Jedan od osnovnih načina za vlade da osiguraju preraspodjelu i socijalnu pravdu je oporezivanje. Putem poreza vlade prikupljaju sredstva koja su potrebna za trošenje novca na javne potrebe poput bolnica, cesta, škola itd. Odgovarajuće oporezivanje i javna potrošnja ključni su za ublažavanje siromaštva i poboljšanje položaja marginaliziranih zajednica poput Roma. Nesposobnost prikupljanja poreza na primjeran način rezultira smanjenjem javne potrošnje od strane države. To znači da će ranjive skupine stanovništva, koje najviše ovise o javnim uslugama, biti najizloženije. Kao posljedica, socijalna pravda je ugrožena.

Tokom posljednjih nekoliko tjedana slučaj Youtube blogera Rubén Doblasa, poznatijeg kao ''El Rubius'', dobio je veliku pažnju i medijsku pokrivenost u Španjolskoj. Doblas je najavio putem svog Youtube kanala da će napustiti Španjolsku i preseliti se u Andoru, koja se smatra poreznim utočištem u kojem je porezni pritisak znatno niži (porez na osobni prihod doseže maksimalno 10% u odnosu na 47% u Španjolskoj). Buduću da se njegov godišnji prihod procjenjuje na više od 4 milijuna eura, nije teško zamisliti razmjer osobne koristi od ovog poteza.

Što je još važnije, ovaj slučaj je ponovo otvorio raspravu o sustavu oporezivanja u Španjolskoj. Pristalice El Rubiusa smatraju da je plaćanje pola svog prihoda u obliku poreza nemoralno i potiče ljude napuštati zemlju ili sudjelovati u utaji poreza. Rubiusovi protivnici kritizirali su odluku kao nedomoljubnu, koja se temelji na pohlepi za još većim bogatstvom na štetu građana Španjolske. To je dugotrajna rasprava u kojoj, s jedne strane, sudjeluju zagovornici slobodnog tržišta i minimalne državne regulacije, a s druge oni koji se zalažu za strožiji nadzor, provođenje progresivne porezne politike i moralnu solidarnost.

Ova rasprava je istaknula rasprostranjene zablude koje su prisutne u našem razumijevanju ekonomije, etike i prava, i to s obje strane. Prvo i najvažnije, Rubiusov postupak je legalan iz pravne perspektive i stoga njegova odluka nema veze s poreznim utajama koje su očito nezakonite. Iako protivnici naglašavaju da zakon nije nužno jednak pravdi, te bi se moglo na osnovi ovog slučaja poboljšati pravni sustav i kvalificirati Rubiusovu odluku nezakonitom, s obzirom da ustavni okvir to ne zabranjuje. Oni koji tvrde da je Rubiusovo ponašanje kriminalno, griješe.

Kao drugo, rasprostranjeni  stav da je oporezivanje svojevrsni ''dar'' pojedinca državi je pogrešan i protivi se ne samo najvažnijim načelima bilo koje suvremene socijalne države, već i ustavnoj obvezi koju prema španjolskom zakonu predstavlja oporezivanje. U članku 31.1 španjolskog Ustava piše:

“Svi građani će pridonijeti održavanju javne potrošnje u skladu sa svojim ekonomskim mogućnostima kroz pravedan porezni sustav.“

Iako se možda nećemo složiti oko definicije pravednosti, Ustav prilično jasno ističe da plaćanje poreza ne ovisi o individualnoj percepciji solidarnosti ili velikodušnosti, već je presudna obveza koja osigurava sposobnost države financirati javne usluge.

Kao treće, rasprostranjena mantra, posebno među pristalicama slobodnog tržišta u Španjolskoj, jest da se porezima građana često financira neučinkovita, korumpirana država koja ne raspoređuje na odgovarajući način resurse i javni novac. Također je rasprostranjeno mišljenje da su u Španjolskoj porezne stope visoke, a javni sustav neučinkovit u odnosu na prosjek EU, što je prema profesoru ekonomije
na Sveučilištu Carlos III. u Madridu Antoniju Cabralesu nije točno. Iako su problemi neučinkovitosti, korupcije i klijentelizma u Španjolskoj prisutni, zaslužuju pozornost i zahtijevaju hitna rješenja, to nisu uvjerljivi argumenti protiv suvremenog sustava socijalne skrbi i ne mogu opravdati pokušaje rušenja redistributivne uloge vlade u društvu. Zalaganje za niže poreze za sve ugrožava sustav socijalne skrbi kroz smanjenje dohotka koji država troši na javne resurse, što rezultira povećanjem društvene nejednakosti.

Jedan od načina pristupanja ovom pitanju je ponovna analiza pojmova poput pravednosti, legitimiteta i ekonomske slobode. Bili bilo pošteno i legitimno u ime slobode omogućiti pojedincima zarađivanje ogromne količine novca bez proporcionalnog oporezivanja u zemlji u kojoj 25% stanovništva živi na pragu siromaštva? Ne mogu se ne diviti kada ljudi tvrde da je nepravedno uzimati 47% nečijeg prihoda u obliku poreza za preraspodjelu. Ta osoba nakon oporezivanja zadržava preko dva milijuna eura godišnje. Kako je moguće da smo kao društvo skloniji biti suosjećajni prema onima koji zarađuju 60 puta više od nas nego prema onima koji zarađuju upola manje? Na koji se bizarni pojam slobode oslanjamo kao društvo kad dopuštamo takve masovne nejednakosti, koje tolikim ljudima oduzimaju upravo onu slobodu koju tvrdimo da branimo?

Možda jednostavniji način nego dekonstrukcija cijelog našeg sustava vrijednosti bilo bi uvođenje zakonodavstva koje zabranjuje porezne sustave poput onog u Andori unutar EU. To se čini puno izvedivijim iz političke perspektive, ali ipak zahtijeva ozbiljne promjene našeg mentaliteta. Činjenica da su EU i Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) 2018. godine uklonili Andoru s popisa poreznih oaza iako u praksi zemlja i dalje djeluje kao takva, služi kao dokaz da je koncept “socijalne pravde“  lakše staviti na papir nego provesti u stvarnom životu.

 

 

The concept of social justice basically refers to a balanced and fair distribution of wealth, rights and opportunities among all members of a society.

One crucial way for governments to guarantee redistribution and social justice is taxation. Through taxes, governments raise the funds needed for spending in public goods such as hospitals, roads, schools and so on. Adequate taxation and public spending are essential for poverty alleviation and advancement of marginalised communities such as the Roma. Failure to raise taxes in an appropriate manner means that the amount of public spending a government can do decreases. This in turn means that vulnerable sectors of the population, which are the ones most reliant on public services, will be more exposed. Social justice is, as a result, under threat.  

Over the past few weeks the case of Youtuber Rubén Doblas, more commonly known as ‘’El Rubius’’, has reached wide attention and media coverage in Spain. Doblas announced through his Youtube channel that he would leave Spain and relocate to Andorra, which is arguably considered a tax haven and where fiscal pressure is considerably lower (personal income tax reaches a maximum of 10% compared to 47% in Spain). As his annual earnings are estimated above EURO 4 million, it is not hard to imagine the sizeable personal benefits of this move.

More importantly, it has revitalized the never-ending debate on taxation in Spain. Supporters of El Rubius argue that being forced to pay half your income to the state in the form of taxes is immoral and encourages people to either leave the country or engage in fiscal evasion. Detractors have criticised the decision as an anti-patriotic gesture, one relying on greediness to make an even greater fortune to the detriment of the Spanish taxpayer. The usual suspects are, on the one side, advocates for free market and minimal state regulation and on the other, those pushing for tighter control, enforcement of progressive fiscal policies and moral solidarity.

The debate has highlighted a number of common misconceptions that have been present in our understanding of economics, ethics and law, on both sides. First and foremost, El Rubius’ actions fall within what is legally feasible and therefore his decision cannot be compared to cases of fiscal evasion which are clearly illegal. While of course the natural counterargument to this is the fact that law does not necessarily equal justice, and a case could be built to strengthen the legal system and categorise these actions as illegal, the current constitutional framework allows them. Those claiming El Rubius’ actions are criminal are mistaken.

Secondly, the commonly held idea that taxation is a sort of ‘’gift’’ from the individual to the state is wrong and goes against not only the most essential principles of any modern welfare state, but also against the constitutional obligation that taxation represents according to Spanish Law. Article 31.1 of the Spanish Constitution says:

‘’All citizens will contribute to the maintenance of public spending according to their economic capacity through a fair tax system.’’

Again, while we might disagree on definitions of fairness, the Constitution points out pretty clearly that paying taxes is not down to an individual’s own perception of solidarity or generosity, but rather a crucial obligation which guarantees a country’s capacity to fund public services.

Thirdly, a common mantra especially among free market enthusiasts in Spain is that citizens’ taxes often go towards funding an inefficient, corrupt state which does not adequately allocate resources and public money. In a similar line, the commonly held perception is that in Spain the tax rates are high and the public system is inefficient compared to EU averages, something erroneous according to Carlos III University’s economics professor Antonio Cabrales. Furthermore, while issues of inefficiency, corruption, and clientelism in Spain are present, deserve attention and require urgent solutions, this hardly represents a valid critique to the modern welfare system and cannot justify attempts to dismantle the government’s redistributive role in a society. Pushing for lower taxes for all threatens the welfare system by lowering income for the government to spend on public resources, and raises social inequality as a result.

One way of approaching this issue would be to re-analyse notions such as fairness, legitimacy and economic freedom. Would it be fair and legitimate to, in the name of freedom, allow individuals to earn exorbitant amounts without proportionate taxation in a country where 25% of the population lives at risk of poverty? It is worrying to see people claim that taking 47% of someone’s income for redistribution is unfair. This particular person, after tax, retains over EURO 2 million every year. How is it conceivable that as a society we are more prone to have empathy for someone who earns over 60 times more than us than for those who earn, perhaps, half? On what bizarre concept of freedom do we as rely as a society to allow such massive inequalities, which take away from so many people precisely the freedom we are presumably defending? 

Another way, perhaps easier than deconstructing our entire value system, would be to push for legislation that bans the existence of fiscal regimes such as the one in Andorra within the EU. This seems way more feasible politically, but it would still require a considerable change in our mentality. The fact that both the EU and the OCDE removed Andorra from their tax-haven list in 2018, while in practice the country continues to operate as one, serves as proof that the concept of ‘’social justice’’ is much more convenient on paper than on real actions.