Pun naziv PISA-e je Program za međunarodnu procjenu učenika (Programme for International Student Assessment). Glavni testovi su iz matematike, znanosti i čitanja. Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) je od 2000. godine zadužena za sastavljanje ovih testova, a testiranje se provodi svake treće godine. Rješavanje ovih testova traje oko dva sata, a u većini zemalja testiranje se provodi putem kompjutora. Također, učenici popunjavaju i upitnik o navikama učenja, motivaciji i obitelji, a za odgovore na ova pitanja potrebno je oko pola sata. Uz to, ravnatelji škole popunjavaju ankete vezane za demografske podatke učenika koji školu pohađaju, financije itd. Cilj programa PISA je pružanje „usporednih podataka kako bi se zemljama omogućilo poboljšanje uvjeta obrazovanja i rezultata“.

U 2018. godini, PISA testove popunjavalo je 600.000 petnaestogodišnjaka iz 78 država i posebnih područja koje imaju ukupno 32 milijuna petnaestogodišnjaka koji pohađaju škole, a uzorci ispitivanja odabrani su primjenom „strogih tehničkih standarda“. Program ima za cilj maksimizirati ‚pokrivanje‘ „petnaestogodišnjaka koji su u obrazovnom sustavu, uključujući i učenike upisane u posebne obrazovne ustanove“. Međutim, standardi prema kojima se biraju uzorci za PISA ispitivanje omogućuju zemljama da „isključe“ do 5% relevantne populacija, odnosno petnaestogodišnjaka, na osnovu geografske nepristupačnosti škole, kao i da izuzmu učenike s „intelektualnim i funkcionalnim invaliditetom“ i one s „ograničenim poznavanjem jezika“. Unatoč tome, u 2015. godine Ujedinjeno Kraljevstvo je doseglo najvišu nacionalnu stopu isključenosti s udjelom od 8,2% izabranih učenika.

Prema posljednjim rezultatima, Kina i Singapur nadmašili su sve ostale zemlje sudionice. Također, među najboljima su bili i Japan, Estonija, Hong Kong i Kanada. Među 78 zemalja i regija koliko sudjeluje, Hrvatska je zauzela 40. mjesto u matematici, 36. mjesto u znanosti i 29. mjesto u čitanju. To je nešto bolje pozicija u sva tri područja u usporedbi s rezultatima iz 2015. godine, iako se apsolutni rezultati  u sva tri područja  nisu poboljšali kao takvi.

Kada su objavljeni rezultati ispitivanja PISA-e za 2015. godinu činilo se da Hrvatska ima znatno niže rezultate u odnosu na one iz 2012. godine. Tadašnji državni tajnik u Ministarstvu obrazovanja Matko Glunčić  komentirao je:

„Te rezultate moramo uzeti s malom sumnjom. U nekim europskim zemljama kažu lošijim učenicima da na dan testiranja ne dođu na nastavu. Kod nas su u statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine.“

Takve opaske pokazuju ne samo ogromnu aroganciju i nepoznavanje ciljeva i funkcija javnog obrazovanja, već otkrivaju i ekskluzivističke i ksenofobične osjećanje. Za takav diskurs nema mjesta niti u jednom demokratskom društvu.

No, postoji li nešto u samim PISA testovima što omogućuje takvo tumačenje značenja školovanja?

Još 2014. godine u pismu dr. Andreas Schleicheru, koordinatoru PISA-e, vodeći članovi akademske zajednice iz cijelog svijeta izrazili su „duboku zabrinutost zbog utjecaja PISA testova“ i pozvali na „zaustavljanje sljedećeg kruga testiranja“. Najviše su bili zabrinuti zbog „eskalacije standardiziranog testiranja i dramatičnog porasta oslanjanja na mjerenje kvantiteta“ što rezultira „manjom samostalnošću profesora“ kao i „preusmjeravanjem pozornosti na kratkoročne napretke koji su osmišljeni kako bi se zemlja brže uspela na višu poziciju na rang listi, unatoč istraživanjima koja pokazuju da je za trajne promjene u obrazovnoj praksi potrebno nekoliko desetljeća, a ne nekoliko godina“. Znanstvenici su također istaknuli kako „PISA odvlači pažnju od manje mjerljivih ili nemjerljivih ciljeva obrazovanja kao što su fizički, moralni, građanski i umjetnički razvoj, te tako opasno sužava našu kolektivnu predstavu o tome što je obrazovanje i što bi ono trebalo biti“. Međutim, glavni argument koji se  u pismu navodi odnosi se na filozofiju obrazovanja:

„Pripremanje ((P)reparing) / Popravljanje (Repering) mladića i djevojaka kako bi se uspješno zaposlili nije jedini pa čak ni glavni cilj javnog obrazovanja koje mora pripremiti učenike za sudjelovanje u demokratskom suodlučivanju, moralno postupanje i osobni životni razvoj, rast i blagostanje.“

Diskursi globalnog rivalstva između država i naroda, kao i retorika konkurentnosti pojedinaca igraju značajnu ulogu u načinu organiziranja obrazovanju posljednjim desetljećima. Vjeruje se da je konkurentnost pokretač napretka i znanstvenog razvoja. Bez obzira je li to zaista tako i usprkos različitim procjenama tehnološkog napretka, sigurno je da način školovanja usredotočen na konkurenciju učenicima donosi veliku tjeskobu i odražava se na njihovo mentalno zdravlje. Morali bismo se, dakle, zapitati - koju cijenu plaćamo za „konkurentno gospodarstvo“?

 

 

The latest international test results for high-school students - PISA - have been published and the 2018 assessment of the teenagers' “scholastic performance“ has, as always, caught significant media attention and provoked lots of discussions. The main focus across national media around the world has been on the comparative and competitive dimension of the test results. How have „we“ performed  in comparison with other nations, have „our children“ performed better or worse against the backdrop of previous results.  Evidence of national pride or a reason for deepening collective complexes, a statistically speculative probe or an objective evaluation of students’ skills and knowledge, what are actually the PISA tests?   

PISA's full title is Programme for International Student Assessment - the main tests are in mathematics, science, and reading and have been run every three years by the Organisation for Economic Co-operation and Development (OECD) since 2000. Tests are done on the computer in most countires and take about two hours. Students also answer a background questionnaire, which takes about half an hour to complete and includes questions regarding learning habits, motivation, and family. Additionally, school directors fill in surveys related with school demographics, funding, etc.The  aim of the Programme is to „provide comparable data with a view to enable countries to improve their education policies and outcomes“.

In 2018, PISA tests were taken by 600,000 15-year-old pupils in 79 countries and regions. These selected schools and students represent about 32 million teenagers and the sampling is done by ”applying strict technical standards“. The Programme aims to maximise the „coverage of 15-years-olds enrolled in education, including students enrolled in special-education institutions“. However, the sampling standards of PISA permit countries “to exclude up to a total of 5% of the relevant population“ on the basis of geographical inaccessibility of schools as well as to exempt “students with intellectual and functional disability“ and pupils with „limited assessment language proficiency”. Nonetheless, in 2015 the United Kingdom, for instance, reached the highest national exclusion rate with 8.2% of students chosen being exempted.

In the last results, China and Singapore outperformed all other participating countries. Japan, Estonia, Hong Kong and Canada were also among the top performers. Among the 78 countries and regions, Croatia takes the 40th place in mathematics, 36th in science, and 29th in reading - slightly better position in all three fields compared with the 2015 results, although the absolute scores in the three disciplines have not improved as such.

When the 2015 PISA test results were published, however, Croatia appeared to be having distinctly lower results than the previous testing – from 2012. The then State Secretary in the Ministry of Education, Matko Glunčić commented:

„These results should be taken into consideration with a little bit of suspicion. In some countries underperforming students were advised not to come to school on the day of the testing. In our case, statistics included children with special needs and national minorities.“

Such remarks demonstrate not only immense arrogance and ignorance regarding the aims and the functions of public education, but also reveal exclusivist and xenophobic sentiments. A discourse of that type has no place in any democratic society. 

But is there something about the PISA tests themselves that enables such interpretation of the meaning of schooling?

Back in 2014, in a letter to Dr. Andreas Schleicher, the coordinator of PISA, leading academics from around the world expressed “deep concern about the impact of PISA tests and called for a halt to the next round of testing”. Their main concerns included an “escalation of standardized testing and a dramatically increased reliance on quantitate measures”, which results in “less autonomy for teachers”, as well as “a shift of attention to short-term fixes designed to help a country quickly climb the rankings, despite research showing that enduring changes in education practice take decades, not a few years”. The academics also pointed out that “PISA takes attention away from the less measurable or immeasurable educational objectives like physical, moral, civic and artistic development, thereby dangerously narrowing our collective imagination regarding what education is and ought to be about”. The main argument of the letter, however, is about the philosophy of education:

“[P]reparing young men and women for gainful employment is not the only, and not even the main goal of public education, which has to prepare students for participation in democratic self-government, moral action and a life of personal development, growth and wellbeing.”

The discourses of global rivalry between states and nations, as well as the rhetoric of individual competitiveness play a significant role in the way education has been organized in the last decades. Competition is believed to be the engine of progress and scientific development. Regardless whether this is indeed the case and despite the diverging evaluations of the technological advancement, it is certain that the mode of schooling centered on competition brings a great deal of anxiety to the pupils and reflects on their mental health. We should, therefore, ask ourselves – what is the price for a “competitive economy”?