21. veljače se obilježava Međunarodni dan materinskog jezika. Materinji ili materinski jezik prvi je jezik koji neka osoba nauči u svojoj obitelji. Znanje materinskog jezika vrlo je važno pri formiranju mišljenja. Istraživanja su pokazala da osoba koja nije svladala svoj materinski jezik ima problema s učenjem ne samo drugih jezika već i s učenjem uopće.
U svijetu se 21. veljače obilježava Dan materinskog jezika. UNESCO je 1999. godine na 30. zasjedanju Glavne skupštine na prijedlog Bangladeša donio odluku o proglašenju 21. veljače Međunarodnim danom materinskoga jezika kako bi se promovirale jezična i kulturna raznolikost, kao i višejezičnost odnosno kako bi se očuvala lingvistička raznovrsnost.
U Republici Hrvatskoj su službeno priznate dvadeset dvije nacionalne manjine i gotovo svaka ima svoj manjinski jezik. Pravo na uporabu manjinskih jezika u Republici Hrvatskoj načelno je uređeno Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Zakonom o potvrđivanju Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima Republika Hrvatska je priznala talijanski, mađarski, srpski, češki, slovački, rusinski i ukrajinski jezik i propisala da će se na navedene jezike u Republici Hrvatskoj primjenjivati Europska povelja.
Prema Zakonu o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, manjine mogu koristiti svoj jezik privatno i javno, dok Zakon o obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina omogućava pravo i na školovanje na materinskog jeziku. Prema dostupnim informacijama, to pravo u raznim oblicima koristi oko 10 000 djece pripadnika nacionalnih manjina. Ostvarivanje prava na uporabu jezika, osigurano prethodno navedenim dokumentima, u stvarnosti nailazi na brojne probleme i prepreke od kojih su najveću pažnju javnosti izazvalo višegodišnje sprječavanje ostvarivanja prava na dvojezičnost za pripadnike češke nacionalne manjine u Daruvaru i sprječavanje ostvarivanja prava na uporabu ćiriličkog pisma za pripadnike srpske nacionalne manjine u Vukovaru.
Položaj Roma u Republici Hrvatskoj posebno je nepovoljan kada je riječ o materinskom jeziku. Romi koji žive u Republici Hrvatskoj govore više jezika. Najveći broj, koji se procjenjuje na 70-75% ukupnog broja Roma, govori bajaški jezik što je stari oblik rumunjskog jezika. Manjina pripadnika romske nacionalne manjine govori romski jezik – romani čib, a manje grupe Roma koji su u Hrvatsku doselili s Kosova i koji sebe nazivaju Aškalije govore albanski jezik.
Točni podaci o broju govornika pojedinog jezika ne postoje zbog pogrešnog pristupa u popisu stanovništva gdje se nudi mogućnost izjašnjavanja o romskom materinjem jeziku pa se najveći broj Roma izjasni da govori romski iako za jedne to znači bajaški, a za druge romani čib.
Zakonom o potvrđivanju Europske povelje o regionalnim ili manjinskim jezicima Republika Hrvatska nije zaštitila jezike koje govore Romi u Hrvatskoj, a nema ni primjera korištenja prava na obrazovanje na jeziku nacionalne manjine prema modelima A ni B. Postoji mali broj primjera korištenja modela C bez podataka o rezultatima provođenja takvih programa od strane nekih organizacija civilnog društva.
Kroz pripreme za provođenje kurikularne reforme Ministarstvo znanosti i obrazovanja je imenovalo i Radnu skupinu za romski koja je izradila nacrt kurikularnih dokumenata koji se odnose na romsku nacionalnu manjinu, ali je došlo do zastoja u provođenju kurikularne reforme. Poseban problem je iznimno mali broj Roma, govornika jezika kojima se služe Romi, koji su obrazovani za odgajatelje odnosno učitelje što će biti vrlo velika prepreka nastojanjima na ostvarivanju prava djece pripadnika romske nacionalne manjine na obrazovanju na svom materinjem jeziku.