Konferencija je održana u Zagrebu 26. studenoga 2024. godine, a prisustvovali su joj brojni dionici od posebne važnosti u području ljudskih prava u Hrvatskoj. Cilj je bio približiti sadržaj oba pakta i pripadajuće preporuke široj javnosti.

Konferenciju su otvorili uvodnim govorima Tena Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica Republike Hrvatske, Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava Zagreb, i Vladlen Stefanov iz Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR).

Tri su se govora prvenstveno usredotočila na važnost podizanja svijesti o ljudskim pravima u Hrvatskoj među općom javnošću, koja često nije upoznata sa svim pravima i obvezama koje proizlaze iz potpisivanja međunarodnih konvencija. U tom smislu, rasprave i susreti imaju smisla samo ako su praćeni spremnošću na promjenu stvarnosti kroz potpunu i temeljitu provedbu preporuka međunarodnih nadzornih tijela. Poseban je naglasak stavljen na ključnu ulogu organizacija civilnog društva kao mosta između vlasti i građana u svim područjima njihova djelovanja. Međunarodna nadzorna tijela predstavljaju posljednji, ali ključni element u tom procesu jer svojim preporukama pomažu državama u provedbi međunarodnih konvencija, a istovremeno daju veću težinu zahtjevima organizacija civilnog društva za unaprjeđenje nacionalnog sustava zaštite ljudskih prava.

Nakon uvodnih izlaganja, prvi panel bio je posvećen preporukama vezanima uz Konvenciju o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD), kroz izlaganja Katarine Cohe, Tatjane Vlašić, Tatjane Holjevac, Lucije Mulalić i Vesne Teršelič. Govornici su započeli nabrajanjem ključnih područja djelovanja istaknutih u preporukama, a to su: kvaliteta života određenih skupina poput Roma, Srba, migranata, tražitelja azila i stranih radnika; potreba za jačanjem neovisnih institucija, poput pučkog pravobranitelja, kroz osiguravanje većih financijskih sredstava; te važnost unapređenja koordinacije između svih dionika uključenih u područje ljudskih prava.

Građani u Hrvatskoj često su pogođeni diskriminacijom u različitim sferama, uključujući sport, obrazovanje, politiku, prava manjina i druge. Položaj Roma bio je tema gotovo svih izlaganja, u skladu s CERD preporukama koje opetovano ističu potrebu rješavanja problema segregacije Roma u zemlji. Katarina Coha (Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina) naglasila je kako je nužna promjena pristupa kako bi se poboljšali životni uvjeti Roma u Hrvatskoj. Naime, svi uključeni dionici (škole, ministarstva, psiholozi i lokalne vlasti) tradicionalno su djelovali fragmentirano, bez traženja cjelovitih rješenja. Kao primjer navela je obrazovne programe za romske učenike: kako bi se smanjila stopa napuštanja školovanja i povećao upis, osigurana su sredstva za pokrivanje troškova prijevoza. Međutim, budući da je riječ o samo jednom segmentu šireg problema, učinak mjere nije bio onakav kakav se očekivao. Ti su problemi povezani i sa stambenim uvjetima te nedostatkom osnovne infrastrukture u naseljima.

Pitanje Roma ponovno se pojavilo u raspravama o govoru mržnje i suočavanju s nedavnom prošlošću Hrvatske. CERD preporuke izričito spominju „širenje negativnih stereotipa o pripadnicima romske i srpske manjine te ne-državljanima“, što je potaknulo raspravu o odgovornosti političara i javnih osoba, čije riječi mogu povećati razinu netolerancije prema određenim skupinama. U kontekstu suočavanja s prošlošću, Vesna Teršelič (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću) osvrnula se na trend veličanja ratnih zločinaca ili umanjivanja razmjera hrvatskih zločina u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih, kao i na povijesni revizionizam u vezi s Holokaustom te genocidom nad Srbima, Romima i Židovima tijekom Drugog svjetskog rata.

Drugi panel bio je posvećen preporukama vezanim uz ICCPR, uz sudjelovanje Danijele Gaube, Dijane Kesonje, Kristijana Keveševića, Oriane Ivković Novokmet, Ivana Novosela i Melise Skender. Kao i u prvom panelu, rasprava je započela isticanjem ključnih problematičnih područja, među kojima su borba protiv korupcije, suočavanje s prošlošću i govor mržnje. Posebno zanimljiv dio rasprave odnosio se na pristup vlasti međunarodnim preporukama, kako je istaknula Ivković Novokmet (izvršna direktorica GONG-a). Naglasila je da neodređen jezik preporuka omogućuje vlastima da formalno tvrde kako su ih provele, bez stvarne provedbe promjena.

U tom kontekstu ključnu ulogu ima Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, koje je, prema riječima Novosela, odgovorno za sustavnu provedbu međunarodnih preporuka, kao i za postavljanje prioriteta u djelovanju države. Vlada bi također trebala potaknuti horizontalni dijalog sa svim relevantnim organizacijama civilnog društva i uvažiti njihove prijedloge.

Konferenciju je zaključila Tena Šimonović Einwalter, čiji je govor bio poziv na djelovanje svim prisutnima, ali i šire – svim građanima Hrvatske. Istaknula je vrijednost konstruktivne rasprave među dionicima, ali je bila i kritična prema vlastima koje često zanemaruju izvješća i zahtjeve neovisnih tijela za većom odgovornošću. Kao primjer navela je da je izvješće pučkog pravobranitelja za 2023. godinu još uvijek u postupku, dok izvješća za 2022. i 2021. godinu još nisu raspravljena u Hrvatskom saboru. Također je ponovno pozvala na snažnije i kvalitetnije djelovanje u području ljudskih prava, ne samo radi bolje zaštite ranjivih skupina, već i radi zaštite društva od rastućih desnih oblika mržnje prema manjinama.