Kako bi se očuvao mir i spriječilo ponavljanje takvih zločina, 1945. godine osnovani su Ujedinjeni narodi. Novoosnovana organizacija odmah se suočila s velikim izazovom: kako definirati ljudska prava na način prihvatljiv državama koje ne dijele istu kulturu, religiju i povijest. Prvi odgovor na taj izazov bilo je donošenje Opće deklaracije o ljudskim pravima (UDHR) u prosincu 1948. godine. Sastoji se od 30 članaka koji utvrđuju temeljna načela ljudskih prava koja pripadaju svakom čovjeku i koja su inherentna ljudskom postojanju. Iako države nisu formalno obvezane poštovati njezin sadržaj, UDHR se smatra jednim od ključnih dokumenata međunarodnog prava ljudskih prava.

Ipak, zaštita ljudskih prava nije se mogla temeljiti samo na simboličnim deklaracijama. Ubrzo nakon usvajanja UDHR-a, skupina predanih pojedinaca unutar Ujedinjenih naroda počela je zagovarati pretvaranje Deklaracije u pravno obvezujući dokument. Međutim, zbog snažnih ideoloških razlika između SAD-a i SSSR-a, izrada jedinstvenog teksta bila je iznimno teška. Stoga su izrađene dvije odvojene konvencije: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). Oba su pakta usvojena 1966. godine, a stupila su na snagu deset godina kasnije, 1976.

Više od 170 država ratificiralo je ICCPR, čime su formalno prihvatile njegov sadržaj i obvezale se na njegovo poštivanje. Struktura ovog dokumenta relativno je jednostavna: prvi dio opisuje prava koja obuhvaća ICCPR, uključujući pravo na samoodređenje, pravo na život, zabranu mučenja i ropstva, pravo na slobodu i sigurnost osobe te zabranu proizvoljnog uhićenja ili pritvora, slobodu kretanja, jednakost pred sudovima, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti te slobodu udruživanja. Posebne odredbe odnose se na djecu, naglašavajući da svako novorođeno dijete ima pravo na državljanstvo i zaštitu u skladu sa svojim statusom maloljetnika.

ICCPR se također smatra ključnim međunarodnim instrumentom za zaštitu manjina jer je prvi dokument koji sadrži posebnu odredbu o pravima manjina. Ona glasi: „U državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, osobama koje pripadaju takvim manjinama ne smije se uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine uživaju vlastitu kulturu, ispovijedaju i prakticiraju svoju religiju ili koriste vlastiti jezik“ (članak 27. ICCPR-a).

Drugi dio ICCPR-a usmjeren je na rad Odbora za ljudska prava, tijela zaduženog za praćenje poštuju li države koje su ratificirale Pakt njegove odredbe i poduzimaju li mjere za zaštitu građanskih i političkih prava. Odbor također djeluje kao poveznica između Ujedinjenih naroda i država potpisnica. Svaka država dužna je podnositi periodična izvješća koja sadrže informacije o nacionalnom zakonodavstvu i provedbi ICCPR-a, kao i o izazovima u njegovoj primjeni.

U skladu s tim obvezama, Hrvatska, koja je ratificirala ICCPR 1992. godine, podnijela je 2022. svoje četvrto periodično izvješće o njegovoj provedbi. Nakon analize izvješća, Odbor za ljudska prava 2024. godine iznio je svoje zaključke i preporuke, koje uključuju i pozitivne pomake i zabrinutosti. Pohvaljeno je donošenje zakonodavnih mjera za unapređenje zaštite ljudskih prava, poput Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije do 2027. te Nacionalnog plana za uključivanje Roma 2021.–2027.

S druge strane, istaknuti su i brojni problemi koji zahtijevaju poboljšanja, uključujući potrebu za učinkovitijim mehanizmima provedbe preporuka, borbu protiv korupcije te sprječavanje praksi koje mogu narušiti zaštitu ljudskih prava. Posebna pažnja posvećena je temama važnima za manjine, osobito Rome: odgovornost za kršenja ljudskih prava, diskriminacija, govor mržnje i zločini iz mržnje, sudjelovanje u javnom životu te zaštita manjinskih prava.

Jedno od ključnih pitanja odnosi se na poteškoće Hrvatske u istraživanju i procesuiranju ratnih zločina iz razdoblja 1991.–1995., što često otežava priznavanje statusa žrtava i povezano je s etničkom pristranošću. Diskriminacija Roma posebno se očituje kroz njihovu isključenost iz društvenog, političkog i gospodarskog života, segregaciju u obrazovanju, loše stambene uvjete i ograničene mogućnosti zapošljavanja.

Odbor je također naglasio učestalost govora mržnje i zločina iz mržnje usmjerenih prema romskoj i srpskoj manjini te preporučio njihovo odlučno sankcioniranje, uključujući slučajeve kada su počinitelji javne osobe. Istaknuta je i potreba za jačanjem svijesti o važnosti poštivanja različitosti.

Nadalje, zabrinutost izaziva nedovoljna zastupljenost manjina u javnoj upravi, pravosuđu i na pozicijama odlučivanja, unatoč ustavnim jamstvima. Također, problem zaštite manjinskih prava očituje se u ograničenjima korištenja manjinskih jezika, što je dodatno povezano s demografskim padom manjinskih zajednica.

Zaključno, iako je Hrvatska od ratifikacije ICCPR-a ostvarila značajan napredak, manjine, a osobito Romi, i dalje su u nepovoljnijem položaju. Stoga su potrebne snažne i konkretne mjere kako bi se osiguralo stvarno poštivanje ljudskih prava u praksi.