Esma Redžepova je rođena 8. kolovoza 1943. godine u Skopju, u vrijeme dok je taj grad bio pod okupacijom Bugarske. Njeni roditelji Ibrahim i Canija imali su šestoro djece, a Esma je bila drugo najmlađe dijete. Otac se radio kao portir, cirkuski snagator i čistač cipela, a majka je bila krojačica. Rat u kome je rođena posebno je ostavio traga na Esminoj obitelji jer je njen otac Ibrahim izgubio nogu kao poslijedicu ranjavanja od njemačkog bombardiranja Skopja tokom napada nacističke Njemačke i njenih saveznica na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine. Kao osoba s invaliditetom Esmin otac je zarađivao za život brojne obitelji kao čistač cipela na ulicama Skopja.

Djetinjstvo joj je bilo jako teško i najteže razdoblje svog života, kako je sama svjedočila, je proživjela upravo kao djete. Radila je razne poslove: raznosila je mlijeko, čistila stanove pa čak i čuvala psa jednom poznatom liječniku. Najveće zadovoljstvo u djetinjstvu su joj bili odlasci u kino, a kino ulaznice kao djete je kupovala od novca koji je sama zaradila pažljivo raspoređujući svoju malu ušteđevinu. Njen otac Ibrahim je pjevao i svirao bubnjeve i povremeno svirajući na svadbama dopunjavao kućni budžet. Dio Esminih braće i sestara su nastupali zajedno s ocem.

Sjećajući se teškog djetinjstva, Esma je govorila: ''Kad se ljudi u obitelji vole, siromaštvo nije tako teško. Meni je najteže bilo kad sam krenula u prvi razred i kad su me svi nazivali "Ciganka". Niko nije htio sjediti sa mnom u klupi. Tada sam prvi put shvatila da sam različita od druge djece i to mi je najteže palo''.

S devet godina, 1952. godine, Esmu su braća učlanila u lokalnu romsku muzičku organizaciju gdje je pokazala nadarenost i vrlo brzo naučila zahtjevne ritmove romske muzike. Majka je prepoznala i podržavala Esminu muzičku nadarenost pa se Esma pridružila bratu u školskom folklornom ansamblu. Esmini roditelji su bili odlučni da se sva njihova djeca opismene i završe osnovnu školu. I pored toga su očekivali da se Esma uda dok je mlada, ima djecu i brine o obitelji. Esmi se ta ideja nije svidjela pa nije željela nositi dimije, tradicionalnu odjeću Romkinja u Makedoniji u to vrijeme, već je nosila haljine. Sve to je zabrinjavalo roditelje, posebno jer je Esmina starija sestra sa 17 godina počela pjevati u kavanama što se u to vrijeme smatralo sramotnim za neudatu djevojku.

Životna prilika

Sa 13 godina, 1956. godine, Esma je bez znanja roditelja sudjelovala na natjecanju školskih talenata na Radio Skopju. Nastupila je s tradicionalnom pjesmom makedonskih Roma  A bre babi i osvojila prvo mjesto pobjedivši natjecatelje iz 57 škola. Kada su to roditelji saznali nisu bili oduševljeni i nisu bili skloni da joj dopuste odlazak u pjevačku karijeru posebno što je tada takva karijera za romske pjevače, u pravilu, značila pjevanje po kavanama i restoranima.

Mogli bi reći da se tada u Esmin težak život umješala sudbina. Makedonac Stevo Teodosijevski koji je predvodio orkestar koji je pratio pjevače na natjecanju Radio Skopja bio je oduševljen pjevanjem Esme Redžepove. Stevo je bio samouki harmonikaš i vođa ansamba Teodosijevski, rođen 1924. godine u siromaškoj makedonskoj obitelji u Kočanima. U to vrijeme romska muzika nije bila posebno popularna u široj javnosti, ali je on bio vizionar koji je vjerovao da romska muzika može postati vrlo popularna i izvan romske zajednice, a u Esmi je vidio osobu koja može pomoći da se to dogodi. I imao je pravo. Prvi problem je bio uvjeriti Esmine roditelje da joj dopuste da se pridruži njegovom ansamblu. U tome je uspio nakon što su oboje obećali kako će Esma pjevati ''samo na uglednim koncertima'' tj. da neće pjevati u kavanama. Kada je suradnja počela Stevo je zaključio kako će za postizanje uspjeha biti neophodno da se Esma muzički obrazuje što je i ona prihvatila i upisala Muzičku akademiju u Beogradu. Na Akademiji je razvijala svoje plavečke vještine dvije godine.

Početak muzičke karijere Esme Redžepove vezan je i za Zagreb. Prvu gramofonsku ploču Esma i Ansambl Teodosijevski snimili su 1961. godine u studiju Jugotona (sada Croatia Records) u Zagrebu. Najpoznatije pjesme s tog prvog albuma su bile A bre babi kao i Čaje šukarije, pjesmu koju je Esma sama napisala. Ova pjesma na romskom jeziku ubrzo je postigla veliki uspjeh u tadašnjoj Jugoslaviji i karijera Esme Redžepove je počela. Značajan dio pjesama koje je Esma pjevala šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća bile su tradicionalne romske pjesme ili pjesme nadahnute romskom muzikom, a drugi dio su bile makedonske narodne pjesme.

Oko Esme i Steve vremenom je stvoren krug romskih muzičara među kojima su bili najpoznatiji Muharem Šerbezovski i Usnija Redžepova. Umjetnici su to koji su uz nezaboravnog Šabana Bajramovića postali poznati u cijeloj zemlji, nastupali na televiziji i imali posjećene koncerte. Kroz njihov rad romska muzika izišla je iz lokalnih romskih zajednica i postala dio jugoslavenske muzičke scene. I to je doprinijelo, kao i u slučaju afroameričke zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama, da romska zajednica bude vidljivija u javnosti i da dobije priliku pokazati svoj doprinos umjetnosti, prvenstveno muzičkoj, zajednice u kojoj živi.  

Međunarodni nastupi

Šezdesete godine bile su značajne i po Pokretnu nesvrstanih čiji inicijator uz Jugoslaviju i Egipat je bila i Indija što je rezultiralo razvojem iznimno dobrih međudržavnih odnosa Jugoslavije i Indije. Posebno je to značajno u svjetlu položaja Roma u Jugoslaviji jer je savezništvo Jugoslavije i Indije otvorilo prostor i za uspostavljanje veza romske zajednice u Jugoslaviji s svojim korjenima i s Indijom kao zemljom sa čijeg područja su Romi došli u Europu.

Na tragu tih odnosa delegacije Roma iz Jugoslavije u više su navrata odlazili u Indiju, gdje su primani od najviših predstavnika Vlade Indije i gdje su vođeni razgovori o odnosu i vezi Indije i Roma raseljenih širom svijeta. Teme su to koje ni do danas nisu u potpunosti razriješene, a tada se njima pristupalo s velikim entuzijazmnom i još većim očekivanjima posebno sa strane Roma. Kao dio tih procesa, Esma i Stevo posjetili su Indiju tri puta i to: 1969., 1976. i 1983. godine. Tokom druge posjete, na historijski važnom prvom muzičkom festivalu Roma u indijskom gradu Čandigaru dobili su titulu 'kralj i kraljica romske muzike'. Tokom zadnjeg posjeta Indiji 1983. godine Esma je imala čast pjevati pred predsjednicom Vlade Indije Indirom Ghandi. Govoreći o Indiri Esma je izjavila: ''Bila je divna, neposredna žena, s kojom sam kontaktirala do njene smrti''.

Esma se s zadovoljstvom sjećala i nastupa pred Josipom Brozom kao i nastupa pred šahom Muhamedom Reza Pahlavijem i Muammerom El-Gaddafijem. U to vrijeme Esma je izvodila i nekoliko pjesama na grčkom, turskom, hebrejskom i hindi jeziku. Nastupala je širom svijeta uključujući Indiju, Australiju, Meksiko, Kanadu i Sovjetski Savez. Godine 1962. bila je prva umjetnica iz Jugoslavije koja je nastupila u poznatoj koncertnoj dvorani Olympia u Parizu. S ponosom je govorila i o nastupima u Boljšoj teatru u Moskvi, kazalištu Ronacher u Beču i operama u Frankfurtu i Kölnu kao i na Sidnejskom kulturnom ljetu pred više od 300.000 ljudi na otvorenom 2010. godine.

''Vrlo je teško biti pripadnik manjina, i to obojene kože, gdje vas svatko gleda kao građanina drugog reda''

Krajem šezdesetih Esma i Stevo osnovali su muzičku školu gdje su se uglavnom obrazovali siromašni romski dječaci. Ukupno 48 dječaka pohađalo je ovu školu. Većina muzičara u Ansamblu Teodosievski su se obrazovali u njihovoj muzičkoj školi, a neki od njih su vremenom ostvarili uspješne muzičke karijere.

Nakon godina profesionalne suradnje i prijateljstva Esma Redžepova i Stevo Teodosijevski su se 1968. godine vjenčali. Taj brak naišao je na puno protivljenja. Dio Roma iz Skopja zamjerao je Esmi što se udala za neroma, ''gadju''. U to vrijeme tzv. mješani brakovi bili su vrlo teško prihvatljivo i Makedoncima i Romima u Makedoniji. Još od početka karijere dio Roma zamjerao je Esmi njen način života. Smetalo im je što nastupa na pozornici, spava u hotelima, radi s muškarcima. Ni vodstvo Radio Skopja gdje je Stevo bio angažiran nije bilo oduševljeno njegovim ''radom s Ciganima''. Suočeni s neodobravanjem okoline Esma i Stevo odlučili su živjeti u Beogradu.

Predrasude koje su ponekad išle do rasizma pratili su Esmu tokom njene karijere. Mediji su najčešće naglašavali njenu tamnu put, karakterizirali je kao 'ženu vruće krvi', a njen talent i rezultate rada i usavršavanja su pripisivali 'romskoj genetici'.

''Borila sam se sa predrasudama u društvu, uvijek sam se morala nekome dokazivati ali, kao što vidite, isplatilo se, ja sam zahvalna Bogu'' - rekla je jednom prilikom Esma.

''Vrlo je teško biti pripadnik manjina, i to obojene kože, gdje vas svatko gleda kao građanina drugog reda.'' znala je govoriti Esma.

Tokom osamdesetih godina Esma je smanjila broj nastupa i 1989. godine Esma i Stevo vratili su se u Skopje. Godine 1994. objavila je niz muzičkih dueta s Usnijom Redžepovom, a 1998. godine je nastupila na niz dobrotvornih koncerata u Sjedinjenim Američkim Državama.

Devedesete su bile teško razdoblje za Esmu. Ostali su bez novca koji su uštedjeli i koji su uložili u banke i to ih je dovelo u vrlo tešku situaciju. Ostali su gotovo bez svega i živjeli su u vrlo skromnim uvjetima. Materijalna situacije se vremenom popravila prevenstveno zahvaljujući Esminoj popularnosti.

Smrt supruga

Esmin suprug Stevo Teodosijevski je umro 1997. godine. Gubitak je to koji je Esmu jako pogodio. Svoj brak s Stevom ovako je opisala: ''Mislim da smo imali skladan brak. Nikad se nismo ljutili jedno na drugo, voljeli smo se i poštovali. Malih svađa ima svuda, ali to su samo sitnice koje smo u šali prevazilazili." Također je izjavila: ''A moj Stevo je bio čovjek koji mi nije dao da išta radim. Svaki put je htio reći da dovoljno zarađujem da si mogu priuštiti kućnu pomoćnicu, a i mislio je da ako je netko sposoban za neki posao, ostalo treba prepustiti onome tko je dobar u tome. Uvijek je govorio da treba drugima platiti uslugu, tako bi svatko mogao zaraditi, da bi postojao protok novca. I pored toga što sam imala ženu koja mi je pomagala, uvijek sam željela sama napraviti ručak kad sam bila slobodna. Puno puta sam rekla da nisam postala pjevačica, sigurno bih bila dobra kuharica. To volim svim srcem i dušom, mislim da je i kulinarstvo umjetnost, pa zato i danas koji put skuham nešto iz zadovoljstva.''

Govoreći o smrti supruga u jednom intervjuu je izjavila: ''Ne znam stoji li ona da vrijeme sve rane liječi. Mislim da odlazak svog supruga Steve nisam preboljela ni 15 godina od njegove smrti. Možda se može preboljeti ako nekoga ne spominjete, ali ja se svakoga dana spomenem Steve. Posebno se na koncertima sjetim kako smo stvarali pjesme, kako smo zajednički radili. Ponekad pomislim da je još živ i dogodi mi se da umjesto imena jednog od svojih sinova izgovorim “Stevo”. Možda je to zato što je kroz pjesme koje je ostavio stalno prisutan u mom životu. Sigurno bi bio sretan kad bi me vidio okruženu tolikim unucima, poljupcima kojima me obasipaju. Važno mi je da mi djeca dođu da me ljube i grle cijeli dan i da se druže sa mnom.''

Karijera u zrelim godinama

Početkom 21. stoljeća Esma je ostvarila niz uspješnih suradnji s mlađim pjevačima, istovremeno radeći određeni pomak u svojoj karijeri. U nekim djelovima te promjene nisu naišle na odobravanje publike posebno uključivanje  sintisajzera, instrumenta koji se ne koristi u tradicionalnoj romskoj muzici. Esmu se opravdavala govoreći kako se ''romska muzika sama po sebi uvijek prilagođavala i pozajmljivala od drugih''.

Esma je snimila pjesmu 'Dani su bez broja' (Bašalen romalen) s hrvatskom pop grupom Magazin, a surađivala je i s bosanskohercegovačkom grupom Crno Vino kao i s Kirilom Džajkovskim. Posebno značajna je bila suradnja s Tošom Proeskim s kojim je 2002. godine snimila pjesmu 'Magija', a pamti se i njihov zajednički nastup s pjesmom Đurđevdan odnosno Erdelezi.

Esma je nastavila nastupati gotovo do kraja svog života. Posebno ćemo pamtiti njene nastupe u Koncernoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Zadnji veliki događaj u njenoj karijeri je bio zajednički nastup s Vlatkom Lozanoskim kao predstavnici Makedonije na Eurosongu 2013. godine u Malmöu u Švedskoj.

Međunarodnu medijsku pažnju privukla je tužba Esme Redžepove i Kočani orkestra za neovlašteno korištenje Esmine pjesme Čaje šukarije kao naslovne pjesma u filmu BORAT Sache Barona Cohena 2006. godine nakon koje je Esma dobila određenu financijsku naknadu. Iako je film BORAT dao doprinos širenju njene slave na međunarodnom planu Esma je bila posebno uznemirena činjenicom da je njena pjesma bila korištena za ilustraciju zaostalosti, nešto protiv čega se ona cijeli život borila.

Upitana u jednom intervjuu koga bi izdvojila od romskih muzičara odgovorila je: ''Ja i pokojni Šaban Bajramović smo se izdvojili od ostalih, upravo zbog toga što smo njegovali tradicionalni romski stil. Od mlađih ne bih mogla nikoga izdvojiti, jer mlada generacije ne drži puno do tradicije. Oni su promijenili muziku pod utjecajem drugih muzičkih stilova, ali ne vidim ništa loše u tome, sve ide naprijed pa i muzika.''

Upitana kako gleda na sve što je Goran Bregović učinio vezano za romsku muziku odnosno radi li se o promociji ili klišeizaciji Roma Esma je odgovorila: ''To je čista komercijalizacija romske muzike. Ja to tako vidim. Ali, eto, narod je to prihvatio i prošlo je. No, Goran je napravio puno i za promociju romske muzike u svijetu, na jedan njegov način, kako je to on vidio iz svog ugla.''

''Ako imaš dva, jedno daj onome tko nema''

Koliko je bila poznata po svojoj muzici Esma je bila poznata i po svom humanitarnom radu prvenstveno pomaganju u odrastanju dječaka bez roditeljske skrbi. Esma je često ponavljala priču o svom iskustvu davanja iz djetinjstva: ''Uvijek dajem koliko mogu jer nikad nisam zaboravila trenutak kad sam od Crvenog križa u školi dobila šal, rukavice i čarape. Tada sam se sama sebi zavjetovala da ću, budem li ikad imala, davati onima koji nemaju i to radim svakodnevno.'' Esmin moto je bio: “Ako imaš dva, jedno daj onome tko nema”.

Esma i Stevo su pomogli odrastanju 47 dječaka.  Pet dječaka su Esma i Stevo udomili, dok su ostali boravili s njima u razdoblju kada su se obrazovali kao muzičari. To je bio Esmin i Stevin načina da im pomognu da mogu kao muzičari zarađivati i živjeti od svog rada kada odrastu. Esma je s oduševljenjem govorila o njima: ''Lijepo je imati veliku obitelj, ja se mogu pohvaliti da je moja jedna od najvećih. Imam 129 unučadi, 50-ak praunučadi, ali sam vrlo nesretna što su mi neka djeca umrla. Žalim za mojim Bucom, za Srećkom i za još nekolicinom njih, ali tu su njihova djeca, koja mi bar malo nadopunjuju taj nedostatak.''

Govoreći o djeci Esma je u jednom razgovoru izjavila: ''Ja i moj Steva nismo mogli imati svoju djecu. Težnja za roditeljstvom javlja se kako čovjeku prolaze godine. To je neki instinkt. Mi smo odlučili da tu našu ljubav prema djeci zadovoljimo tako što smo se brinuli o 47 njih. Ti momci nisu bili odjedanput u našoj kući, nego generacija po generaciju. Mi smo ih čuvali kao da su naša djeca, svima pružili ljubav i toplinu i napravili od njih dobre muzičare. To nam je bio glavni cilj, da bi oni mogli od muzike da zarađuju i dobro žive. To je bio pravi porodični odnos, bilo je i kazne, i poneki šamar, ali i nagrada, kad se zaslužilo.’’

Činjenicu kako je najveći dio života samo sinove posvajala obrazložila je svojim uvjerenjem kako ''ne treba miješati žene i muškarce koji nisu rod''.

Nakon 47 dječaka, nekoliko godina prije smrti usvojila je i djevojčicu Eleonoru Mustafovsku. Esma je objavila da traži mladu talentiranu djevojku, koja će je zamijeniti jednog dana. Na tu objavu javilo se više stotina djevojaka. ''Eleonora je bila najbliža onome što sam tražila, znala sam to nakon prve otpjevane pjesme, a radom se, puno toga može popraviti. Slažemo se odlično, baš kao majka i kći. Shvatila sam da je u kasnijim godinama bolje imati uza sebe žensko dijete nego muško i nisam se prevarila'' izjavila je Esma.

Humanitarni rad bio je posebno važaan za Esmu. Posebno su značajna njena nastojanja da pomogne Romima koji su izbjegli s Kosova 1999. godine za što je proglašena počasnom predsjednicom Makedonskog crvenog križa. Pomagala je integraciju Romkinjama u društvo. Posebno ju je veselila pomoć koju je pružala bolesnoj djeci u Dječjoj bolnici u Skopju i djeci s mentalnim poteškoćama u Specijalnom zavodu u Demir Kapiji. Sudjelovala je na velikom broju humanitarnih koncerata i drugih aktivnosti.

Za svoj rad više puta je bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir. Upitana je li joj žao što nije dobila Nobelovu nagradu Esma je odgovorila: ''Nije mi žao što je nisam dobila. Ako neki misle da je trebam dobiti, onda je u redu, ako ne, nikom ništa. Koliko znam, za Nobelovu se nagradu može konkurirati sedam puta pa ako mi je suđeno dobiti je, to će se sigurno i dogoditi. Vjerujem u Boga, i ako je nešto predodređeno, tako će i biti. Ako nije, uzalud nam sav trud.''

 

Karijera Esme Redžepove trajala je gotovo šezdeset godina. Tokom te duge i bogate karijere Esma je, kako se procjenjuje, nastupila više od 22.000 puta. Iza nje je ostalo oko 580 pjesama objavljenih i prodanih u velikim tiražama uključujući dvije platinaste i osam zlatnih ploča. S Ansamblom Teodosijevski snimila je 108 singlova, 32 kasete, 15 diskova, 6 videokaseta i imala veliki broj nastupa na televiziji i radiju. Nastupila je u više igranih i dokumentarnih filmova. O njoj je dokumentarni film snimio ZDF-a. Objavljivala je za najzvučnije europske izdavačke tvrtke kao što su World Connection ili Asphalt Tango.

Esma je nakon kraće i teške bolesti umrla u nedjelju, 11. prosinca 2016. godine i pokopana na groblju Butel u Skopju.

Jedan od najposebnijih spomenika Esme Redžepove-Teodosijevske je pjesma Čaje Šukarije koju je napisala na početku svoje karijere i pjevala je nebrojeno puta i koja ostaje kao trajna uspomena na ovu iznimnu Romkinju.

 

Čaje Šukarije

 

Čajorije šukarije
ma pir urde palamande
ma pir urde palamande čaje (čaje) (2x)

Haljan pekljanman (čaj' šukarije)
mo vodzi ljiljan (čaj' šukarije)
irin dik man čaje (2x)

A a a
U u u

Haljan pekljanman (čaj' šukarije)
mo vodzi ljiljan (čaj' šukarije)
irin dik man čaje (2x)

Tele dike, vogi tare, pani ane
čajorije šukarije
ma pir urde palamande
ma pir urde palamande čaje (čaje) (2x)

Haljan pekljanman (čaj' šukarije)
mo vodzi ljiljan (čaj' šukarije)
irin dik man čaje (2x)

A a a
U u u