Otkako je prošle godine objavljeno izvješće Amnesty Internationala, u kojem se dokumentiraju kršenja ljudskih prava nanesena migrantima koji prolaze kroz Hrvatsku, povećana je interes za migracijska pitanja koja utječu na područje Balkana. Prema nevladinim organizacijama i aktivističkim skupinama na terenu, sustavno kršenje ljudskih prava nastavljeno je, a hrvatska vlada i dalje oklijeva u potpunosti istražiti ove sve češće slučajeve. Institucionalno nereagiranje na takve nepravde, koje navodno uključuju ponižavajuće postupanje, iznude, fizičke napade i seksualno zlostavljanje za koje nevladine organizacije tvrde da su hrvatske policijske snage počinile prema migrantima, stavilo je Hrvatsku u fokus.

Ovaj problem nema samo nacionalni karakter. Također, Europska unija je u konačnici odgovorna za ovu situaciju. Kako je izvijestio EU Observer u studenom 2020., europska povjerenica za migracije i unutarnje poslove Ylva Johansson zahtijevala je da hrvatska vlada objavi broj pritužbi koje su njezine vlasti primile i istražile tokom posljednjih mjeseci. Šira migracijska politika EU-a temelji se na pristupu koji se migracijama bavi mnogo više kao sigurnosnom prijetnjom nego kao pitanjem ljudskih prava. U tom smislu EU je obnovio prijedlog iz 2015. godine za stvaranje zajedničkog popisa „sigurnih zemalja podrijetla“ za odlučivanje o zahtjevima za azil. Kao što je istaknuo EuroMed Rights (2016), „uzimanje u obzir opće sigurnosti zemlje ne dopušta da se na odgovarajući način uzmu u obzir pojedinačne okolnosti, poput onih pripadnika manjinskih skupina (uključujući Rome) koji se u pojedinim zemljama mogu suočiti sa specifičnom diskriminacijom, a gdje je ostatak stanovništva općenito "siguran".„

U nedavnom intervjuu, zamjenik ravnatelja Amnesty Internationala za istraživanje u Europi, Massimo Morati istakao je kako Europska komisija ''ima odgovornost i dužnost osigurati da države članice poštuju temeljna prava i slobode kao i zakone EU-a''. To je slučaj posebno kada je riječ o financiranju iz EU-a. Uzimajući u obzir da se EU fondovi za hitnu pomoć Hrvatskoj djelomično koriste za plaće granične policije, za čije pripadnike nevladine organizacije tvrde da su uključeni u kršenja ljudskih prava, aktivna uloga EU-a u istrazi tih pitanja trebala bi biti prvi prioritet. Istodobno, Hrvatska je primila 300.000 eura iz EU fondova za uspostavljanje aktivnosti tehničkog nadzora u pograničnim područjima kako bi se osiguralo „poštivanje temeljnih prava migranata i poštivanje zakona EU o azilu” (EZ, 2021). Amnesty International tvrdi da hrvatska vlada do danas nije uspostavila učinkovit i neovisan mehanizam nadzora granica. Ova je situacija navela ombudsmana EU-a da pokrene istragu tražeći informacije od Europske komisije u studenom prošle godine.

Prema Moratiju, procijenjeno je da se u prva četiri mjeseca 2021. dogodilo oko 16.500 slučajeva odvraćanja a u 2020. godini oko 1.400 slučajeva. Navodi o slučajevima kada je migrantima uskraćena pomoć i podrška, kao što su potencijalni azilanti i izbjeglice, postali su brojni. Nadalje, nevladine organizacije i aktivističke skupine koje rade u blizini pograničnih područja optužuju vladu da se sustavno uključuje u kampanju protiv njih. Aktivistica za ljudska prava Isabella Ranieri (2021) je izjavila: ''Javno optuživanje aktivista i dobrovoljaca za krijumčarenje 'ilegalnih migranata' u Hrvatsku, najomiljenija je strategija odmazde MUP-a, kao i način da se iskrivi percepcija javnosti o lošom ponašanju Hrvatske.''

Ako su načela dostojanstva i EU solidarnosti važna hrvatskim i europskim vlastima, situaciju treba hitno preokrenuti kako bi se osiguralo očuvanje dostojanstva migranata.

Since the publishing of a report by Amnesty International, last year documenting human rights abuses inflicted on migrants crossing into Croatia, attention on migration issues affecting the Balkan region has increased. According to NGOs and activist groups in the field, systematic violations of human rights have continued and the Croatian government has remained reluctant to fully investigate these increasingly common cases. Institutional failure to react to such injustices, which allegedly include degrading treatment, extortion, physical attacks, and sexual abuse committed by Croatian police forces on migrants, has put Croatia in the spotlight.

This failure is not limited to the Croatian state and its authorities. The European Union is also ultimately responsible for this situation. As reported by EU Observer in November 2020, European Commissioner for Migration and Home Affairs Ylva Johansson has demanded that the Croatian government disclose the number of allegations received and investigated by its authorities over the past months. EU's broader migration policy itself is based on an approach that deals with migration much more as a security threat than as a human rights issue. In this sense, EU renewed proposals since 2015 to create a common ''safe country of origin'' list to manage asylum requests are illustrating. As pointed out by EuroMed Rights (2016), ''considering the general safety of a country does not allow individual circumstances to be taken into account adequately, such as those of members of minority groups (including Roma) who can face specific discrimination in countries where the rest of the population is generally “safe”.''

In a recent interview, Amnesty International's Deputy Director for Research in Europe Massimo Morati expressed that the European Commission ''has a responsibility and a duty to ensure that Member States are respecting fundamental rights and freedoms as well as EU laws.'' This is the case especially when EU funding is concerned. Considering that EU emergency assistance funds to Croatia partially cover salaries of border police who NGOs claim are involved in human rights violations, the EU's active role in investigating these issues should be a full priority. At the same time, Croatia has received EURO 300,000 in EU funding to set up technical monitoring activities in its border areas to ensure ''respect of fundamental rights of migrants and compliance with EU Asylum Law'' (EC, 2021). Amnesty International claims that the Croatian government has to this day failed to establish an efficient, independent monitoring mechanism in the borders. This situation led the EU Ombudsman to launch an inquiry requesting information from the European Commission in November last year.

According to Morati, an estimated 16,500 pushbacks in 2020 and around 1,400 took place in the first four months of 2021. Allegations of cases where migrants are being denied assistance and support as potential asylum seekers and refugees have become numerous. Furthermore, NGOs and activist groups working near border areas are accusing the government of engaging in a systematic campaign against them. As human rights activist Isabella Ranieri (2021) states, ‘’publicly accusing activists and volunteers of smuggling “illegal migrants” into Croatia has been the Croatia Ministry of Interior’s all-time favorite retaliation strategy, as well as a way to distort the public’s perception of Croatia’s misconduct.’’

If the principles of EU dignity and solidarity mean something important to Croatian and European authorities, the situation needs to be urgently reversed to ensure the basic humanity of migrants is preserved.