Haffner examined how Germany succumbed to Nazism during the interwar period, having prostrated itself before the revanchist rhetoric used by the Nazis after the defeat of Germany in WWI. Similarly, the Nazi party managed to gain public support during the 1930s, as powerful propaganda measures alongside strict censorship laws helped persuade people that acts and policies enforced by the government were inevitable and designed for societal profit.

It's thus worth reminding that Kristallnacht was largely approved by the German public likewise. Individuals were eager to contribute to the destruction of the Jewish businesses and synagogues on November 9, 1938. As a result, the SA and Hitler Youth smashed over 7,500 windows of the Jewish-owned stores and buildings.   

On the following day, November 10, 1938, the chief propagandist of the Nazi party Joseph Goebbels wrote in his diary:

«I go to the party reception in the Old Town Hall. A gigantic event. I describe the situation to Fuhrer. He decides: let the demonstrations continue. Withdraw the police. For once the Jews should feel the rage of the people… I issue corresponding instructions to the police and the party. Then I speak briefly to the officials of the party. A storm of applause. They all rush to the telephones. Now the people shall act!»

 

The Human Cost of Stalinism

After the famous GULAG Archipelago was published in the 1970s, the international community was illuminated how Stalinism was persistently terrorizing its own people by using a wide range of oppression tools, including torture, forced labor camps, and enforced disappearance of persons.

The Red Terror initiated by the Bolsheviks in the territories of the former Russian empire started in mid-1918, soon after the beginning of the Civil War. Nonetheless, having reached its peak during the Great Terror in the 1930s, Stalin’s dictatorship did not limit itself to arrests and killings of so-called enemies of the state (kulaks, religious leaders, Trotskyists, and other «anti-Soviet elements»). Later on, the regime started punishing its formerly glorified heroes, who ceased to comply with a conventional image of bravery and valiance, propagated by the ideology.

The Soviet archipelago Valaam was accordingly arranged at the end of the 1940s as the place where disabled veterans of the Great Patriotic war were sent to. Soldiers who had lost all four limbs, also called by a cynical nickname «Stalin’s samovars» (based on the shape of a traditional teapot), were removed from the public eye in the north of the country. In effect, it turned out that having disabled WWII vets in the streets of the hero-cities was shameful for the country that won the war as it was casting shadow on the significance of the Great Victory. Furthermore, it essentially contradicted the glorified image of the Red Army with its courageous and brave warriors – but never powerless and, especially, disabled.

Having hidden disabled vets of WWII on Valaam, the Soviet authority not only neglected them. By doing so, it deliberately concealed the unpleasant image of the war with its bleeding wounds, severe injuries and brutal reality of the wartime itself.

Similarly, Soviet prisoners of war who were liberated from the Nazi camps throughout and after the end of WWII ended up being sent to gulags, having been accused of «collaboration with the enemy». Despite being convicted by the court, most of them had never taken part in crimes that they were accused of.

Few decades later, the European Day of Remembrance for Victims of Stalinism and Nazism, proclaimed by the EU parliament in 2008, turned the spotlight on the crimes perpetrated by totalitarianisms yet again. But, no less importantly, having started commemorating victims of all authoritarian and totalitarian regimes on August 23, countries all across Europe came together to remind the public about the ongoing need to confront oppression and violence produced by unjust political rules.