Unatoč visokoj razini jezične i kulturne razlićitosti, više od 370 milijuna pripadnika autohtonih naroda, nastanjenih u 90 zemalja svijeta, čini manje od pet posto svjetske populacije. U međuvremenu, budući da često nisu dominantne u zajednicama kojima formalno pripadaju, mnoge autohtone skupine suočavaju se s brojnim izazovima, uključujući nedostatak političke zastupljenosti, ekonomskih mogućnosti i socijalne sigurnosti.

Povratni glas

Globalni procesi dekolonizacije, započeti 1960-ih godina, pomogli su preoblikovanju javnog mnijenja u pogledu položaja i prava pripadnika autohtonih naroda. Kao rezultat toga, otvorilo je put aboridžinskom stanovništvu da povrati svoj glas i produbi kampanju protiv njihovog prikazivanja u smislu divljaštva i zaostalosti.

Sasvim slična kritika odnosa moći između zapadnih zemalja i istočnog svijeta ponuđena je u tekstu Edwarda Saida poznatog kao Orijentalizam. Autor je koristio Orijentalizam kao kritički koncept koji se odnosi na prikazivanje Istoka kao nečega primitivnog, barbarskog, nasilnog, fanatičnog, atavističkog i uglavnom inferiornog u odnosu na zapadnu civilizaciju.

Mnoge romske zajednice u Europi suočavaju se s istim problemom i danas. Iako se imaju za cilj imaju suprotstaviti se brojnim zabludama u vezi s romskom tradicijama, načinom života i praksom, oni zagovaraju svoje pravo da ih se gleda i percipira izvan tipične zastupljenosti Roma u zapadnom svijetu, ne samo u velikoj mjeri romantiziranim i egzotiziranim, već i najčešće opisanim u kontekstu Drugosti.

Lokalni aspekti

Prošlost mnogih autohtonih naroda dugo je bila povezana s političkom represijom i uskračivanjem osnovnih prava i sloboda. U vezi s tim vrijedi raspraviti primjer sibirskog autohtonog stanovništva, istovremeno nudeći ne trivijalni slučaj odnosa razvijenog između carske vlasti i lokalnih časnika tokom posljednjih nekoliko stoljeća. Ruski autor, Aleksandar Etkind, ispitivao je procese ruskog osvajanja sibirskih zemalja u knjizi koja potiče na razmišljanje pod naslovom Interna kolonizacija: rusko carsko iskustvo. U svom dubljem istraživanju, Etkind je tvrdio da se čini da je kolonizacija u Rusiji istovremeno bila vanjska i unutarnja dok je carstvo koloniziralo vlastiti narod.

U 16. i 17. stoljeću Kozaci, autonomna vojna državna tvorevina u doba cara, stigli su u Sibir kako bi osvojili zemlje i uključili ih u Rusko carstvo. Sukobi između carskih snaga i autohtonog stanovništva Sibira bili su žestoki i krvavi; na bivšim teritorijima Burjatije nomadska su plemena poklana, porobljena, prisiljena naseliti se u stalna naselja i protiv svoje volje prešla u pravoslavlje.

Granice povijesti

Sovjetski Savez nastavio je koristiti politike koje su imale za cilj ujedinjenje raznolikog stanovništva zemlje u društveni entitet poznat kao sovjetski narod. U socijalističkom Burjatu-Mongoliji, vlada SSSR-a podijelila je teritorije republike na zasebne autonomne dijelove, tako da autohtoni narod zemlje više nije mogao činiti većinu stanovništva na tim područjima. U skladu s tim, očekivalo se da će zajednica odustati od tražiti svoje nacionalne samosvijesti.

Nakon raspada SSSR-a, carska i sovjetska povijest Burjat-Mongolije nedvosmisleno je opisana kao odnos prijateljstva i pristanka u ruskim udžbenicima. Slično tome, često se tvrdilo da je narod Burjata u 17. stoljeću gorljivo dočekivao carske osvajače, dok je rusko osvajanje Sibira u službenoj historiografiji opisano kao kulturna i civilizacijska misija s ciljem ubrzanja modernizacije lokalnog autohtonog stanovništva.

Kao posljedica toga, povijest sibirskih autohtonih naroda ostala je izblijedjela zajedno s neusporedivom dominacijom ruske službene verzije o dobroćudnoj prirodi carskih osvajača. U međuvremenu je ovaj povijesni pristup ovjekovječen kroz ruski obrazovni sustav, medije i populističku retoriku, a pritom je ostao gotovo imun na sve potencijalne pokušaje osporavanja.

Devetog kolovoza Međunarodni dan autohtonih naroda na svijetu mogao bi se uglavnom manifestirati kao presudan datum za obilježavanje bogatstva različitosti množine autohtonih kultura i zajednica, nastanjenih u različitim zemljama širom svijeta. Za neke je autohtone narode to ipak dio trajne kampanje čiji je cilj preispitivanje iskrivljene slike njihove prošlosti i postojećih prikaza povijesti.

 

 

The International Day of the World’s Indigenous People is celebrated throughout the world on August 9 in accordance with the decision taken by the UN General Assembly on December 23, 1994. Coupled with special events, conferences and meetings, the UN-observed holiday nowadays offers communities around the world to honor the contribution of indigenous people to the globe’s cultural heritage.

Despite representing a high level of linguistic and cultural plurality, more than 370 million indigenous peoples, residing in 90 countries around the world, make up less than five per cent of the global population. In the meantime, as they are often not dominant in the communities that they formally belong to, many autochthonous groups face a number of challenges, including a lack of political representation, economic opportunities and social security.

 

Reclaiming voice

The global decolonization processes, started in the 1960s, helped reshape a public opinion, regarding the position and rights of indigenous people. As a result, it paved the way for aboriginal population to reclaim their voices and further the campaign against their depiction in terms of savageness and backwardness.

Quite a similar critique of the power relationships between Western countries and the Eastern world was offered in Edward Said’s writing known as Orientalism. The author used Orientalism as a critical concept referring to the portrayal of the East as something primitive, barbarous, violent, fanatic, atavistic and principally inferior to the Western civilization.

Many Roma communities in Europe encounter the same issue to this day. While aiming to confront numerous misconceptions, regarding the Roma traditions, lifestyle and practices, they stand for their right to be viewed and perceived beyond the typical representation of Roma in the Western world – not only largely romanticized and exoticized, but also most commonly described in terms of Otherness.

Local Aspects

The past of many indigenous peoples has been long linked with political oppression and deprivation of basic rights and freedoms. An example of the Siberian autochthonous population is worth discussing in this regard, while offering a non-trivial case of the relationship developed between the imperial power and local subalterns throughout the last few centuries. The Russian author, Alexander Etkind, scrutinized the processes of the Russian conquest of the Siberian lands in a thought-provoking book titled Internal Colonization: Russia’s Imperial Experience. In his profound research Etkind argued that the colonization in Russia appeared to be simultaneously external and internal while the empire was colonizing its own people. 

In the 16 and 17th century, the Cossacks, an autonomous military state formation in the tsarist era, arrived in Siberia to conquer the lands and add them to the Russian empire. The clashes between the imperial forces and the autochthonous population of Siberia were ferocious and bloody; in the former territories of Buryatia, nomadic tribes were slaughtered, enslaved, forced to settle and converted to Orthodoxy against their will.

Boundaries of History

The Soviet Union continued using policies aimed at the unification of the diverse population of the country into the social entity known as the Soviet people. In Socialist Buryat-Mongolia, the USSR’s government divided territories of the republic into separate autonomous parts so that the autochthonous people of the land could no longer constitute the majority of the population in the respective areas. Accordingly, it was expected that the community would cease seeking its national self-consciousness.

After the breakup of the USSR, the imperial and Soviet history of Buryat-Mongolia has been unambiguously described as the relationship of friendship and consent in the Russian textbooks. Similarly, it was often claimed that the Buryat people were welcoming the imperial invaders in the 17th century with ardor, while Russia’s conquest of Siberia was described in official historiography as the cultural & civilizing mission with an aim to prompt modernization of the local indigenous people.

As a consequence, the history of the Siberian indigenous people remained faded together with the unparalleled dominance of Russia’s official narrative on the benign nature of the imperial conquerors. In the meantime, this historical approach has been perpetuated through the Russian education system, media, and populist rhetoric, while staying virtually immune from all potential attempts to be contested.

On August 9, International Day of the World’s Indigenous Peoples might chiefly manifest itself as a crucial date to celebrate the rich plurality of autochthonous cultures and communities, residing in various countries around the globe. For some indigenous peoples, though, it’s yet part of an ongoing campaign aimed at rethinking the distorted image of their past and existing representations of history.