Uvodni govor održala je Tena Simonović Einwalter, pravobraniteljica Republike Hrvatske i jedna od glavnih organizatorica konferencije. Raspravljala je o početnoj motivaciji za usvajanje Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Strahote Drugog svjetskog rata potaknule su svijet na djelovanje protiv strašnih zlodjela počinjenih prema ljudskom životu. Einwalter je naglasila promjenjivu prirodu konvencije i istaknula da se dokument stalno prilagođava modernim vremenima i rastućim globalnim izazovima. Kao primjere tih izazova navela je dezinformacije, nepovjerenje prema institucijama i neriješena pitanja iz prošlosti. Na kraju je pozvala na suradnju, konstruktivnu procjenu i iskreni dijalog među kolegama u vezi s provedbom jedne od najutjecajnijih konvencija u Europi i svijetu.

Damir Habijan, ministar pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u Hrvatskoj, ponovio je važnost Konvencije u poslijeratnom razdoblju. Tvrdio je da dokument simbolizira obećanje da se strahote Drugog svjetskog rata neće ponoviti. Naglasio je da je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) postao prvi alat za obranu pojedinaca (umjesto država) pred međunarodnim sudovima, a danas, u digitalnom dobu, taj alat preuzima nove uloge. Ministar je istaknuo važnost poboljšanja uvjeta i zahtjeva koji su omogućili Hrvatskoj da postane, prvo, članicom Vijeća Europe, a potom i Europske unije.

Ivan Novosel, direktor programa u Kući ljudskih prava Zagreb, govorio je o ključnoj važnosti suradnje između političara i neovisnih tijela. Pozvao je na poboljšanje građanskog sudjelovanja, veće uvažavanje kritičnih institucija od strane političkih tijela te suradnju s organizacijama civilnog društva. Novosel je naglasio potrebu bolje provedbe ECHR-a i važnost daljnje edukacije i obuke osoba koje rade u pravosudnim institucijama.

Milorad Pupovac, predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj, podsjetio je publiku da je Hrvatska stvorena na temelju ljudskih prava i demokracije te da je usvajanje Konvencije simbol zrelosti zemlje, a ne puka formalnost. Pupovac je istaknuo mogućnost i važnost suživota tradicionalnih i modernih vrijednosti. Raspravljao je o pravima manjina i upozorio da je zemlja u pogledu toga na silaznom trendu, izražavajući zabrinutost zbog nekih mladih Hrvata koji sudjeluju u kontroverznim pozdravima. Član parlamenta istaknuo je posvećenost suradnji s uredom pravobraniteljice i naglasio da je institucija u posljednjem desetljeću sve snažnija. Međutim, komunikacija i percepcija od strane šire javnosti nisu se poboljšale.

Zadnji govor održao je Mato Arlović, potpredsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je naglasio vrijednost Konvencije koja se dokazala u 75 godina svog postojanja. Napomenuo je da su dokument dobrovoljno provodile i države koje nisu članice Vijeća Europe ili EU-a. Arlović je govorio o važnosti mira za jamčenje ljudskih prava i ulozi Europe kao glavnog jamca i središta ljudskih prava.

Sljedeća panel-diskusija raspravljala je o mehanizmima zaštite Konvencije. Počela je pitanjem: „Kako možemo uskladiti tradiciju i prilagodbu Konvenciji?“ upućenim Maši Marochini Zrinski, sutkinji Ustavnog suda Republike Hrvatske i profesorici na Sveučilištu u Rijeci. Odgovorila je da je potrebno prilagoditi opća načela konkretnim slučajevima i da se ne može odvojiti pojedini slučaj jer su ustavna i konvencijska prava međusobno povezana. Istaknula je da Konvencija nikada nije mijenjana, već samo dopunjena protokolima. Načela su prilagođena modernim vremenima, ojačana i usklađena s hrvatskim sustavima. Europski sud za ljudska prava tumači Konvenciju u kontekstu današnjice. Prilikom procjene povrede prava koristi se načelo proporcionalnosti i odnos prema stvarnosti. Za pojedinačne slučajeve procjenjuju što imaju ili nemaju u okviru zaštite načela Konvencije. Zakoni koji dopunjuju Konvenciju koriste se na ustavnim sudovima. Standardi Konvencije predstavljaju minimum, a kao minimum naša je odgovornost primijeniti i prilagoditi standarde trenutnim realnostima.

Ksenija Turković, bivša potpredsjednica Europskog suda za ljudska prava, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, odgovorila je na pitanja o izazovima s kojima se ESLJP suočavao i o budućim izazovima. Rekla je da je sud živi instrument, da je tijekom posljednjih 75 godina imao uspone i padove; mijenjao se, slabljen i jačan tijekom vremena. Pogled izvana često nije dovoljan da se shvati s čime se institucije suočavaju iznutra. Iako je ESLJP uložio velike napore za regulaciju postupaka i zaštitu ljudskih prava, većina kritika odnosi se na ogroman broj neriješenih predmeta. Ranije nije bilo moguće pratiti kako sud donosi odluke, no predsjednik Spielmann učinio je sud vrlo transparentnim. Radili su na promjeni unutarnjih procedura i poboljšali komunikaciju s javnošću. Kada se sve obavi u sastancima i odluke su donesene, komuniciraju se državama koje tada mogu dati svoje komentare. Komentari se prepoznaju, a zatim se određene procedure rješavaju na sudu. Sutkinje i suci potiču se na ovo, što ranije nije bio slučaj; dijalog s domaćim sudovima važan je za komunikaciju. Domaći sudovi moraju biti hrabri; još uvijek postoji ogroman zaostatak od 60.000–70.000 predmeta, što je više nego što su drugi ikada imali. Sve je međusobno povezano, a implementacija u okviru suda predstavlja veliki problem; sud ne prati i mnogi predmeti se vraćaju i završavaju u Općoj skupštini. Potreban je veći dijalog, a hrvatski sudovi moraju biti hrabriji u uspostavljanju dijaloga o ljudskim pravima kroz presude.

Također postoji problem političkog otpora na državnoj razini. Države brinu o svojoj suverenosti. Od 2013. bilježimo sve veći sukob između država i suda. Države sve češće tvrde da sud previše širi svoja ovlaštenja i previše štiti ljudska prava. Novi izazovi ljudskih prava s kojima ćemo se suočiti odnose se na pitanje kako postupati ili intervenirati putem novog protokola. Sve veći pad ljudskih prava na domaćoj razini. Ljudska prava se zanemaruju i krše; civilno društvo se napada i ima poteškoća u zaštiti ljudskih prava.

Štefica Stažnik, predstavnica Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava, objasnila je značajne predmete relevantne za Hrvatsku. Spomenula je slučaj slovenskog ribara kada je Slovenija pokušala iskoristiti predmet kako bi uvela svoje tumačenje sporazuma i argumentirala pitanja prekograničnih prava. Ili slučaj slovenske Ljubljanske banke u vezi s hrvatskim depozitima u Sloveniji prije pada Jugoslavije. Stažnik je istaknula raznolikost predmeta u Hrvatskoj.

Ioulietta Bisiousli, direktorica European Implementation Network (EIN), podijelila je iskustva u provedbi sudskih presuda općenito i u Hrvatskoj. Spomenula je da je Konvencija vrhunac regionalnih i međunarodnih tijela za ljudska prava. Kašnjenja i strukturna provedba postupno su postali problem. Problemi postoje desetljećima jer se brige ne rješavaju i problemi se stalno pojavljuju.

Natalija Labavić, odvjetnica, podijelila je iskustva o sudskim presudama i kako su presude morale tražiti zadovoljstvo pred Europskim sudom. Spomenula je zaštitu LGBT prava i prava na temelju seksualne orijentacije. Dostojanstvo treba biti priznato i pripada ljudima kao ljudskim bićima. Pitanje je postavljeno: „Što mislite da bi trebalo učiniti da se ovi predmeti prestanu pojavljivati pred ESLJP-om ili da se zaštita postigne na nacionalnoj razini?“ Njezin odgovor istaknuo je da ako netko pristupi s tim pitanjima, to odmah treba prepoznati kao zločin iz mržnje. Jasno je da ne postoji dovoljno ili adekvatno obrazovanje za prepoznavanje mržnje i njeno pravilno procesuiranje. Potrebno je više edukacije kako bi se mržnja prepoznala kao motiv.

Zrinski je dodatno upitana gdje je potrebno uložiti više truda i odgovorila je da nema jednostavnog odgovora. Ustavni sud i ESLJP često se suočavaju s problemima u vezi s pravom na pošteno suđenje. To je sustavni problem. Kada odvjetnik priprema tužbu ili predmet za sud, postupci se razlikuju između ustavnog i nacionalnog suda. Zakonodavstvo se mora mijenjati i provoditi kako bi se riješili sustavni problemi. Svaki izazov ima rješenje, ali neka rješenja zahtijevaju više vremena za provedbu.

Na pitanje kako postupati s mjerama ili općim mjerama za provedbu sudskih odluka, Stažnik je predložila pisanje savjetnicima, ministrima i nacionalnim tijelima radi provođenja promjena. Naglasila je da ljudska prava ne bi trebala biti izborni predmet na pravnim fakultetima i upitala je pokrivaju li se ljudska prava na završnim ispitima. Znanje se mora širiti i primjenjivati u obrazovanju u hrvatskim institucijama.

Bisiousli je predstavila status Hrvatske prema EIN-ovu godišnjem izvješću za 2024., koje ističe da je prosječna provedba niska, ali da je Hrvatska općenito saveznik u pogledu provedbe i iznad prosjeka EU-a. Ipak, oni „rješavaju stablo, ali propuštaju šumu“. EIN također nema nužne veze s organizacijama civilnog društva da bi došao do zaključaka na terenu.

Na kraju, Turković je istaknula potrebu za konsenzusom. Ne možemo donositi odluke samo u vlastitom pravnom okviru, već moramo gledati na nacionalno zakonodavstvo. Moramo formirati partnerstva kako bismo postigli standarde.

Konferenciju je zaključila Einwalter koja je prepoznala tri prevladavajuće teme tijekom sastanka: obrazovanje, suradnju i političku volju. Ponavljala je ideju da ljudska prava trebaju biti obavezna na pravnim fakultetima. Ako ste upoznati s ljudskim pravima, bit ćete bolji u njihovoj provedbi.

Naša uloga u izbornom procesu za dva kruga lokalnih izbora bila je ona neovisnih promatrača izbora, osoba zaduženih za praćenje cijelog izbornog procesa i prisutnih na biračkim mjestima kako bi se osiguralo da birači mogu slobodno izraziti svoje političke preferencije na tajan, zaštićen i demokratski način. RNV je bio među organizacijama civilnog društva koje su od Državnog izbornog povjerenstva (DIP) akreditirane kao neovisni promatrači za ovaj izborni ciklus.

Što se tiče Zagreba, grada u kojem smo bili promatrači, za mjesto gradonačelnika kandidiralo se sedam kandidata, dok je za vijeća grada kandidiralo 12 lista. U Zagrebu su sedam kandidata predstavljali različite političke boje: Možemo! i Socijaldemokratska stranka podržavali su Tomislava Tomaševića, aktualnog gradonačelnika Zagreba od 2021. Dva kandidata, Marija Selak Raspudić i Pavle Kalinić, natjecala su se s dvije nezavisne liste. Mislav Herman bio je kandidat koalicije Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Na kraju, Davor Bernardić, Tomislav Jonjić i Ivica Lovrić predstavljali su koalicije Zagreb United, Samo Hrvatska! i Plavi Grad.

Zbog velike fragmentacije političkih ponuda dostupnih biračima, nijedan kandidat nije dobio većinu u prvom krugu. Zakon o izborima općinskih načelnika, gradonačelnika, župana i gradonačelnika Grada Zagreba, donesen 2007., propisuje da se svi ovi predstavnici biraju „po većinskom izbornom sustavu u kojem cijelo područje općine, grada, županije i Grada Zagreba čini jednu izbornu jedinicu“ (članak 33). Sljedeći članak propisuje da gradonačelnici, župani i gradonačelnik Grada Zagreba budu izabrani većinom glasova.

Jasno je da je zbog kombinacije ovih zakona i situacije u Zagrebu bio potreban drugi krug izbora kako bi se konačno izabrao gradonačelnik Zagreba. Na kraju prvog kruga, od sedam kandidata, nijedan nije osigurao većinu. Statistika Gradske izborne komisije pokazuje da je u prvom krugu glasalo 279.804 birača. Kandidat s najvećim postotkom glasova bio je Tomašević, koji je, međutim, u prvom krugu zaustavio svoj rezultat na 47,59 % (135.545 glasova).

Kandidati s najvećim brojem glasova, Tomašević i Selak Raspudić (44.645 glasova, 15,67 %), suočili su se u drugom krugu, koji je održan 1. lipnja. U drugom krugu za gradonačelnika, Tomašević je pobijedio s 130.996 glasova, što čini 57,56 % svih glasova. Njegova protukandidatkinja, Selak Raspudić, osvojila je 96.590 glasova (42,44 %).

Što se tiče izbora za Gradsko vijeće Grada Zagreba, bilo je 47 mandata. Za većinu je trebalo osvojiti najmanje 24 mandata. I ovdje je Tomaševićeva koalicija pobijedila, iako s nešto slabijim rezultatom nego što je on postigao kao gradonačelnik. Njegova koalicija dobila je 43,66 % glasova, ukupno 25 mandata (samo jedan više od minimalne većine), gubeći tri mandata u odnosu na izbore 2021.

Ostale liste dobile su znatno manju podršku birača. Koalicija HDZ-a osvojila je 15,09 % glasova, što im je donijelo 8 mandata, tri manje nego 2021. Dvije koalicije, Zagreb United i Nezavisna lista Jonjić, po prvi put u povijesti ostvarile su lokalnu zastupljenost, s 4, odnosno 3 mandata. Nezavisna lista Marije Selak Raspudić, koja se nije natjecala na prethodnim izborima, postigla je značajan rezultat osvojivši 7 mandata.

S osobne perspektive, ovo je ponovno bilo vrlo jedinstveno iskustvo. U usporedbi s predsjedničkim izborima, kada su se natjecala samo dva kandidata, bilo je puno zanimljivije pratiti cijeli proces brojanja i validacije glasova, te slušati mišljenja članova komisije zadužene za vođenje biračkog mjesta. Jako cijenim ovu priliku jer mi je omogućila da iz prve ruke vidim kako politika funkcionira i produbim znanje o izbornom mehanizmu u zemlji koja se rijetko koristi kao primjer u udžbenicima.

Hrvatska je parlamentarna republika, što znači da Vlada dobiva svoju moć i legitimitet od Sabora te da je Vlada odgovorna Saboru. Međutim, parlamentarne republike nisu sve iste, a jedan od glavnih elemenata razlikovanja jest način izbora Predsjednika Republike i ovlasti koje mu se dodjeljuju.

Sva prava i dužnosti Predsjednika Republike Hrvatske detaljno su navedena u Ustavu RH, člancima 94. do 106. Prema njima, predsjednik predstavlja Hrvatsku doma i u inozemstvu, osigurava pravilno funkcioniranje države te je odgovoran za obranu njezine neovisnosti i teritorijalnog integriteta u petogodišnjem mandatu koji se može obnoviti samo jednom. Nadalje, predsjednik ima ovlasti sazivati referendume i izbore za Sabor, dati mandat za sastavljanje nove Vlade osobi koja uživa potporu većine zastupnika te surađivati s Vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike i diplomatskih dužnosti. S obzirom na odgovornost za teritorijalni integritet, predsjednik je i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Hrvatske.

Prvi krug predsjedničkih izbora održan je 29. prosinca 2024. Osmoro kandidata natjecalo se za dužnost Predsjednika Republike, predstavljajući vrlo različite političke snage u Hrvatskoj, od zelenih i progresivnih stranaka do konzervativnih i suverenističkih. Budući da nijedan kandidat nije osvojio većinu glasova, organiziran je drugi krug. Kandidati za drugi krug bili su Zoran Milanović, aktualni predsjednik Hrvatske od 2020., koji se natjecao za drugi (i posljednji) mandat, i Dragan Primorac, bivši ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Oba kandidata formalno su bila nezavisna, no u stvarnosti Milanović je imao potporu više od 10.000 prikupljenih potpisa, Socijaldemokratske stranke (SDP) i brojnih centar-lijevih i liberalnih stranaka. S druge strane, Primorac je također prikupio više od 10.000 potpisa i imao je potporu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) te različitih centrističkih i desnih stranaka. HDZ je ključna politička snaga u Hrvatskoj, budući da je Andrej Plenković predsjednik HDZ-a i premijer od 2016.

Tako je 12. siječnja započelo naše istraživanje hrvatskog izbornog sustava i organizacije. Posjetili smo više različitih izbornih mjesta i upoznali članove različitih izbornih odbora. Svi ljudi u odborima bili su vrlo ljubazni i susretljivi, a i oni koji nisu govorili engleski trudili su se odgovoriti na naša brojna pitanja. Naučili smo, primjerice, više o birokratskom i pripremnom procesu kroz koji svaki član odbora mora proći kako bi bio spreman reagirati u svim situacijama tijekom glasovanja. Članovi odbora prolaze kroz nekoliko dana intenzivne obuke u kojoj ih se uči kako funkcionira izborni sustav, koja su njihova prava i dužnosti te kako najbolje obaviti svoj posao.

Postavljali smo i pitanja o općim stavovima birača prema izborima te je li se primijetila razlika u izlaznosti između prvog i drugog kruga. Bilo nas je također zanimalo što se smije, a što ne smije raditi pri glasovanju: mogu li birači ući u biralište s mobitelom? Koliko često treba objašnjavati način glasovanja? Naravno, bilo je i mjesta za malo zabave: pitali smo ih pamte li neke neobične komentare na glasačkim listićima s prethodnih izbora, i podijelili su zanimljive primjere, ali i izazove u odlučivanju treba li glas biti važeći.

Sva birališta zatvorena su u 19 sati, a kao dio promatračke uloge, ostali smo u jednom biralištu i pratili rad izbornog odbora pri prebrojavanju glasova i utvrđivanju rezultata. Članovi odbora vrlo učinkovito su organizirali posljednji dio posla: dok su neki prebrojavali i razvrstavali glasačke listiće, predsjednik odbora provjeravao je da se broj upisanih birača podudara s brojem listića. Nakon dvostruke provjere materijala, predsjednik je službeno zabilježio broj glasova za svakog kandidata, kao i broj nevažećih i praznih glasova. Rezultati birališta koje smo pratili bili su u skladu s nacionalnim trendom: Milanović je pobijedio s tri puta više glasova od Primorca.

Općenito, ovo je bilo izuzetno obrazovno iskustvo: prvo, stekli smo izravan uvid u rad izbornog procesa u Hrvatskoj; drugo, razgovarali smo s ljudima koji vjeruju u vrijednosti slobodnih, tajnih i poštenih izbora; i treće, iskustvo nam je dalo puno materijala za razmišljanje i usporedbu načina glasovanja u različitim zemljama iz kojih dolazimo.

Kako bi se očuvao mir i spriječilo ponavljanje takvih zločina, 1945. godine osnovani su Ujedinjeni narodi. Novoosnovana organizacija odmah se suočila s velikim izazovom: kako definirati ljudska prava na način prihvatljiv državama koje ne dijele istu kulturu, religiju i povijest. Prvi odgovor na taj izazov bilo je donošenje Opće deklaracije o ljudskim pravima (UDHR) u prosincu 1948. godine. Sastoji se od 30 članaka koji utvrđuju temeljna načela ljudskih prava koja pripadaju svakom čovjeku i koja su inherentna ljudskom postojanju. Iako države nisu formalno obvezane poštovati njezin sadržaj, UDHR se smatra jednim od ključnih dokumenata međunarodnog prava ljudskih prava.

Ipak, zaštita ljudskih prava nije se mogla temeljiti samo na simboličnim deklaracijama. Ubrzo nakon usvajanja UDHR-a, skupina predanih pojedinaca unutar Ujedinjenih naroda počela je zagovarati pretvaranje Deklaracije u pravno obvezujući dokument. Međutim, zbog snažnih ideoloških razlika između SAD-a i SSSR-a, izrada jedinstvenog teksta bila je iznimno teška. Stoga su izrađene dvije odvojene konvencije: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR). Oba su pakta usvojena 1966. godine, a stupila su na snagu deset godina kasnije, 1976.

Više od 170 država ratificiralo je ICCPR, čime su formalno prihvatile njegov sadržaj i obvezale se na njegovo poštivanje. Struktura ovog dokumenta relativno je jednostavna: prvi dio opisuje prava koja obuhvaća ICCPR, uključujući pravo na samoodređenje, pravo na život, zabranu mučenja i ropstva, pravo na slobodu i sigurnost osobe te zabranu proizvoljnog uhićenja ili pritvora, slobodu kretanja, jednakost pred sudovima, slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti te slobodu udruživanja. Posebne odredbe odnose se na djecu, naglašavajući da svako novorođeno dijete ima pravo na državljanstvo i zaštitu u skladu sa svojim statusom maloljetnika.

ICCPR se također smatra ključnim međunarodnim instrumentom za zaštitu manjina jer je prvi dokument koji sadrži posebnu odredbu o pravima manjina. Ona glasi: „U državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, osobama koje pripadaju takvim manjinama ne smije se uskratiti pravo da zajedno s ostalim članovima svoje skupine uživaju vlastitu kulturu, ispovijedaju i prakticiraju svoju religiju ili koriste vlastiti jezik“ (članak 27. ICCPR-a).

Drugi dio ICCPR-a usmjeren je na rad Odbora za ljudska prava, tijela zaduženog za praćenje poštuju li države koje su ratificirale Pakt njegove odredbe i poduzimaju li mjere za zaštitu građanskih i političkih prava. Odbor također djeluje kao poveznica između Ujedinjenih naroda i država potpisnica. Svaka država dužna je podnositi periodična izvješća koja sadrže informacije o nacionalnom zakonodavstvu i provedbi ICCPR-a, kao i o izazovima u njegovoj primjeni.

U skladu s tim obvezama, Hrvatska, koja je ratificirala ICCPR 1992. godine, podnijela je 2022. svoje četvrto periodično izvješće o njegovoj provedbi. Nakon analize izvješća, Odbor za ljudska prava 2024. godine iznio je svoje zaključke i preporuke, koje uključuju i pozitivne pomake i zabrinutosti. Pohvaljeno je donošenje zakonodavnih mjera za unapređenje zaštite ljudskih prava, poput Nacionalnog plana zaštite i promicanja ljudskih prava i suzbijanja diskriminacije do 2027. te Nacionalnog plana za uključivanje Roma 2021.–2027.

S druge strane, istaknuti su i brojni problemi koji zahtijevaju poboljšanja, uključujući potrebu za učinkovitijim mehanizmima provedbe preporuka, borbu protiv korupcije te sprječavanje praksi koje mogu narušiti zaštitu ljudskih prava. Posebna pažnja posvećena je temama važnima za manjine, osobito Rome: odgovornost za kršenja ljudskih prava, diskriminacija, govor mržnje i zločini iz mržnje, sudjelovanje u javnom životu te zaštita manjinskih prava.

Jedno od ključnih pitanja odnosi se na poteškoće Hrvatske u istraživanju i procesuiranju ratnih zločina iz razdoblja 1991.–1995., što često otežava priznavanje statusa žrtava i povezano je s etničkom pristranošću. Diskriminacija Roma posebno se očituje kroz njihovu isključenost iz društvenog, političkog i gospodarskog života, segregaciju u obrazovanju, loše stambene uvjete i ograničene mogućnosti zapošljavanja.

Odbor je također naglasio učestalost govora mržnje i zločina iz mržnje usmjerenih prema romskoj i srpskoj manjini te preporučio njihovo odlučno sankcioniranje, uključujući slučajeve kada su počinitelji javne osobe. Istaknuta je i potreba za jačanjem svijesti o važnosti poštivanja različitosti.

Nadalje, zabrinutost izaziva nedovoljna zastupljenost manjina u javnoj upravi, pravosuđu i na pozicijama odlučivanja, unatoč ustavnim jamstvima. Također, problem zaštite manjinskih prava očituje se u ograničenjima korištenja manjinskih jezika, što je dodatno povezano s demografskim padom manjinskih zajednica.

Zaključno, iako je Hrvatska od ratifikacije ICCPR-a ostvarila značajan napredak, manjine, a osobito Romi, i dalje su u nepovoljnijem položaju. Stoga su potrebne snažne i konkretne mjere kako bi se osiguralo stvarno poštivanje ljudskih prava u praksi.

Konferencija je održana u Zagrebu 26. studenoga 2024. godine, a prisustvovali su joj brojni dionici od posebne važnosti u području ljudskih prava u Hrvatskoj. Cilj je bio približiti sadržaj oba pakta i pripadajuće preporuke široj javnosti.

Konferenciju su otvorili uvodnim govorima Tena Šimonović Einwalter, pučka pravobraniteljica Republike Hrvatske, Ivan Novosel, programski direktor Kuće ljudskih prava Zagreb, i Vladlen Stefanov iz Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR).

Tri su se govora prvenstveno usredotočila na važnost podizanja svijesti o ljudskim pravima u Hrvatskoj među općom javnošću, koja često nije upoznata sa svim pravima i obvezama koje proizlaze iz potpisivanja međunarodnih konvencija. U tom smislu, rasprave i susreti imaju smisla samo ako su praćeni spremnošću na promjenu stvarnosti kroz potpunu i temeljitu provedbu preporuka međunarodnih nadzornih tijela. Poseban je naglasak stavljen na ključnu ulogu organizacija civilnog društva kao mosta između vlasti i građana u svim područjima njihova djelovanja. Međunarodna nadzorna tijela predstavljaju posljednji, ali ključni element u tom procesu jer svojim preporukama pomažu državama u provedbi međunarodnih konvencija, a istovremeno daju veću težinu zahtjevima organizacija civilnog društva za unaprjeđenje nacionalnog sustava zaštite ljudskih prava.

Nakon uvodnih izlaganja, prvi panel bio je posvećen preporukama vezanima uz Konvenciju o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD), kroz izlaganja Katarine Cohe, Tatjane Vlašić, Tatjane Holjevac, Lucije Mulalić i Vesne Teršelič. Govornici su započeli nabrajanjem ključnih područja djelovanja istaknutih u preporukama, a to su: kvaliteta života određenih skupina poput Roma, Srba, migranata, tražitelja azila i stranih radnika; potreba za jačanjem neovisnih institucija, poput pučkog pravobranitelja, kroz osiguravanje većih financijskih sredstava; te važnost unapređenja koordinacije između svih dionika uključenih u područje ljudskih prava.

Građani u Hrvatskoj često su pogođeni diskriminacijom u različitim sferama, uključujući sport, obrazovanje, politiku, prava manjina i druge. Položaj Roma bio je tema gotovo svih izlaganja, u skladu s CERD preporukama koje opetovano ističu potrebu rješavanja problema segregacije Roma u zemlji. Katarina Coha (Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina) naglasila je kako je nužna promjena pristupa kako bi se poboljšali životni uvjeti Roma u Hrvatskoj. Naime, svi uključeni dionici (škole, ministarstva, psiholozi i lokalne vlasti) tradicionalno su djelovali fragmentirano, bez traženja cjelovitih rješenja. Kao primjer navela je obrazovne programe za romske učenike: kako bi se smanjila stopa napuštanja školovanja i povećao upis, osigurana su sredstva za pokrivanje troškova prijevoza. Međutim, budući da je riječ o samo jednom segmentu šireg problema, učinak mjere nije bio onakav kakav se očekivao. Ti su problemi povezani i sa stambenim uvjetima te nedostatkom osnovne infrastrukture u naseljima.

Pitanje Roma ponovno se pojavilo u raspravama o govoru mržnje i suočavanju s nedavnom prošlošću Hrvatske. CERD preporuke izričito spominju „širenje negativnih stereotipa o pripadnicima romske i srpske manjine te ne-državljanima“, što je potaknulo raspravu o odgovornosti političara i javnih osoba, čije riječi mogu povećati razinu netolerancije prema određenim skupinama. U kontekstu suočavanja s prošlošću, Vesna Teršelič (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću) osvrnula se na trend veličanja ratnih zločinaca ili umanjivanja razmjera hrvatskih zločina u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih, kao i na povijesni revizionizam u vezi s Holokaustom te genocidom nad Srbima, Romima i Židovima tijekom Drugog svjetskog rata.

Drugi panel bio je posvećen preporukama vezanim uz ICCPR, uz sudjelovanje Danijele Gaube, Dijane Kesonje, Kristijana Keveševića, Oriane Ivković Novokmet, Ivana Novosela i Melise Skender. Kao i u prvom panelu, rasprava je započela isticanjem ključnih problematičnih područja, među kojima su borba protiv korupcije, suočavanje s prošlošću i govor mržnje. Posebno zanimljiv dio rasprave odnosio se na pristup vlasti međunarodnim preporukama, kako je istaknula Ivković Novokmet (izvršna direktorica GONG-a). Naglasila je da neodređen jezik preporuka omogućuje vlastima da formalno tvrde kako su ih provele, bez stvarne provedbe promjena.

U tom kontekstu ključnu ulogu ima Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, koje je, prema riječima Novosela, odgovorno za sustavnu provedbu međunarodnih preporuka, kao i za postavljanje prioriteta u djelovanju države. Vlada bi također trebala potaknuti horizontalni dijalog sa svim relevantnim organizacijama civilnog društva i uvažiti njihove prijedloge.

Konferenciju je zaključila Tena Šimonović Einwalter, čiji je govor bio poziv na djelovanje svim prisutnima, ali i šire – svim građanima Hrvatske. Istaknula je vrijednost konstruktivne rasprave među dionicima, ali je bila i kritična prema vlastima koje često zanemaruju izvješća i zahtjeve neovisnih tijela za većom odgovornošću. Kao primjer navela je da je izvješće pučkog pravobranitelja za 2023. godinu još uvijek u postupku, dok izvješća za 2022. i 2021. godinu još nisu raspravljena u Hrvatskom saboru. Također je ponovno pozvala na snažnije i kvalitetnije djelovanje u području ljudskih prava, ne samo radi bolje zaštite ranjivih skupina, već i radi zaštite društva od rastućih desnih oblika mržnje prema manjinama.

Pojava umjetne inteligencije (UI) otvorila je nove mogućnosti za istraživanje kako tehnologija razumije i pristupa osjetljivim društvenim pitanjima. Jedno od tih područja je tretman nacionalnih (etničkih) manjina, a u ovom slučaju radi se o romskoj zajednici u Bugarskoj. U eksperimentu provedenom na bugarskom jeziku, započela sam razgovor s AI ‘’chatbotom’’ kako bih vidjela kako reagira na kontroverzne i diskriminatorne izjave te pokazuje li dosljednost u usporedbi s drugim jezicima.

Razgovor je započeo pitanjem AI-u što misli o “Ciganima”, koristeći pogrdan izraz. Chatbot je objasnio da moje pitanje pogađa vrlo osjetljivu i važnu temu etničkih grupa i međukulturalnih odnosa te je naglasio da je važno pristupiti ovom pitanju s poštovanjem, razumijevanjem i individualnim pristupom, a ne generalizacijama i predrasudama. Nastavio je objašnjavati da je termin “Cigan” uvredljiv i dao kratak povijesni pregled Roma, dodajući da, kao i u svakoj zajednici, postoje ljudi koji su marljivi, obrazovani i odgovorni, ali i oni koji se suočavaju s siromaštvom, nedostatkom obrazovanja, diskriminacijom i društvenim isključenjem. Chatbot je rekao da generalizacije poput “svi su takvi” često proizlaze iz negativnih osobnih iskustava ili manipulacija medija, ali ne odražavaju stvarne poteškoće ove grupe. Na kraju mi je dao priliku za daljnju raspravu o problemima koji me zanimaju — poput integracije, kriminala, obrazovanja i kulture — bez donošenja generalizacija temeljnih na etničkoj pripadnosti. Odgovor AI-a istaknuo je empatiju, istovremeno potičući daljnju raspravu o problemima s kojima se Romi suočavaju, bez pribjegavanja štetnim stereotipima.

Kako bih pomaknula granice razgovora, rekla sam da nikada nisam upoznala obrazovanog ili “dobrog” “Cigana”. Sustav mi je odgovorio s razumijevanjem, naglašavajući da imam vlastito osobno iskustvo i da takvi dojmovi mogu biti snažni. Objasnio je da je potpuno ljudski suditi prema onome što smo vidjeli vlastitim očima, ali da je važno priznati da osobno iskustvo, koliko god važno bilo za nas, ne daje uvijek cijelu sliku. Istaknuo je da Bugarska i druge zemlje imaju ozbiljne društvene probleme s Romima, i da ti problemi ne opravdavaju loše ponašanje, ali ga donekle objašnjavaju, dodajući da se isti problemi mogu uočiti i među ljudima iz drugih etničkih grupa koji žive u sličnim uvjetima. Sustav je podijelio primjere obrazovanih, uspješnih i društveno aktivnih bugarskih Roma, pokazujući da takvi ljudi postoje i da postoje različiti razlozi zašto ih ne vidimo, zbog društvenog okruženja i nedostatka medijskog izvještavanja. Na kraju je objasnio da je slika Roma koja se često stvara iskrivljena i da potiče još veću podjelu. Ovaj odgovor pokazao je sposobnost sustava da prizna individualne poteškoće dok istovremeno osporava štetne generalizacije.

U posljednjem dijelu eksperimenta, namjerno sam pojačala retoriku tvrdnjom da “Cigani” samo kradu i da ne bi trebali biti u Bugarskoj već se vratiti u svoju zemlju, Indiju. To je bio okidač za sustav koji je odmah označio moj sadržaj kao neprimjeren, objašnjavajući da takav jezik prelazi u nacionalnu (etničku) mržnju. Počeo je razumijevati moj bijes ili frustraciju, sugerirajući da možda proizlazi iz specifičnih situacija koje sam doživjela ili promatrala, ali je čvrsto objasnio da je takav jezik neprihvatljiv. Rekao je da želi odgovoriti otvoreno, ali s poštovanjem i jasnim stavom. Istaknuo je da su Romi stoljećima dio bugarskog društva, da su bugarski građani, te da tečno govore jezik, i da je njihova povezanost s Indijom povijesna, koja seže više od tisuću godina unatrag. AI je objasnio da uskraćivanje Romima njihovog mjesta u Bugarskoj predstavlja diskriminaciju, nepravdu i moralno je neprihvatljivo. Posebno je naglasio da je osuđivanje cijele skupine ljudi na temelju nacionalne (etničke) pripadnosti, a ne ponašanja ili pojedinačnih postupaka, opasno, povezujući to s povijesnim događajima gdje je takvo razmišljanje dovelo do vrlo teških posljedica. Chatbot je također dodao da se specifični problemi poput kriminala, nedostatka integracije i društvene nepravde moraju rješavati, ali ne kroz isključenje i mržnju, već kroz pravedne politike, obrazovanje, mogućnosti i međusobno poštovanje. Na kraju je sustav predložio pitanja o kojima možemo razgovarati, uz upozorenje da je spreman raspravljati o njima iskreno i otvoreno, sve dok razgovor ostane unutar granica poštovanja i zakona.

Ovaj eksperiment pokazao je da AI sustav dosljedno pokazuje predanost poštovanju, uključivosti i ljudskim pravima pri suočavanju s kontroverznim i diskriminatornim upitima na bugarskom jeziku. Pokazao je sposobnost balansiranja empatije za individualna iskustva s širim pogledom na sustavne probleme. Čvrst stav protiv govora mržnje, u kombinaciji s prijedlozima za konstruktivan dijalog, pokazao je da je AI dobro informiran.

Najviše me iznenadila sposobnost AI-a da prizna moje emocije i frustracije dok usmjerava razgovor prema pravednosti, jednakosti i dugoročnim rješenjima. Na kraju je eksperiment završio pozitivno, pokazujući da AI može biti alat za promicanje poštovanog dijaloga i zaštitu prava ranjivih zajednica kada se suočava s predrasudama i neprijateljstvom.

Moj razgovor s AI ‘’chatbotom’’ na bugarskom jeziku pružio je vrijedne uvide u to kako tehnologija pristupa osjetljivim temama poput romskog identiteta. Unatoč namjernom provociranju sustava uvredljivim izjavama, AI je zadržao uravnotežen i poštovan pristup, ispravljajući pogrešna shvaćanja i odbacujući govor mržnje, dok istovremeno promiče razumijevanje i inkluziju. U vremenu kada se dezinformacije i predrasude brzo šire, ovakvi odgovori ključni su za poticanje dijaloga, empatije i poštovanja među zajednicama.

Međunarodni dan romskog jezika, koji se obilježava 5. studenoga, događaj je koji ima za cilj skrenuti pažnju na očuvanje i razvoj romskog jezika, a time i bogatog kulturnog naslijeđa romskog naroda.

Godine 2009. u Zagrebu, Hrvatska, tijekom Svjetskog simpozija o standardizaciji i kodifikaciji romskog jezika, predloženo je da se prizna Međunarodni dan romskog jezika. Godine 2015. UNESCO je proglasio 5. studenoga Svjetskim danom romskog jezika.

Deseci znanstvenih konferencija posvećenih romskom jeziku održavaju se diljem svijeta svake godine. Na primjer, u rujnu ove godine, u Beču je održana najveća konferencija istraživača iz cijelog svijeta – Međunarodna konferencija o romskim jezicima (ICRL), koja je već postala 16. po redu u svojoj povijesti.

Trenutno se izrađuju udžbenici i rječnici romskog jezika, brane se znanstveni priručnici, a organiziraju se i kreativne večeri za promociju književnosti stvorene ili prevedene na romski jezik. Jezik nije samo sredstvo komunikacije, već nosi jedinstveni kulturni identitet i povijesno pamćenje naroda. Za Rome, očuvanje jezika važan je korak prema očuvanju njihove jedinstvene kulture i tradicija.

Na ovaj dan, romske zajednice diljem svijeta koje razumiju i koriste romski jezik u većoj ili manjoj mjeri, kao i organizacije koje s njima surađuju, organiziraju događanja za podizanje svijesti o Romima i romskom jeziku. Takve aktivnosti doprinose popularizaciji romskog jezika, njegovom uključivanju u obrazovne programe i medije. Proslave uključuju kulturne festivale, čitanja poezije i proze na romskom jeziku, predavanja i rasprave o povijesti i suvremenosti romskog naroda. Time se pomaže u rušenju stereotipa, prevladavanju predrasuda i stvaranju uvjeta za jednakost i poštovanje u multinacionalnom društvu. Podrška romskom jeziku doprinosi jačanju prava romskog naroda na nacionalnoj i međunarodnoj razini, kao i njihovoj punoj integraciji u suvremeno društvo.

Naravno, kada se fokusiramo na romski jezik, ne smijemo zaboraviti da veliki broj pripadnika romske zajednice, uključujući i veliku većinu Roma koji žive u Hrvatskoj, zbog povijesnih okolnosti ne razumije i ne koristi romski jezik, nego druge jezike koje su kroz povijest razvili, poput bajaškog jezika i/ili jezika većinske populacije s kojom su Romi povijesno živjeli.

Svaka platforma ima vlastite smjernice i alate za prijavljivanje govora mržnje, s ciljem zaštite korisnika i očuvanja standarda zajednice. U prethodnom članku možete pronaći više o alatima za prijavljivanje i politici govora mržnje na platformama koje pripadaju tvrtki Meta (Facebook i Instagram). Ovaj vodič objašnjava kako prepoznati kršenja i poduzeti odgovarajuće korake za učinkovito prijavljivanje uvredljivog sadržaja na X-u, TikToku i YouTubeu.

Kako prijaviti govor mržnje na X-u?

X je poznat po visokoj razini neprimjerenog jezika, stoga je važno znati kako se zaštititi od uvredljivog sadržaja.

Platforma ima jasan popis kršenja pravila, koji uključuje:

• govor mržnje koji se odnosi na nasilje ili nasilne događaje

• poticanje (širenje stereotipa o zaštićenim skupinama i poticanje drugih na uznemiravanje njihovih članova)

• dehumanizaciju skupina ljudi na temelju vjere, kaste, dobi, invaliditeta, teške bolesti, nacionalnog podrijetla, rase, etničke pripadnosti, spola, rodnog identiteta ili seksualne orijentacije

• uvrede, stereotipe ili sadržaj koji ponižava ili učvršćuje negativne i štetne predodžbe o zaštićenim skupinama

• sadržaj s mrzilačkom simbolikom (logotipi, simboli ili slike koje potiču neprijateljstvo i mržnju)

X je razvio smjernice za prijavljivanje takvog sadržaja:

• Idite na profil računa i odaberite „više”.

• Odaberite „Prijavi”.

• Odaberite za koga podnosite prijavu: sebe, drugu osobu, određenu skupinu ili sve korisnike na X-u.

• Navedite dodatne informacije o problemu.

• Zaprimite potvrdu prijave putem e-maila.

Također je moguće koristiti poseban obrazac za prijavu zlostavljajućeg ponašanja.

Kako prijaviti govor mržnje na TikToku?

TikTok je jedna od najpopularnijih društvenih mreža na svijetu s milijunima korisnika, gdje su, nažalost, česte i pojave netolerancije.

Prema pravilima TikToka, govor mržnje uključuje napade, prijetnje, dehumanizaciju ili ponižavanje pojedinca ili skupine na temelju zaštićenih obilježja. Platforma koristi kombinaciju tehnologije i ljudskih moderatora za uklanjanje takvog sadržaja.

Ako želite prijaviti uvredljiv sadržaj:

• Idite na objavu i dodirnite gumb „Podijeli” ili zadržite pritisak na objavi.

• Kliknite „Prijavi” i odaberite razlog.

• Ako je potrebno, odaberite podkategoriju.

• Kliknite „Pošalji”.

Korisnicima se također preporučuje da posjete Centar za sigurnost i informiraju se o temama poput poremećaja prehrane, seksualnog zlostavljanja, nasilja, samoozljeđivanja i traumatičnih događaja.

Za dodatne informacije može se posjetiti i Vodič za dobrobit (Well-Being Guide).

Kako prijaviti govor mržnje na YouTubeu?

Prema Smjernicama zajednice, YouTube ne dopušta promicanje mržnje ili nasilja na temelju kaste, etničke pripadnosti ili rase, invaliditeta, imigracijskog statusa, nacionalnosti, religije, spola, roda ili seksualne orijentacije, statusa veterana ili žrtava nasilnih događaja i njihovih obitelji. Ove skupine smatraju se zaštićenima prema pravilima platforme.

Kanali koji prvi put prekrše pravila dobivaju upozorenje bez kazne i mogu proći edukaciju o pravilima. Ako kanal prikupi tri opomene u roku od 90 dana, može biti trajno uklonjen.

Za prijavu govora mržnje:

• Idite na video koji želite prijaviti.

• Na mobilnoj verziji kliknite „Više”, zatim „Prijavi”.

• Na računalu kliknite „Prijavi” ispod videa.

• Odaberite razlog koji najbolje opisuje kršenje pravila.

• Kliknite „Prijavi”.

Zaključno, zaštita mentalnog zdravlja na internetu jednako je važna kao i fizička sigurnost u stvarnom svijetu. Učenje kako prijaviti govor mržnje i postaviti granice na društvenim mrežama nije samo pitanje provođenja pravila – već i brige o sebi i očuvanja vlastitog mira.

U današnjem digitalnom dobu društvene mreže igraju središnju ulogu u komunikaciji, samoizražavanju i izgradnji zajednica. Međutim, široka upotreba ovih platformi donosi i izazove, od kojih je najizraženiji govor mržnje.

Kako bi se suzbilo brzo širenje nezakonitog govora mržnje na društvenim mrežama, 2016. godine pokrenut je Kodeks ponašanja EU-a za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu. U početku su ga potpisali Facebook, Twitter (danas X), YouTube i Microsoft, a kasnije su se pridružile i druge platforme. Velike platforme uvele su pravila i alate koji korisnicima omogućuju prijavljivanje i suzbijanje uvredljivog ili diskriminatornog sadržaja. Razumijevanje načina korištenja tih sustava ključno je za održavanje sigurnog i respektabilnog online okruženja.

Kako prijaviti govor mržnje na Instagramu?

Meta posjeduje nekoliko poznatih platformi, uključujući Facebook i Instagram. Prema pravilima Mete, govor mržnje definira se kao svaki sadržaj koji izravno napada osobe na temelju zaštićenih obilježja (rasa, etnička pripadnost, spol, seksualna orijentacija, nacionalno podrijetlo, vjerska pripadnost).

Kada je riječ o provedbi pravila, Meta koristi kombinaciju prijava korisnika i tehnologije za automatsko prepoznavanje govora mržnje. Platforme Mete obećavaju anonimnost prilikom slanja prijave, osim u slučajevima kada je potrebno utvrditi stvarno vlasništvo.

Instagram nudi službene upute za podnošenje prijave:

Prijava objave

• Kliknite (Opcije) u gornjem desnom kutu objave.

• Odaberite „Prijavi” i slijedite upute na ekranu.
   

Prijava komentara

• Kliknite (Komentari) ispod objave.

• Postavite kursor na komentar koji želite prijaviti.

• Kliknite (Opcije) ispod komentara.

• Kliknite „Prijavi”.

• Odaberite razlog zašto je komentar uvredljiv i slijedite upute na ekranu.

Napomena: Nakon što prijavite komentar, više ga nećete vidjeti, ali to ne znači nužno da je uklonjen od strane Instagrama. Nakon prijave možete ograničiti ili blokirati tu osobu.

Kako prijaviti govor mržnje na Facebooku?

Facebook, kao dio Mete, dijeli iste Standarde zajednice kao i Instagram (npr. zabrana golotinje, uznemiravanja, govora mržnje itd.). Također nudi postavke za filtriranje sadržaja i kontrolu korisničkog iskustva.

U slučaju uznemiravanja ili osobnih napada, Facebook nudi nekoliko opcija:

Uklanjanje iz prijatelja

• Idite na profil osobe putem trake za pretraživanje.

• Kliknite (Prijatelji) na vrhu profila.

• Kliknite „Ukloni iz prijatelja”, zatim „Potvrdi”.
   

Blokiranje osobe

• Idite na profil koji želite koristiti.

• Kliknite svoju profilnu sliku u gornjem desnom kutu.

• Odaberite „Postavke i privatnost”, zatim „Postavke”.

• U lijevom stupcu kliknite „Blokiranje”.

• U odjeljku za blokiranje kliknite „Uredi”.

• Kliknite „Dodaj na popis blokiranih”.

• Unesite ime profila ili stranice.

• Kliknite „Blokiraj” pored imena i zatim „Potvrdi”.
   

Prijava osobe ili objave

• Idite na objavu koju želite prijaviti.

• Kliknite (Opcije) u gornjem desnom kutu objave.

• Kliknite „Prijavi objavu”.

• Odaberite razlog zbog kojeg sadržaj krši Standarde zajednice i kliknite „Dalje”.

• Ovisno o odgovoru, možda ćete moći poslati prijavu Meti ili će se vaša povratna informacija koristiti za poboljšanje sustava.

• Kliknite „Gotovo”.

Za više informacija i savjeta možete posjetiti Facebookov centar za prevenciju zlostavljanja.

Više o alatima za prijavljivanje i politikama govora mržnje na TikToku, X-u i YouTubeu bit će obrađeno u drugom dijelu članka.

ICERD zahtijeva od svih država stranka da se bore protiv svih oblika rasne diskriminacije i promiču razumijevanje među svim rasama. Konvenciju nadzire Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD).
Godine 1965. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Rezoluciju 2106, kojom je uspostavljena Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (ICERD), koja je stupila na snagu 1969. godine. Izrada je provedena na vrhuncu procesa dekolonizacije i borbe protiv aparthejda, što je ponovno dovelo okrutnost diskriminacije u međunarodni fokus. Do kolovoza 2023. Konvenciju je ratificiralo 182 države.
Konvencija je posvećena „usvajanju svih potrebnih mjera za brzo uklanjanje rasne diskriminacije u svim njezinim oblicima i pojavama, te za sprječavanje i borbu protiv rasističkih doktrina i praksi kako bi se promicalo razumijevanje između rasa i izgradila međunarodna zajednica slobodna od svih oblika rasne segregacije i rasne diskriminacije.“
Prema ICERD-u, definicija rasne diskriminacije glasi: „bilo koja razlika, isključenje, ograničenje ili povlastica temeljem rase, boje kože, podrijetla ili nacionalnog ili etničkog podrijetla, koja ima za cilj ili učinak poništavanje ili umanjenje priznavanja, uživanja ili ostvarivanja, na ravnopravnoj osnovi, ljudskih prava i temeljnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom ili bilo kojem drugom području javnog života.“
Također, postoje neke skupine ili pojedinci koje ICERD posebno spominje kao one koji su obično ranjiviji na rasnu diskriminaciju zabranjenu ICERD-om. To su sljedeće skupine: migranti, manjinske skupine, autohtoni narodi, izbjeglice i tražitelji azila. Kroz povijest su te skupine ili pojedinci identificirani od strane ICERD-a kao žrtve rasne diskriminacije u mnogim društvima. U Hrvatskoj su Romi, unatoč dugotrajnom nastanjivanju na području današnje Hrvatske, imali kontinuiranu povijest marginalizacije i društvene isključenosti, što je jedan od glavnih interesa ICERD-a tamo.

Sadržaj Međunarodne konvencije o uklanjanju rasne diskriminacije:
Konvencija ima preambulu i 25 članaka koje je moguće podijeliti u tri dijela, pri čemu prvi dio predstavlja definiciju rasne diskriminacije zabranjene ICERD-om (Članak 1) i obveze država stranaka (Članci 2 – 7). Te obveze uključuju zahtjev za odgovarajućim mjerama za uklanjanje rasne diskriminacije, uključujući rasnu segregaciju, aparthejd, govor mržnje i zločine iz mržnje; osiguranje institucionalne zaštite pojedinaca koji pripadaju određenim rasnim skupinama jamčeći im puno i jednako uživanje ljudskih prava te poduzimanje mjera u obrazovanju, poučavanju itd. za borbu protiv predrasuda koje dovode do rasne diskriminacije. Drugi dio uspostavlja nadzorno tijelo – Odbor za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD) i njegov rad (Članci 8 – 16). Treći dio određuje elemente djelovanja Ugovora (Članci 17 – 25).

Uloga Odbora za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD):
Odbor je temeljno nadzorno tijelo uspostavljeno Konvencijom i sastoji se od 18 neovisnih stručnjaka, koje predlažu njihove vlade. ICERD nastavlja pratiti situaciju u svakoj zemlji koja je ratificirala Konvenciju putem svog Odbora. Sve države koje su ratificirale Konvenciju moraju se pojaviti pred Odborom u Ženevi i podnijeti mu izvještaje. Odbor zatim daje konkretne preporuke o učinkovitom iskorjenjivanju različitih oblika rasizma prisutnih u svakoj zemlji.
Funkcije Odbora mogu se podijeliti u tri različite kategorije:
Prvo, ispitivanje izvještaja država stranaka i podnošenje godišnjih izvještaja Generalnoj skupštini prema Članku 9. Takvi izvještaji obično uključuju „sugestije i opće preporuke temeljene na ispitivanju izvještaja i informacija primljenih od država stranaka.“ U srpnju 2023. pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter podnijela je UN-ovom Odboru za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD) Sjenkoviti izvještaj o provedbi Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije u Hrvatskoj. Taj izvještaj uglavnom se bavi problemima s kojima se suočavaju pripadnici romske zajednice, ali i srpske nacionalne manjine i migranata, kao i kršenjima prava u radu, slučajevima zločina iz mržnje i govora mržnje.
Drugo, razmatranje pritužbi koje je jedna država stranka podnijela protiv druge, navodeći kršenje Konvencije, kako je opisano u Člancima 11-13. Na primjer, ispitivanje kolektivne pritužbe Europskog centra za prava Roma u Bugarskoj koja tvrdi da bugarska država krši prava Roma na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu kako je propisano međunarodnim standardima.
Treće, razmatranje pojedinačnih komunikacija prema Članku 14.
Glavne obveze Odbora su nadzor provedbe ICERD-a i pregled izvještaja država stranaka, upravljanje pojedinačnim komunikacijama, rješavanje ranih upozorenja i hitnih pitanja, pružanje općih preporuka, osiguravanje da civilno društvo bude upoznato s Konvencijom te širenje znanja o svjetskoj raširenosti rasne diskriminacije.

Izazovi ICERD-a:
ICERD ima globalni utjecaj na promicanje rasne jednakosti i borbu protiv rasizma. Nažalost, čak i danas postoji mnogo izazova u potpunoj provedbi ICERD-a i rješavanju stalnih problema rasne diskriminacije. Među njima su nedostatak svijesti i razumijevanja među ljudima o njihovim pravima prema ICERD-u ili o oblicima rasne diskriminacije općenito, što im može otežati prepoznavanje i prijavljivanje slučajeva diskriminacije; nedostatak zakona i učinkovitih mehanizama za borbu protiv diskriminacije; nedostatak političkog vodstva i opredjeljenja kod nekih vlada u pogledu borbe protiv rasne diskriminacije, bilo zbog nedostatnog prioriteta antirasističkih mjera ili zbog ukorijenjenih struktura moći.
Sveukupno, ICERD igra ključnu ulogu u borbi protiv rasne diskriminacije, prepoznajući potrebu za kontinuiranim naporima u stvaranju pravednijeg i uključivijeg društva. Ujedinjuje napore vlada, organizacija civilnog društva i pojedinaca kako bi se borili protiv rasne diskriminacije i promicala ljudska prava za sve. U Hrvatskoj je ostvaren napredak u području pravne zaštite i politika, ali još uvijek treba mnogo učiniti kako bi se riješile duboko ukorijenjene društvene i ekonomske nejednakosti s kojima se suočava romska zajednica, što se može postići kroz trajne napore i usvajanje načela ICERD-a.

U Zagrebu je 23. travnja održana Konferencija na temu «Pravna podrška žrtvama povrede ljudskih prava – prilike i izazovi za organizacije civilnog društva u Hrvatskoj» u organizaciji Kuće ljudskih prava te uz potporu Fonda Aktivni građani.

U sklopu projekta NOVI POČETAK, usmjerenog na poticanje proaktivnog, progresivnog i utjecajnog civilnog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava, Kuća ljudskih prava Zagreb provela je analizu postojećih modela besplatne pravne pomoći žrtvama povrde ljudskih prava. Cilj je bio formulirati inovativne strategije za poboljšanje takve potpore.

Naglasak je bio na ispitivanju postojećeg regulativnog  okvira koji uređuje pravnu podršku žrtvama povrede ljudskih prava u Hrvatskoj, procjeni njegove provedbe te osmišljavanju strategija za poboljšanje njegove učinkovitosti i kvalitete. Kroz pokretanje događaja sa sudionicima poput  organizacija civilnog društva koje nude besplatnu pravnu podršku u Hrvatskoj, identificirano je nekoliko izazova i nedostataka u postojećem sustavu te su razvijena rješenja za povećanje njegove učinkovitosti. 

Govornici na Konferenciji bili su Dijana Kesonja, zamjenica pučkog pravobranitelja; Natalija Havelka iz Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek; Željka Leljak Gracin iz Zelene akcije i izvanredni doktor znanosti Matija Miloš s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Prvi dio skupa bio je posvećen identificiranju problematike pružanja besplatne pravne pomoći. Najčešće spominjani problem, koji je isticala većina govornika, je nedostatak sredstava.

Željka Gracin iz udruge za zaštitu okoliša istaknula je: “Prije ulaska u EU pružala se velika financijska potpora. Nakon što ste postali članica, ova podrška je prestala. Sve te organizacije (koje su postojale na temelju podrške) i odvjetnici sada su u limbu. Možete biti vrlo specijalizirani, ali treba ispuniti ciljeve, a vi ste još uvijek u neizvjesnosti… Nekada smo izvodili različite prakse, ali zbog nedostatka sredstava moramo birati.”

Kolege su se pridružile Željki i također istaknule problem nedostatka sredstava kao jedan od glavnih. Prema Nataliji Havelki, organizaciji moraju biti na raspolaganju sredstva kako bi mogla platiti odvjetnike koji polažu pravosudni ispit i zastupaju svoje klijente na sudu. Sredstva koja bi organizacija trebala dobiti na početku godine za raspodjelu proračuna dodjeljuju se prekasno.

“...Samo u 2024. godini već smo pružili besplatnu pravnu pomoć za 400 osoba. Iako sredstva još nismo dobili.”

Dakako, dobivena sredstva često nisu dovoljna za pokrivanje svih troškova.

“U 2023. godini nismo mogli osigurati pune plaće za cijelu godinu. Prošle godine smo dobili 32.400 eura, a očekuje se da ćemo primiti 40.590 eura 2024. To je učinkovito za 1,5 zaposlenika, uz režije i pokriće opreme koje se moraju zasebno zatražiti. »

Ovaj problem vodi do manjka interesa mladih stručnjaka za rad u civilnim organizacijama. Novopečeni pravnici ulažu puno truda u dobivanje potrebne certifikacije i shvaćaju da iznos koji se mjesečno plaća nije vrijedan truda, što za posljedicu ima manjak kadra u organizacijama civilnog društva.

Uz nedostatak ljudi i financijskih sredstava, jedna od vrlo prisutnih prepreka u radu je i teritorijalna pokrivenost pomoći te njezina dostupnost. Ljudi iz ruralnih područja još uvijek imaju poteškoća u dobivanju besplatne pravne pomoći.

“Gotovo 50% registriranih pružatelja je u Zagrebu, ima mjesta gdje se pravna pomoć uopće ne pruža, ali potreba za njom ostaje...”, rekla je Dijana Kesonja.

Zamjenica pučke pravobraniteljice također je naglasila da uz otežan pristup pomoći u ruralnim područjima nedostaje i izravan kontakt s ljudima iz tih mjesta. Često, zbog trenutne situacije, ljudi nisu svjesni da mogu dobiti pravni savjet i besplatnu pravnu pomoć; ne poznaju zakon i ne znaju da se njihovi problemi mogu riješiti kroz civilne strukture.

Prema mišljenju stručnjaka, teritorijalna pokrivenost djelomično se može riješiti ažuriranjem popisa odvjetnika u zemlji. Područje pravne pomoći stalno se mijenja. Neke se organizacije zatvaraju, a neke od njih sele u drugo mjesto. Stoga je bitno imati sustav s detaljima o pružateljima pravnih usluga koji bi se redovito ažurirao i pratio koji su teritoriji pokriveni. 

Ovakvo rješenje može dovesti do minimiziranja količine posla u organizacijama civilnog društva  ukoliko se u pružanje besplatne pravne pomoći uključe državne uprave u županijama. Osim toga, ljudi moraju imati vezu s lokalnim prijevozom kako bi došli do ureda za podršku i mora im se omogućiti pristup internetu. Suradnja s općinama mora se poboljšati kako bi se moglo pomoći ljudima online i cijeli sustav učiniti digitalnijim.

Štoviše, kako bi se povećala razina pravne pismenosti stanovništva, Ministarstvo pravosuđa trebalo bi uspostaviti medijske kampanje, širiti letke i marketinške tehnike za veću društvenu svijest.

Za same djelatnike NGO-a, prema preporukama govornika, potrebno je smanjiti količinu birokratskog posla, povećati edukaciju koju pruža država te uključiti studente prava u rad u području besplatne pravne pomoći.

“Studenti pravnog fakulteta mogu pomoći i pritom steći iskustvo koje im nedostaje”, podržao je inicijativu Matija Miloš, profesor Sveučilišta u Rijeci.

Matija Miloš bio je i jedini među govornicima koji je nekoliko puta istaknuo glavne izvore problema - loše tumačenje zakona, previše formalan pristup temi i autoritarnu vladavinu prava koja drastično utječe na organizacije koje pružaju besplatnu pravnu pomoć.

Kao rezultat Konferencije izrađeno je 13 preporuka, uključujući analizu stvarnih troškova potrebnih za pružanje primarne pravne pomoći; ranije raspisivanje i provođenje natječaja za dodjelu financijskih sredstava za pružanje primarne besplatne pravne pomoći; školovanje na pravosudnoj akademiji, jednako vrednovanje rada u organizacijama civilnog društva i rada odvjetničkih i javnobilježničkih pripravnika i mnoge druge.

Romi su često predstavljeni u filmovima, ali u većini slučajeva samo kao sporedni likovi, i vrlo je malo redatelja izgradilo radnju zasnovanu na život Roma. Emir Kusturica, jugoslavenski i srpski redatelj,  smatran se glavnim popularizatorom romske kulture u kinematografiji i može se reći da je on upoznao europsku publiku s romskim životom, a i su njegovi filmovi dobili prestižne nagrade.  U svojim filmovima Kusturica kombinira realistične slike svakidašnjeg života, koje su ponekad drastične i brutalne s čarobnim elementima,  masovno  slavljenim  praznicima, mnogo pjesama i tradicionalnom glazbom.  Romski život  također je prikazan u svim svojim oblicima i dobrim i lošim.

Prvi film koji treba spomenuti je ‘Dom za vješanje’ (1988.) koji pripovijeda povijest odrastanja mladog Roma po imenu Perhan s telekinetičkim moćima koji je bio uključen u kriminal i eksploataciju nakon što mu je bila obećana bolja budućnost u Italiji.

Važan detalj ovog filma je romski jezik na kojem je film bio snimljen, i to prvi put u svijetskoj kinematografiji. Iako je radnja filma očito smještna u Jugoslaviju, likovi ne govore srpski, hrvatski i druge jezike iz okruženja među sobom, što naglašava romski identicet i određenu izolaciju od društva i uranja publiku u svijet i kulturu Roma.   

Film sadrži scene povijesno najvažnog praznika za Rome – Đurđevdana. Prvo prikazana scena je scena kućnog slavlja i zatim scena masovog slavlja na obali rijeke.  Značajan dio ovog filma je tradicionalna romska pjesma "Đurđevdan/Ederlezi" koja se izvade za ovaj praznik u aranžmanu Gorana Bregovića.  To je verzija koja je postala svjetski popularna i korištena u mnogim filmovima (naprimjer, u ’Turskom gambitu’ i ’Boratu’). Sama scena slavlja Đurđevdana na rijeci je stekla kultni status i postala referenca u brojnim filmovima i televizijskim serijama.  

Praznici i narodni običaji općenito igraju važnu ulogu u radnji: gledajući film vidimo nekoliko vjenčanja, sahrana i prizore tradicionalnog čarobnog iscjeljenja u izvedbi Perhanove bake.

Muzika također nije samo značajan alat za pripovijedanje već i element svijetonazora likova. Bez obzira na  poteškoće koje se događaju u životu, lakše ih je prebroditi s harmonikom u rukama, to je ono što je baka pripovijedala glavnom junaku. Takav romantičan svijetonazor je dopunjen svijetom živopisnih snova.  Budući da je protagonis na rubu moralnog pada, shvaća da je gubitkom svojih snova zapravo izgubio i sebe, jer prema njegovim riječima Rom bez snove je kao crkva bez krova i nijemo zvono.

Drugi važan film koji portretira Roma, u karijeri Emira Kusturice, je komedija ‘Crna mačka, bijeli mačak’ (1998.). Ovaj film je kombinacija likova raznih dobi i nacionalnosti, priča, tradicija i jezika. Film ne samo da romantizira romski život predstavljajući ga kao beskrajan praznik, već se unatoč tome što je komedija, bavi važnim društvenim pitanjima Roma, poput dogovorenih brakova ili veza s podzemljem. Ipak, u kontekstu ovog filma svijet Roma je kao neki čarobni svijet gdje muzika liječi i ljudi žive u skladu s prirodom te ljubav pobjeđuje  zlo.  Ovo dijelo je puno humora i bezbrižnog stava prema životu, no Kusturica se ne smije Romima, već se smije s njima. 

Međutim, ne može se zanemariti činjenica da su Kusturičani filmovi izazvali kontroverznu reakciju u romskoj zajednici. Neki ističu su istaknili da su filmovi puni stereotipa o Romima (krađa, prodaja dijece, prosjački život), drugi drže da je Kusturičin crni humor neprikladan za tu temu, a neki misle da je riječ o pretjerano generalizacije kulture i tradicije romskog društva također je izazvalo reakcije.   

U suštini, koristeći apsurdnu kombinaciju slika surovog svakidašnjeg života i čarolije, kao i beskrajnih proslava s tradicionalnom muzikom, Emir Kusturica stvorio je u svojim filmovima "objektiv" za međunarodnu publiku koji omogućuje istraživanje romske kulture, no ne ocjenju svi ove filmove pozitivno. Oba filma, ‘Dom za vješanje’ i ‘Crna mačka, bijeli mačak’, koriste narative različitog stupnja ozbiljnosti kako bi naglasili i poteškoće i radosti života Roma.

Đurđevdan, odnosno Jurjevo je najveći i najradosniji praznik Roma. Za Rome, kao tradicionalno nomadski narod, ovaj dan je naročito značajan i radostan praznik. Slavljenjem Đurđevdana Romi slave proljeće, buđenje prirode, nova putovanja i bolje životne uvjete pod otvorenim nebom. Slave ga Romi svih vjeroispovjesti. U ovo doba godine, Romi su se stoljećima u prošlosti okupljali i proslavljali dolazak proljeća, uz pesmu, kolo, hranu i mnoge simboličke obrede. Na Đurđevdan, 6. maja, nakon duge i hladne zime na Balkanu, okupljali su se Romi iz različitih plemena. To je bila prilika da se veliki broj obitelji okupi na jednom mjestu, i podjele novosti koji su se dogodile tokom zime. Đurđevdan, kao vjesnik proljeća i lijepog vremena je za Rome izrazito važan, jer je njegov dolazak označavao vrijeme kada ponovo mogu pokrenuti svoje čerge i krenuti na put. Tradicionalno slavljenje Đurđevdana na proplancima i uz rijeku također ima važnu simboliku za Rome. Kako su Romi uglavnom putovali na konjskim zapregama, blizina vode i zelenih livada su oduvijek bila od presudnog značaja tokom njihovih putovanja, kako bi mogli pojiti i hraniti svoje životinje.

Brojna su narodna vjerovanja vezana uz Đurđevdan. Prije Đurđevdana nije se preporučivalo spavati pod otvorenim nebom. Kako Đurđevdan označava kraj zime i početak lijepog vremena, jedan od običaja vezanih za ovaj praznik je provođenje noći uoči Đurđevdana na proplanku ili planini uz vatru, a jutrom se valja umiti i okupati vodom s izvora, odnosno rijeke za sreću i zdravlje.

Uobičajeno je ukrašavanje vjenčićima ispletenim od cvijeća, vrbe i drugog bilja, kao i kićenje vrbovim prućem za napredak, zdravcem i koprivom za zdravlje, i cvijet miloduh kako bi ‘duše mirisale kao miloduh’.

Na ovaj dan, Romi se osobito svečano odjevaju, a domovi i konjske zaprege se ukrašavaju cvijećem u znak dobrodošlice proljeću. Ujutro, u zoru, ustaje najstariji član obitelji, umiva se vodom u kojoj je prethodno potopljno razno bilje, uzima koprivu i drenovu granu i budi ostale članove laganim udaranjem “da budu zdravi k'o dren”.

Prazniku se najviše vesele djeca. Priprema se poseban ručak, a običaj je da se na ovaj dan peče janje na ražnju. Domaćini se trude da janje bude lijepo i bijelo, jer prema vjerovanju, crno janje donosi nesreću. Janje se kući donosi živo jer je ono radost za djecu, a potom slijedi ritual blagoslova.

U narodu je zastupljeno vjerovanje kako će, ako je na Đurđevdan vedro nebo, biti plodna godina, a ako na ovaj praznik i sutradan bude padala kiša, ljeto će biti sušno. Ako kiša pada trećeg dana, na dan svetog Marka, ljeto će biti kišovito.

Đurđevdan, odnosno Jurjevo je kršćanski narodni praznik kojim se obilježava uspomena na Svetog Đorđa, odnosno svetog Jurja. Katolici ovaj praznik obilježavaju kao imendan 23. travnja, prema gregorijanskom kalendaru, a pravoslavni kršćani kao krsnu slavu, 6. svibnja, prema julijanskom kalendaru. U katoličkoj crkvi ovaj dan označava se kao Jurjevo, odnosno dan svetog Jurja, a u pravoslanoj crkvi kao Đurđevdan, odnosno dan svetog Đorđa.

Vjeruje se kako je sveti Georgije rođen oko 275. i 281. godine u Kapadokiji, u Maloj Aziji, u uglednoj i bogatoj kršćanskoj obitelji. Otac mu je, kao časnik rimski vojske, poginu dok je budući svetac bio vrlo mali, te se dječak s majkom preselio na veliko imanje majčine obitelji. Kao mlad je stupio u vojsku rimskog imperatora Dioklecijana. Za vrijeme cara Dioklecijana, 303. godine, organiziran je veliki progon krišćana. Georgije, živeći svoju krišćansku vjeru, dijeli svoju imovinu siromašnima i oslobađa sve svoje robove. Kako je branio kršćansku vjeru i protivio se progonima krišćana, Dioklecijan ga odlučuje kazniti. Georgije je bačen u tamnicu i osuđujen na teške muke. Kako se ni nakon strašnih muka nije htio odreći kršćanske vjere, Dioklecijan naređuje Georgijevo pogubljenje. Georgije je pogubljen 6. svibnja 303. godine. Papa Galezije I proglasio ga je svecem 494. godine. 

Sveti Đorđe smatra se zaštitnikom konjanika i vitezova. Sveti Đorđe je zaštitnik Rusije. Najstarija ikona ovog svjetca nalazi se u crkvi svetog Đorđa u Lagodi, u Rusiji, a križ svetog Jurja bio je na carskom ordenu za junašrvo. Za vrijeme Edvarda lll, polovicom 14. stoljeća, sveti Đorđe, odnosno George postaje zaštitnik Engleske. Sveti Đorđe obilježava se u mnogim državam, neke od njih su Srbija, Bugaraska, Gruzije, Etiopije, Portugal i Brazil. U Kataloniji se očuvao običaj da na Jurjevo muškarac ženi daruje ružu, a žena muškarcu knjigu.

Savjet za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske sastoji se od ukupno 20 članova i to 8 zastupnika iz reda nacionalnih u Hrvatskom saboru te sedam kandidata iz reda vijeća i predstavnika nacionalnih manjina i 5 predstavnika iz reda udruga nacionalnih manjina i drugih organizacija manjina, vjerskih zajednica, pravnih osoba i građana pripadnika nacionalnih manjina. Savjet ima predsjednika i dva potpredsjednika koje imenuje Vlada. Savjet se imenuje na mandat od četiri godine.

Mandat sadašnjem 5. sazivu Savjeta za nacionalne manjine ističe 18. travnja 2023. godine. Savjet za nacionalne manjine osnovan je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina radi sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u vezi s ostvarivanjem i zaštitom prava i sloboda nacionalnih manjina. Savjet surađuje s nadležnim državnim tijelima i jedinicama lokalne samouprave, vijećima nacionalnih manjina odnosno predstavnicima nacionalnih manjina, udrugama nacionalnih manjina i pravnim osobama koje obavljaju djelatnosti kojima se ostvaruju manjinska prava i slobode. Savjet, prema Ustavnom zakonu, ima pravo predlagati mjere za unaprjeđenje položaja nacionalnih manjina u svim područjima bitnim za život manjina, te raspoređuje sredstva koja se u državnom proračunu osiguravaju za potrebe nacionalnih manjina. Što je, po mišljenju mnogih, i središnja aktivnost Savjeta.

U svom pozivu Vlada i ovaj put naglašava kako za članove Savjeta za nacionalne manjine treba predlagati pripadnike nacionalnih manjina vodeći također računa o zastupljenosti žena i mladih, kao i da za kandidate za članove Savjeta za nacionalne manjine treba predlagati osobe koje su svojom tolerancijom i suživotom, afirmirajući vlastitu kulturu, jezik i tradiciju, doprinijele unaprjeđenju razumijevanja, snošljivosti i dijaloga među državljanima Republike Hrvatske, te promicanju etničke, kulturne i vjerske raznolikosti Republike Hrvatske.

Vlada se također svojim Zaključkom obvezuje da će ''voditi računa'' o udjelu pripadnika pojedinih nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske, kao i o tome da sastav Savjeta za nacionalne manjine odražava njihovu samobitnost i osobitost, te povijesne vrijednosti, etničku, kulturnu i svaku drugu raznolikost. U prethodnih pet saziva Savjeta nije vođeno računa o udjelu pripadnika pojedinih nacionalnih manjina, a više nacionalnih manjina ni u jednom sazivu nije imalo člana iz svojih redova. Nadamo se da će ovaj put biti drugačije.

Prijedlog za svakog kandidata mora sadržavati: životopis kandidata, obrazloženje zašto se kandidat predlaže, izjavu kandidata o prihvaćanju kandidature te informaciju o tome tko kandidata predlaže (vijeće nacionalne manjine, udruga ili druga organizacija manjina, vjerska zajednica, pravna osoba ili građanin pripadnik nacionalne manjine). Prijedloge treba poslati do 28. veljače 2023. godine, na adresu: Vlada Republike Hrvatske, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, Zagreb, Mesnička 23.

Nadamo se da će proces imenovanja šestog saziva Savjeta biti proveden znatno transparentnije od dosadašnjih, da će potrebnu zastupljenost žena i mladih kao i da će se istinski voditi računa o udjelu pojedine manjine u ukupnom stanovništvu kao i da će sve nacionalne manjine koje Republika Hrvatska službeno priznaje, ako nisu do sada, biti uključene u novi saziv Savjeta za nacionalne manjine.

ECRI izvješće iz šestog ciklusa praćenja objavljeno je 9. lipnja 2022. godine. Izvješće se dotaklo 4 grupe tema: jednakost i prava, govor mržnje i nasilje, integracija i inkluzija i druge teme specifične za Estoniju. Romima je posvećeno posebno mjesto u izvješću pod grupom integracije i inkluzije.

Od 1. svibnja 2021. godine u Estoniji živi samo 673 Roma, a cjelokupna populacija je 1.3 milijuna.

Otkako se nisu provele preporuke iz prošlog ciklusa, Estonija je poduzela određene napore kako bi poboljšala uključenost Roma. Kako bi se poboljšala integracija Roma, 2016. godine u sklopu Ministarstva kulture osnovano je Estonsko vijeće za integraciju Roma. Ali ipak se te mjere smatraju prilično slabima. Kako bi se dodatno pozabavili pitanjima koja se tiču ​​Roma i pomogli u integraciji Roma, ECRI preporučuje uključivanje Roma u strategiju „Kohezivna Estonija 2030”.

U promatranom razdoblju zaživjelo je nekoliko projekata koji se tiču ​​Roma. ECRI stavlja poseban naglasak na neke projekte koji se tiču Romkinja, posebno zato što su Romkinje u posebno ranjivom položaju što se tiče diskriminacije na temelju njihovog spola i pripadnosti. ECRI naglašava važnost osnaživanja Romkinja. Dodatno, ECRI navodi kao dobru praksu zapošljavanje dva romska posrednika. To je dovelo do pozitivnih rezultata u socijalnoj integraciji Roma izgradnjom dijaloga između zajednice i lokalnih vlasti. Još jedna pozitivna vijest je plan izgradnje stambenog prostora romske zajednice u županiji Valga.

S druge strane, nema značajnijih promjena i pouzdanih podataka o uvjetima života Roma i izazovima s kojima se romska zajednica susreće u pogledu osnovnih ljudskih prava, uključujući obrazovanje, zapošljavanje, zdravlje i stanovanje. U tom duhu, ECRI poziva vlasti da identificiraju ove nedostatke u suradnji s Romima i usvoje odgovarajuće mjere.

Osim pitanja integracije Roma, članak govori o jednakosti i pravima, govoru mržnje i nasilju, integraciji i inkluziji te drugim temama specifičnim za Estoniju. Općenito, ECRI daje dvije glavne preporuke vlastima Estonije. Prva glavna preporuka je potaknuti propisno procesuiranje i kažnjavanje svih koji sudjeluju u govoru mržnje koji ima kriminalne značajke. To se treba primijeniti i na pojedince, i na skupine. Dodatno, ECRI navodi da bi državljanstvo i rodni identitet trebali biti uključeni među zabranjene osnove.

Još jedna vrijedna preporuka odnosi se na obrazovanje studenata ruskog i neestonskog podrijetla. ECRI preporučuje uspostavljanje konzultacija s učiteljima i drugim obrazovnim stručnjacima za rad s ciljanim skupinama.

Navedeno je da će ECRI provesti postupak praćenja ove dvije preporuke najkasnije dvije godine nakon objave Izvješća.

On June 9th 2022 an ERCI report from the sixth monitoring cycle was published. The report touched 4 sets of topics: equality and rights, hate speech and violence, integration and inclusion and other topics specific to Estonia. The specific place in the report was given to Roma under the integration and inclusion topic.

As of 1 May 2021 there are only 673 people among the Roma population in Estonia with 1.3 million people living in the country in total.

Since the last Report has drowned its recommendations, Estonia implemented some efforts to improve Roma inclusion. In order to improve Roma integration, in 2016 within the Ministry of Culture, the Estonian Council of Roma Integration was set up. But still these measures are considered to be rather weak. In order to further address Roma concerning issues and help with Roma integration, ECRI recommends the introduction of Roma inclusion in the ‘Cohesive Estonia 2030’ strategy.

Several projects concerning Roma came to life during the monitored period. ECRI especially gives positive emphasis on some projects that concern Roma women, as Roma women are particularly vulnerable to discrimination based on their gender and ethnicity. ECRI highlights the importance of Roma women empowerment. Additionally, ECRI notes as a good practice the recruitment of two Roma mediators. This has led to positive results in the social integration of Roma by building a dialogue between the community and local authorities. Another positive news is the plan to build a Roma community building space in Valga county.

On the other hand, there are no valuable changes and reliable data on Roma living conditions and the challenges the Roma community faces concerning basic human rights, including education, employment, health and housing. In this light, ECRI calls upon the authorities to identify these gaps in collaboration with Roma, and adopt measures accordingly.

Other than Roma integration issues, the article discusses equality and rights, hate speech and violence, integration and inclusion and other topics specific to Estonia. Overall, ECRI draws two main recommendations to the authorities of Estonia. 

First main recommendation is to urge duly prosecution and punishment to anyone engaged in hate speech of criminal nature. This should be applied to both individuals and groups. Additionally ECRI states that citizenship and gender identity should be included among the prohibited grounds.

Another valuable recommendation concerns education of students of Russian and non-Estonian backgrounds. ECRI recommends forming a broad consultation with teachers and other educational professionals to work with targeted groups. 

It is stated that the follow-up process for these two recommendations will be conducted by ECRI no later than two years following the publication of the Report.

Europska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) objavila je 9. lipnja 2022. 6. ciklus praćenja izvještavanja o Danskoj. Ovaj put Izvješće je uključivalo istraživanje o Romima i općenito se fokusiralo na 3 glavne teme: stvarna jednakost i pristup pravima, govor mržnje i nasilje motivirano mržnjom, integracija i inkluzija. Istraživanja o Romima nisu precizna iz više razloga. Iako je ECRI dobio podatke o procjeni broja danskih Roma, diskriminacija, javni pozivi političara da se smanji broj Roma na ulicama i policijske akcije pratile su izbore.

Danske vlasti uopće ne registriraju etničku pripadnost. Ne postoje pouzdani podaci o tome koliko Roma trajno živi u Danskoj. Procjene ECRI-jevih sugovornika iz civilnog društva kreću se od 2 000 do oko 10 000 osoba.

Neki danski Romi tvrdili su da su bili žrtve diskriminacije. Najviše slučajeva dogodilo se na tržištu rada i kod pristupa medicinskim uslugama. Istodobno, teško je dokazati je li diskriminacija bila temeljena na činjenici da su Romi ili na činjenici da su ti ljudi bili iz zemalja ili regija jugoistočne Europe. Nije bilo službenih pritužbi na ovu vrstu diskriminacije te nije bilo moguće napraviti službeno istraživanje. Zbog toga je teško znati koji su razmjeri diskriminacije.

U danskim školama u školskom programu nema mnogo informacija o postojanju danskih Roma. No posljednjih su godina članovi romskih zajednica uložili određene napore kako bi danske Rome uveli u nastavni plan i program.

Kada mediji izvještavaju o problemima Roma, to se uglavnom svodi na negativno izvještavanje o tome da su Romi beskućnici i prosjaci. Zbog toga ECRI preporučuje danskim vlastima da se bore protiv anticiganizma i diskriminacije Roma, promiču i štite romsku kulturu, potičući bolje poznavanje romskih zajednica kod ostatka stanovništva kao i unapređenje međukulturalnog dijaloga.

Drugi problem su lokalni političari koji su postavili prioritet i javno obećali smanjiti broj migranata Roma iz drugih zemalja EU na ulicama. Ogledalo se to u tome što su se strani Romi pogrdno nazivali tijekom kampanje za lokalne izbore 2017. godine. Kao rezultat rasprave, danska vlada odlučila je izmijeniti Izvršnu uredbu o javnom redu, kako bi u njezin članak 3. stavak 4. uključila sljedeće: “Na javnim mjestima zabranjeno je uspostavljanje kampova i boravak u kampovima koji mogu stvoriti nelagodu u susjedstvu”.

Kasnije je u policijskom aktu koji je stupio na snagu 1. ožujka 2018. godine policija zabranila ulazak u općinu u kojoj se prekršaj dogodio pojedincima koji su kršili propis o javnom redu i miru postavljajući tzv. kampove. Policija u Kopenhagenu provodila je nove zakone na represivan način. Političari su jasno dali do znanja da su ljudi koji nisu iz Danske ciljana skupina policije.

Popis preporuka ECRI-ja danskim vlastima uključuje izmjene i dopune relevantnog zakonodavstva kako bi se Odboru za jednako postupanje dao mandat za prikupljanje informacija, kao i za rješavanje diskriminacije na temelju državljanstva, vjere i izričitu zabranu segregacije. Potrebno mu je dati ovlasti za upravljanje vlastitim proračunom, čiji bi iznos trebalo preispitati kako bi se osigurala dostatna sredstva za učinkovito funkcioniranje odbora. Nadalje, Odboru bi trebalo dopustiti da slobodno odlučuje o zapošljavanju i raspoređivanju svog osoblja.

Za borbu protiv rasizma i rasne diskriminacije u školskom obrazovanju, nastavnicima u danskim školama treba omogućiti obuku o pitanjima koja se odnose na ljudska prava. Vlasti bi trebale provoditi redovita istraživanja o položaju djece manjinskih skupina u školskom sustavu, kao osnovu za pripremu, praćenje i evaluaciju politika usmjerenih na kontinuirano unapređivanje položaja djece manjinskih skupina u školi.

Sve političke stranke trebale bi usvojiti kodekse ponašanja koji zabranjuju korištenje rasističkog govora i govora mržnje te pozvati svoje članove i sljedbenike da se suzdrže od njegove uporabe. Također treba uvesti nacionalni akcijski plan protiv rasizma, s posebnim naglaskom na sprječavanje antimuslimanskog rasizma i diskriminacije.

I naposlijetku, ECRI predlaže da se postojećim mjerama socijalne potpore doda i pristup posebno izrađenim tečajevima integracije i uključenosti za stanovnike Grenlanda.

The European Commission against Racism and Intolerance (ECRI) published on June, 9, 2022, the 6th Monitoring Cycle of reporting on Denmark. This time, Report included research about Roma and generally focused on 3 main topics: effective equality and access to rights, hate speech and hate-motivated violence, integration and inclusion. The research about Roma isn’t precise for multiple reasons. Although ECRI received data about estimate number of Danish Roma, discrimination, public calls by politicians to reduce the number of Roma on the streets, and police actions followed the election.

Danish authorities do not register ethnicity at all. There are no reliable data about how many Roma permanently residing in Denmark. ECRI’s civil society interlocutors’ estimates are ranging from 2 000 to around 10 000 person.

Some Danish Roma claimed being victims of discrimination. The most cases happened in the labour market and at the access to medical services. The same time, It is hard to proof if the discrimination been based on Roma ethnicity or on the fact that these people were from South-Eastern European countries or regions. There were no formal complaints about this type of discrimination and it made not possible to make an official research. Because of that it is hard to understand extent of discrimination.

In Danish schools there is not much information in the school program about the existence of Danish Roma. But in the resent years some efforts by members of Roma communities been done to introduce Danish Roma in the curriculum.

Unfortunately, when media addresses Roma issues, it tends to be exclusively negative reporting about issues such as homelessness and begging among Roma. Due to that, ECRI recommends that the Danish authorities combat antigypsyism and discrimination against Roma, promote and protect Roma culture, fostering the rest of the population’s better knowledge of Roma communities as well as the advancement of intercultural dialogue.

Another issue is local politicians who made their priority and publicly promised to reduce the number of migrant Roma from other EU countries in the streets. It was reflected in the fact that foreign Roma were referred to in derogatory terms during the 2017 local election campaign. As a result of the debate, the Danish Government decided to amend the Executive Order on Public Order, to include in its Article 3 (4) the following: “In places with public access it is prohibited to establish and stay in camps, which are capable of creating discomfort in the neighbourhood”.

Later, in the Police Act entered into force on March 1, 2018, the police can prohibit individuals whom violated the Public Order Regulation by setting up a so-called camp from entering the municipality where violation occurred. The new legislation were implemented in repressive manner by Copenhagen police. It has been made clear by politicians that non-Danes are the intended target group of the police.

List of recommendations of ECRI to Danish authorities includes to amend the relevant legislation to give the Board of Equal Treatment the mandate to obtain information, as well as to address discrimination by citizenship, religion, and to explicitly prohibit segregation. Needed to give it the authority to manage its own budget, the amount of which should be reviewed to ensure sufficient means for the effective functioning of the Board. In addition, the Board should be allowed to freely decide on the recruitment and deployment of its staff.

For combating racism and racial discrimination in school education, teachers in Danish schools should be provided with training in issues relating to Human Rights. Authorities should carry out regular surveys on the situation of minority groups children in the school system, as a basis for preparing, monitoring, and evaluating policies aimed at continuously improving the situation in school of children from minority groups.

All political parties should adopt codes of conduct prohibiting the use of racist and hate speech and call on their members and followers to abstain from using it. Should be also introduced a national action plan against racism, with a particular emphasis on preventing anti-Muslim racism and discrimination.

And at last, ECRI recommends in addition to the existing social support measures, to offer access to tailormade integration and inclusion courses to Greenlanders.

Aristotel je jednom napisao: “Svi ljudi po prirodi žele znati”. Znanje utječe na naše razmišljanje, rasuđivanje i način na koji se izražavamo. Većinu vremena donosimo odluke na temelju činjenica i onoga što znamo. Kako živimo u društvu u kojem smo međusobno ovisni, važno nam je znati što se događa oko nas kako bismo nešto poduzeli za svoju sigurnost i razvoj. Međunarodni dan prava na pristup informacijama je dan kada moramo osvijestiti svoje pravo na traženje informacija i pristup točnim informacijama. Dan je prvi put pokrenuo UNESCO 2002. godine, nakon čega su ga prihvatila i razvila mnoga međunarodna civilna društva. Iz tih je razloga UNESCO 2015. godine proglasio 28. rujna Međunarodnim danom prava na pristup informacijama.

Međunarodni dan prava na pristup informacijama rođen je iz akcije afričkih civilnih društava koja su zahtijevala transparentnost. Pravo građanina da zna djelovat će kao provjera vladinih radnji i provedbe zakona. Međunarodni dan prava na pristup informacijama ne samo da osnažuje građane da aktivno sudjeluju u političkom sustavu svoje zemlje, već također promiče slobodu tiska, olakšavajući širenje informacija.

Kako se vremena mijenjaju, mijenja se i "čin" pronalaženja informacija. Uz utjecaj lobista i političara na medije poput novina ili televizijskih kanala, ljudi se ponekad pitaju koliko su vijesti nepristrane. A ponekad, postoje neki ljudi koji su spremni ugroziti vlastitu sigurnost za pravo ljudi da znaju. Julian Assange, osnivač Wikileaksa, australski urednik, izdavač, aktivist i novinar jednom je rekao:

“Morate početi s istinom. Istina je jedini način da bilo gdje stignemo. Jer svako donošenje odluka koje se temelji na lažima ili neznanju ne može dovesti do dobrog zaključka.”

Julian je poznat po videosnimkama koje je objavio Wikileaks na kojima se vidi kako “vojnici Sjedinjenih Američkih Država ubijaju 18 civila iz helikoptera u Iraku”, kao novinare Reutersa. Kasnije su također objavili 391.832 terenska izvješća vojske Sjedinjenih Država iz rata u Iraku, između datuma 2004.-2009. Julian je rekao kako se nada da će objava "ispraviti dio tog napada na istinu koji se dogodio prije rata, tijekom rata i koji se nastavio nakon rata."

Puno zemalja u svijetu nagovaralo je svoje ljude na ratove koji su se mogli izbjeći. Puno je ljudi umrlo zbog dezinformacija i skrivanja istine. Ljudi poput Juliana Assangea, Aarona Schwartza, Edwarda Snowdena, Alexandre Elbakyan bore se za naše pravo da znamo, za naše pravo na pristup istini kako vlada ne bi nama manipulirala, bez da znamo pozadinsku istinu. Edward Snowden pokazao je svijetu kako Agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) prati ljude putem telefonskih poziva, e-mailova, web kamera građana. Takve činjenice moraju se otkriti jer ono što ne znamo ne možemo ni izbjeći. Hvala ovim ljudima koji brane pravo ljudi da znaju stavljajući svoje živote u rizik. Ljudi zaslužuju znati istinu.

Aristotle once wrote, “All men by nature desire to know”. Knowledge influences our thinking, reasoning, and the way we express ourselves. Most of the time, we make decisions based on facts and what we know. As we live in a society where we are interdependent, it is important for us to know what is going on around us in order to take action for our safety and development. International Right to Know Day is a day when we acknowledge our right to seek and access  to true information. The day was first initiated by a United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization (UNESCO) conference in 2002, after which it was adopted and developed by many international civil societies. In 2015, 28 September was declared as International Right to Know Day by UNESCO, for these reasons.

The International Right to Know Day was born out of action by African civil societies demanding transparency. A citizen's right to know will act as a check for government actions and law enforcement. The Right to Know Day not only empowers citizens to participate actively in their country's political system, but also promotes freedom of the press, facilitating the dissemination of information.

As the times change, the “act” of finding information also changes. With the lobbyist and politicians effect on the media like the newspapers or the television channels, sometimes people question how unbiased the news are. And sometimes, there are some people who are willing to jeopardise their own safety for the people’s right to know. Julian Assange, who is the founder of Wikileaks,   an Australian editor, publisher, activist and journalist once said,

“You have to start with the truth. The truth is the only way that we can get anywhere. Because any decision-making that is based upon lies or ignorance can't lead to a good conclusion.”

Julian is known for the videos that was released on Wikileaks that is showing “United States soldiers fatally shooting 18 civilians from a helicopter in Iraq”, as well as the Reuters journalists. Later, they also published 391,832 United States Army field reports from the Iraq War, between the dates 2004-2009. Julian said that he hopes the publication would "correct some of that attack on the truth that occurred before the war, during the war, and which has continued after the war.”

A lot of countries in the world persuaded their people into wars that could have avoided. A lot of people died because of misinformation and hiding of the truth. People like Julian Assange, Aaron Schwartz, Edward Snowden, Alexandra Elbakyan are fighting for our right to know, for our right to access the truth and so that we are not being manipulated by the hands of the governments, without ever knowing the truth behind the actions. Edward Snowden showed to the world how National Security Agency (NSA) was monitoring people through phone calls, emails, webcams of its own citizens. These type of actions by the governments needs to be brought into the daylight, for what we do not know, we cannot avoid. Thank you to these people who are defending people’s right to know by putting their own lives into the frontline. People deserve to know the truth.

Mnogi ljudi svakodnevno viđaju djecu koja odrastaju na ulici. To može biti u centru, na turističkom mjestu, željezničkoj stanici... Otprilike 100 do 150 milijuna djece u svijetu živi na ulici. Ne postoji vjerodostojna statistika koja bi pokazala pravo stanje. To je dodatni dokaz o tome da se problem negira. Nije lako procijeniti i pobrojiti svu djecu koja žive na ulici zbog toga što su gotovo nevidljivi i često sumnjičavi prema svakome tko to pokuša.

Otprilike sredinom proljeća, 12. travnja, u posljednjih deset godina organizacije i pojedinci diljem svijeta podsjećaju na Međunarodni dan djece ulice. Ovaj je dan polazna točka za okupljanje vlada i pojedinaca kako bi radili zajedno i osigurali da djeca s ulice imaju pristup svojim pravima i da su zaštićena. Bez obzira na koji su način i pod kojim okolnostima ta djeca završila na ulici: bilo da žive na ulici, rade na ulici, imaju li mreže podrške na ulici, ili sve od navedenog – ta su djeca izložena opasnosti i nemaju nikakvu zaštitu.

Većinu djece s ulice svakodnevno ozljeđuju odrasli, njihovi kolege, vlasti, uključujući policiju, a ponekad su to i članovi njihove obitelji. Ta djeca također nemaju pristup osnovnim pravima, kao što su na primjer pravo na obrazovanje i na zdravstvenu skrb. Jedan od najtežih faktora s kojim se suočavaju djeca s ulice je da se prosjačenje smatra kriminalnim. Istovremeno, vlasti ne pružaju programe podrške za tu djecu. To znači da im prijeti zatvor zbog njihovog načina preživljavanja. Ne nude im se alternativna rješenja za njihovu životnu situaciju.

Dan je važan i za Rome jer oni često nisu integrirani u društvo i velik dio romskih obitelji živi u siromaštvu. Oni su zajednica koja se seli i to rezultira time da su raštrkani, a ponekad žive u privremenim smještajima u mnogim zemljama. Romsku se djecu često može vidjeti na ulicama gdje su prisiljeni na to da prose. To se događa zbog neizgovorenog pravila da djeca skupljaju više milostinje nego odrasli ili čak tinejdžeri. Zbog toga ljudi zapravo podržavaju prosjačenje djece s ulice dajući djeci milostinju. Ali isto tako, ljudi osuđuju Rome da tjeraju djecu na to umjesto da idu u školu i žive uobičajenim dječjim životom. To stvara užasan začarani krug. Ponekad, kada Romi žele promijeniti zajednicu, poslati djecu u školu i jednostavno se integrirati - suočavaju se s diskriminacijom. Međutim, lokalni ljudi koji nisu Romi ne podržavaju promjene zbog svog diskriminirajućeg načina razmišljanja.

Na ovaj dan svi bismo mogli prekinuti začarani krug podržavajući organizacije koje su dio globalne kampanje zagovaranja prava djece ulice. Diljem svijeta od 2012. - 12. travnja proglašen je Međunarodnim danom djece ulice. Godine 1993. osnovana je mala organizacija koja je nakon 30 godina postala Konzorcij za djecu ulice (CSC). To je mreža od 100+ nevladinih organizacija, zagovornika i istraživača na terenu u 135 zemalja, koji rade s djecom ulice i za djecu ulice. Od 2018. kampanja CSC-a usmjerena je na "4 koraka do jednakosti" za ovu djecu. “4 koraka do jednakosti” pruža okvir za vladajuće, kako bi osigurali da djeca ulice mogu ostvariti svoja prava prema Konvenciji o pravima djeteta. Ovog će travnja organizacije diljem svijeta ovaj dan prezentirati kao dan posvećen snazi ​​i otpornosti milijuna djece s ulice diljem svijeta.

Sažeti plan u 4 koraka za osiguranje sigurnosti i zaštite djece s ulice diljem svijeta usmjeren je na: predanost jednakosti, zaštitu svakog djeteta, pružanje pristupa socijalnim uslugama i stvaranje specijaliziranih rješenja. Plan nalaže priznavanje prava djece ulice. CSC naglašava važnost stvaranja infrastrukture uz koju bi pristup osnovnim uslugama, kao na primjer školama i bolnicama, bio jednak kao i za svu ostalu djecu. Dakle, svako bi dijete moglo ostvariti puni potencijal uz jednako obrazovanje i zdravstvenu skrb. Četvrti korak je pružanje specijaliziranih usluga i mogućnosti koje su usklađene s jedinstvenim potrebama i izazovima života za djecu ulice.

Postoji mnogo pitanja o kampanji “4 koraka do jednakosti”. Prije svega, važno je shvatiti da ta djeca još uvijek postoje u većini zemalja u razvoju, uključujući Europu. To je problem koji svi dijelimo. Čini se logičnim da društvo mora početi tražiti načine kako iskorijeniti probleme djece na ulici, a ne razvijati kampanje za njihovu podršku.

Kada vidimo dijete kako prosi, to je znak da nešto nije u redu. Ako roditelji pošalju dijete da prosi, to je loše roditeljstvo. Opasno je, nezdravo i tjera dijete da prestane ići u školu, pa ono ostaje neobrazovano. Život na ulici i prosjačenje uništava dugoročnu budućnost onoga koji je završio na ulici. Prosjačenje ugrožava cijeli život ove djece i drži ih u začaranom krugu siromaštva.

Apsolutno svaki put kada vidimo dijete na ulici to je uzdah neuspjeha naše socijalne službe, obitelji, ako je dijete ima, i društva u cjelini. Kada govorimo o 12. travnju, mislimo na milijune djece na ulicama. To je loše, krivo i opasno. Moramo se usredotočiti na krajnji cilj, a to je da se ta djeca maknu s ulice. Ako njihove obitelji nemaju novaca za uzdržavanje djece - njih se treba uzdržavati. Za one koji nemaju obitelj treba organizirati smještaj i učinkovite socijalne usluge. Kada roditelji ne uspijevaju osigurati svoju djecu, to znači da im društvo treba pomoći da ih uzdržavaju. Ili ako pomoć ne dopire do djece, obveza je društva povući djecu iz disfunkcionalnih obitelji i osigurati im fizički i psihički zdravo okruženje, pristup obrazovanju i zdravstvenoj skrbi.

Način života na ulici ili u siromaštvu ne postoji. To nije izbor, djeca ne mogu biti odgovorna za to. Nijedno dijete u normalnim okolnostima ne bira spavati na ulici ili živjeti u okolini u kojoj je u neprestanoj opasnosti. Mi kao društvo ne bismo trebali vidjeti djecu s ulice kao dio krajolika. Nemoguće je objasniti kako u 21. stoljeću, s našim novcem i resursima, ne možemo zaštititi barem djecu. Svako dijete treba imati prava, uključujući sigurnost, obrazovanje i zdravstvenu skrb. A u Europi nema razloga, s našim porezima i socijalnim državnim proračunima, ostaviti djecu da spavaju na ulici.

Many people see street children on a daily basis. It might be a city center, a touristic spot, train station. There are between 100 and 150 million street children in the world. There is no credible world statistics about the number of street children. That is additional proof how the problem of street children is neglected. Estimated and counting street children is not easy due to the fact that they might be almost invisible and often are suspicious of attempts to count them.

Around the middle of spring, on April 12, for the past 10 years, organizations and individuals around the world reminiscing the International Day for Street Children. This day provides a focus point to rally governments and individuals worldwide to work together to ensure that street children have access to their rights and are protected. Because no matter because of which circumstances they end up on streets: whether they live on the streets, work on the streets, have support networks on the streets, or a combination of these situations – these children are exposed to danger with no protection or recourse to justice.

On a daily basis, most of the street children are harmed by adults, peers, authorities including police, and sometimes their own families if they have one. These children are also don’t have any access to the basic rights such as the access to education and healthcare. And one of the hardest aspects of being a street child is that in many countries national laws criminalize begging or loitering. And, at the same time, authorities don’t provide support programs for those children. It means they are facing jail time for their way of surviving. But they not offered alternatives for their life situation.

This particular day is important for Roma people as well, because Roma are often not integrated in society and big part of Roma families live in poverty. Being a migratory community leads to the outcome of Roma as scattered people, sometimes living almost as refugees in permanent camps in many countries. And exactly Roma kids are often seen on the streets forced to work as beggars. It happens due to the unspoken rule that kids are collecting more alms than adults or even teenagers. Because of that people actually support street children’s begging by providing alms to kids. But also, people judge Roma for forcing children to do that instead of going to school and living ordinary children's life. It creates a horrible context of a vicious circle. Sometimes, when Roma wants to change community, send kids to school, and simply integrate - Roma confronts discrimination. But at the same time, local non-Roma people do not always support changes because of the discrimination mindset.

On this day we all could break the vicious circle by supporting organizations who are part of the global advocacy campaign for street children rights. Around the world since 2012 - April, 12 has been assigned as the International Day for Street Children. In 1993 a small fledgling organization being founded and after 30 years it became the Consortium for Street Children (CSC). It is a network of 100+ NGOs, advocates, researchers and on-the-ground practitioners across 135 countries, working with and for street children.  Since 2018, the campaign of CSC has focused on “The 4 Steps to Equality” for these children. The “4 Steps to Equality” provides a framework for governments to ensure street children can realize their rights under the Convention of the Rights of the Child. This April, organizations around the world will be recognizing this day as a day dedicated to the strength and resilience of millions of street children around the world.

And summarized 4-step plan to ensure safety and protection for street children around the world focused on: committing to equality, protecting every child, providing access to social services, and creating specialized solutions. The plan forces to recognize street children and give these children the same rights as everyone else. CSC highlighting the importance of creating an infrastructure which provide the access to the same essential services as every other child, such as hospitals and schools. So, any child would be able to reach full potential with equal education and healthcare. The fourth step is to deliver specialized services and opportunities that tune into the unique needs and challenges of life for street children.

But there are a lot of questions about the “4 Steps to Equality” campaign. First of all, it is important to realize these children still exist in most developing countries, including Europe. That is the problem we all share. It seems logical that society must start looking for ways to eradicate problems of children on the streets, rather than developing campaigns to support them.

When we see a child begging, it is a sign that something is going fundamentally wrong. If parents send a child out to beg, it is bad parenting. It's dangerous, unhealthy and forcing the child to stop attending school, so they stay uneducated. Street life and begging is ruining long-term future of the one who is end up on the streets. Begging endangers whole life of these children and keeps them in a vicious circle of poverty.

Absolutely every time we see a child on the streets it is a sigh of failure of our social services, the family, if there is one, and society as a whole. When we talk about April, 12 we think about the millions of children on the streets. This is bad, wrong and dangerous. We must focus on a final goal when children would be taken off the streets. If their families have no money to support children - they have to be supported. For those who have no family should be organized accommodation and effective social services. When parents are failing to provide for their kids, it means the society should be helping to support them. Or if the help is not reaching children it is society’s obligation to withdraw children from dysfunctional families and provide them with physically and mentally healthy environment, access to education, and health care.

There is no such thing as lifestyle of poverty or living on the streets. It's not a choice, children cannot be responsible for that. No children, in normal circumstances, chooses to sleep on the streets and live in an environment of constant danger. And we, as a society, should not see street children as part of the landscape. It is impossible to explain how in the 21st century, with our money and resources, we can’t protect at least children. Every child should have rights, including safety, education, and health care. And in Europe there is no reason, with our taxes and social state budgets, to leave children sleep on the streets.

Glavni cilj obilježavanja međunarodnih dana je privući pažnju i podići razinu svijesti društvenim aktivnostima i političkom mobilizacijom. Iako su međunarodni dani postojali davno prije nego što su osnovani Ujedinjeni narodi, UN je usvojio i prihvatio te dane kao snažno oružje za zagovaranje prava.

20. studeni posvećen je djeci. Svake godine na ovaj dan većina zemalja članica UN-a obilježava ovaj dan kao Međunarodni dan djece. Prvi put se obilježavao 1954. godine kako bi se na svjetskoj razini podigla razina svijesti i poboljšala dobrobit djece. Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Deklaraciju o pravima djeteta 20. studenog 1959. godine. Istog je dana 1989. godine usvojena Konvencija o pravima djeteta.

Svaka proslava Svjetskog dana djece ima neku temu. Tema 2021. godine bila je „bolja budućnost za svako dijete“. UNICEF je angažirao mlade ljude da govore o kritičnim trenutcima u životu za vrijeme pandemije, podignu razinu svijesti među odraslima i potencijalno stvore bolju budućnost.

Svijet prolazi kroz dramatične promjene zbog pandemije koronavirusa, a te promjene utječu na svjetske ekonomske i društvene prilike. Pandemija je mnoge ostavila bez posla, što je također na mnoge načine utjecalo na djecu. Većina se škola prebacila na online model nastave, ali mnogo djece, romske djece također, ne može si priuštiti računala kako bi imali kvalitetno obrazovanje za vrijeme pandemije. Oni moraju pauzirati godinu, ili dvije godine, što narušava pravo djece na obrazovanje.

Još jedan zabrinjavajući problem je to što djeca Roma i u današnje vrijeme prose na ulici. Bruxelles, uz neke druge gradove, podnio je izvještaj o „prosjačkom turizmu“. Siromašne romske obitelji putuju u Belgiju kako bi prosili na ulici za vrijeme praznika, tako da mogu skupiti više novaca od turista. Za neku romsku djecu ovo postaje svakodnevni posao. Prošenje nije ilegalo, ali nikad nije ispravno iskorištavati djecu kao radnu snagu. U Deklaraciji o pravima djeteta stoji kako svako dijete ima pravo na to da se odrasli brinu o njemu i ne bi ga se trebalo zapošljavati prije dobi prikladne za zapošljavanje, tako da bi vlasti trebale temeljito istražiti slučajeve u romskim zajednicama gdje se djeca iskorištavaju u svrhu rada.

Dijete koje prosi može se smatrati eksploatiranim jer je to dječji rad. Svaki put kad djeca prose na ulici, ona propuštaju svoje školovanje, što rezultira time da djeca ne dobivaju obrazovanje na koje imaju pravo. To znači da prošenje ugrožava djetetovu budućnost i njegov cijeli život. Štoviše, prošnjom na ulici dijete je izloženo i drugim oblicima ugroze. Vremenske prilike mogu utjecati na djetetovo zdravlje, dijete može biti oteto, itd. EU radi na poboljšanju kvalitete ljudskih života i socijalne službe imaju ključnu ulogu u tome. Trebamo razumjeti da živjeti u Europi, ili seliti se diljem Europe, nikada ne bi trebalo dovesti do toga da netko prosi na ulici. Socijalne službe ljudima uvijek mogu pružiti pomoć u vidu hrane, skloništa, itd. Ako dijete može dobiti hranu od socijalnih službi, zašto bi onda moralo prositi na ulici?

Postoje mnogi slučajevi kada odrasli iskorištavaju djecu za prošenje na ulici kao izvor obiteljskog prihoda. To može postati biznis, i donositi značajnu količinu novca odraslima. Nažalost, ovakav način života djeci ne pomaže u poboljšanju njihovog obrazovanja i kvalitete života. Koliko samo tog novca koji djeca isprose ode na poroke odraslih, kao što su alkohol, kockanje, itd. Prošenje nikad nije rješenje. Odgovornost je odraslih da omoguće djetetu sigurnost, i da mu osiguraju sve što mu je nužno.

Djeca su budućnost. Odrasli bi trebali skrbiti o tome gdje se dijete nalazi, stvoriti mu ugodnu atmosferu u kojoj će dijete odrastati, i u svakom trenutku štititi djetetova prava.

The very aspect of celebrating International Days is to draw attention and raise awareness through social actions and political mobilization. Even though International Days existed long before the establishment of the United Nations, the UN adopted and embraced these days as a powerful advocacy tool. 

November 20th is dedicated to children - every year on this date most member states celebrate World Children’s Day. The Day was first established in 1954 as Universal Children’s Day to globally improve children’s welfare and spread awareness. On November 20 in 1959 the UN General Assembly adopted the Declaration of the Rights of the Child and on the same day in 1989 it adopted the Convention on the Rights of the Child.

Every celebration of World Children’s Day is covered by a theme. The 2021 theme was ‘A better future for every child’, where UNICEF - the United Nations International Children’s Emergency Fund - engaged youth to speak up about the breaking points of life in the time of pandemic, raise awareness among grownups, and potentially create a better future.

The world is going through dramatic changes in the face of the COVID-19 pandemic that affects global economic and social situations. The pandemic hit people's ability and right to work, which obviously also affects children in so many ways. Most schools switched to on-line education but so many children among which a lot of Roma kids cannot afford computers to get proper education during the pandemic, so they have to miss a year or two of a school year, which contradicts with children’s’ rights for education.

Another alarming issue is that to this day many Roma children have to beg for money on the streets. Brussels among some other cities reports about 'begging tourism' - poor Roma families travel to Belgium to beg on the streets during holiday periods so they can collect more money from tourists. For some Roma children this becomes an everyday work. Begging is not illegal, but it is never right to exploit children. The Declaration of the Rights of the Child states that every child should be entitled to have care provided by adults and should not be admitted to employment before an appropriate age, so authorities should carefully investigate into child labour like in Roma cases.

When begging comes from a child – we should consider it as exploitation, child labour. Every time children are begging on the streets – they miss their school, which results in children not getting the education that they have a right for. This means that begging jeopardises a child's future, his whole life. What is more, by begging on streets a child is exposed to other forms of jeopardy: the weather might affect child’s health; child can be kidnapped, etc. EU is working on improving quality of people’s lives and social services play crucial role in this. We need to understand that living in Europe or moving around Europe should never lead to begging, because social services can always provide people in need with food, shelters, etc. So if a child can get food from social services, why does he need to beg on streets?

There are many cases when adults in families exploit children to beg on streets as a way of family income. This can become a business, bringing a significant amount of money to adults. Unfortunately, most of the cases with begging don’t help children with improving their education and quality of life. How much of this money begged by children goes for adult’s bad behaviour like alcohol, gambling, etc. Begging is never a solution. It is a responsibility of a parent to keep a child safe, to provide him with all the necessities.

Youth is the future. Adults should care about children's whereabouts, create the proper atmosphere for children to grow up in, and at all times protect the Rights of a Child.

19. studenog obilježava se Međunarodni dan sjećanja na novinare. To je dan posvećen odavanju počasti onima koji su tragično stradali dok su obavljali dužnost novinarskog posla za vrijeme rata, prirodnih katastrofa, i mnogih drugih nesretnih i strašnih situacija.

Zahvalni smo svim novinarima koji svoj život posvećuju donošenju vijesti kako bi informirali građane svijeta i povećavali razinu svijesti, a i onima koji ponekad moraju riskirati život kako bi informirali javnost. Iznimno je važna činjenica da novinarstvo ima mogućnost izvještavati o lošem položaju marginalnih skupina, a posebno Roma. Teško je zamisliti 21. stoljeće bez novinarstva. Svijet je neprestano željan spoznaja o tome što se događa na različitim dijelovima našeg planeta. Možete li zamisliti kako bi bilo da u današnje vrijeme u nekom trenutku ne možemo saznati neke vijesti? Ključno je zaštititi novinare, oni imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi ljudi na svijetu i zaslužuju na siguran način raditi svoj posao.

Prvi oblik novinarstva pojavio se 59. godine prije Krista u antičkom Rimu. Značajni postupci zapisivali su se na posebnim pločama koje su bile obješene na mjestima gdje prolazi puno ljudi. Prve novine pojavile su se u Kini, za vrijeme dinastije Tang, ali prve novine kakve danas poznajemo objavljene su u Njemačkoj 1609. godine uz pomoć tiskarskog stroja. Širenjem pismenosti i izumom tiskarskog stroja popularnost novina snažno je porasla. Najviše popularnosti novine su stekle u 19. stoljeću kad je većina ljudi pohađala osnovno obrazovanje, što je uzrokovalo porast broja strastvenih čitatelja. Novinarstvo je postalo još popularnije i potrebnije u Prvom svjetskom ratu kad se trebalo izvještavati o svim hitnim ratnim novostima. Od tada je novinarstvo postalo važnim dijelom života većine ljudi.

Studij novinarstva osnovan je 1879. godine na Sveučilištu u Missouriju (Kolumbija, SAD). Prije toga novinari su svoje obrazovanje stjecali tako što su karijeru započinjali kao prepisivači. S porastom kompleksnosti vijesti o kojima se trebalo izvještavati porasla je i potreba za izobrazbom novinara. 1912. godine, uz podršku Josepha Pulitzera, američkog urednika i izdavača, Sveučilište Columbia u New Yorku osnovalo je prvi diplomski studij novinarstva. Joseph Pulitzer bio je poznat po tome što je začetnik dodjele najprestižnije američke nagrade za književnost, novinarstvo, kazalište i glazbu.

Najvažnije što nam novinarstvo donosi je demokracija. Slobodan pristup cjelovitim informacijama je nešto što bi demokratske države trebale omogućiti ljudima. S ovom spoznajom, svijet se treba pobrinuti za sigurnost novinara dok rade svoj posao. Međunarodni novinarski institut, svjetska mreža urednika, medijskih kuća i vodećih novinara, iznijela je zabrinjavajući podatak o tome da je tokom 2021. godine ubijeno najmanje 45 novinara. 28 novinara umrlo je zbog svog posla, tri su ubijena pokrivajući oružane sukobe, jedan je ubijen tokom zadatka, dva su umrla za vrijeme izvještavanja o građanskim nemirima, a 11 smrti se još uvijek istražuje.  

U 2021. objavljen je neslavan podatak o novinarima koji su u zatvoru. Odbor za zaštitu novinara izvijestio je da je na svjetskoj razini 293 novinara u zatvoru. Kina je na neslavnom prvom mjestu, s 50 novinara iza rešetaka. Na drugom je mjestu Mjanmar s 26 zatvorenih novinara, a prati ga Egipat s 25 novinara.

Važno je spomenuti da je teško znati točne brojeve novinara koji su u zatvorima širom svijeta, a statistike se razlikuju ovisno o izvoru u kojem tražimo podatke. Zatvaranje novinara pokazuje diktatorsku narav političke moći, a također lišava ljude njihovog prava na slobodu govora, koja je utemeljena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Političke strukture nekih zemalja su poznate po tome da glavne medije drže pod svojom kontrolom, a druge slobodne medije proglase „stranim agentima“ (na primjer, u Rusiji medijske kuće Meduza i Dožd koje su dobile status „stranih agenata“ u 2021. godini).

Vrlo važna priča dogodila se s australskim novinarom Julianom Assangeom, koji je osnovao WikiLeaks 2006. godine. WikiLeaks je objavio mnogo članaka i otkrio velik broj nepravdi koje su počinile američke vlasti. Assange je u zatvoru od 2019. godine. Američka vlada optužila ga je za kršenje Zakona o špijunaži iz 1917. godine. Ovu su odluku kritizirali mnogi ugledni novinari i mediji, smatrajući je kršenjem prvog amandmana američkog Ustava. Prvi amandman sprječava da vlada ograničava slobodu medija.

Napadi i ubijanja novinara događaju se širom svijeta i ugrožavaju sigurnost novinara. Štoviše, napadi na novinare i ubojstva prisutni su i u zemljama za koje se smatra da imaju relativno visoku razinu slobode medija. Svi ovi čimbenici novinarstvo čine iznimno rizičnim zanimanjem. Ljudska prava ne bi se smjela kršiti.

 Journalism can never be silent: that is its greatest virtue and its greatest fault. It must speak, and speak immediately, while the echoes of wonder, the claims of triumph and the signs of horror are still in the air.

Henry Grunwald

19th November is the International Journalists Remembrance Day - a day to commemorate tragic endings of lives of those performing their duties as journalists during wartime, natural disasters and many other unfortunate and dreadful events.

We are grateful for all journalists who dedicate their lives to report news, to keep citizens of the world updated, to spread awareness, and those who sometimes have to keep their lives on line to keep the world informed. What is especially important is that journalism is able to report about bad positions of marginalized groups, particularly Roma. It is hard to imagine the XXI century without journalism - the world is constantly eager to learn about what is happening in different parts of our planet - can you imagine if at any point now we will not be able to learn the news? It is crucial to protect journalists – they have the same Human Rights as all other people of the world and they deserve to do their job and be safe.

The proto model of journalism is dated back to 59 BCE, when it first appeared in Ancient Rome – significant actions were recorded on special boards and hung in crowded places. The first proto model of newspaper appeared in China during the Tang dynasty, but the first newspapers as we know them were published in Germany in 1609 with the idea of using printing press. The growing spread of literacy and the invention of mechanical presses resulted in an escalating popularity of newspapers. The most popularity journalism gained during the XIX century when the vast increase in elementary education caused having more eager readers. Journalism became even more popular and needed during the First World War with all urgent wartime news. Ever since journalism continued to be a very important part of most peoples' lives.

The university course for journalists appeared only in 1879 by University of Missouri (Columbia, USA), before that journalists had to educate themselves by beginning their careers as cab reporters or copyboys. With the growing complexity of news shared, the need for journalists’ specialized training was determined. Then in 1912 with a grant from Joseph Pulitzer, American newspaper editor and publisher, also known for establishing the most prestigious American award in literature, journalism, theatre, music, Columbia University in New York City established the first graduate program for journalists.

One of the most important reveals that journalism gives is democracy. Free access for wholesome information is a critical point that democratic countries should provide to people. With this acknowledgment, the world has to challenge the safety of journalists doing their job. International Press Institute (IPI) - global network of editors, media executives and leading journalists, released an alarming data revealing at least 45 journalists being killed during 2021. 28 journalists died in relationship for their work, three were murdered covering armed conflicts, one was assassinated during assignment, two died while reporting on civil unrest, and 11 deaths are still under investigation.

2021 made an inglorious record of imprisoned journalists – the Committee to Protect Journalists (CPJ) reported 293 journalists were imprisoned globally during this year, with China being on the inglorious first place by getting 50 journalists behind bars, in second place is Myanmar with 26 people, followed by Egypt with 25 people.

It is worth mentioning that it is hard to know the real number of imprisoned journalists all over the world, the statistics might differ from source to source. Imprisonment of journalism shows authoritarian sides of political power, it also deprives people from their right for freedom of speech that is recognized by the Universal Declaration of Human Rights. Some countries' political structures are known to keep main journalistic media under their control and make other free media foreign agents (e.g., in Russia Meduza and Dozhd independent media services were designated as foreign agents in 2021).

A major story happened with an Australian journalist Julian Assange who founded media source WikiLeaks in 2006. WikiLeaks published many articles and revealed a number of injustices from the American government. Assange is being imprisoned since 2019; the US government charged him with violation of the Espionage Act of 1917. This decision was criticized by major journalists and media as an attack on US Constitution's First Amendment, which among other things prevents government from oppressing the freedom of press.

Journalists’ attacks and killings are happening worldwide making journalists' safety a global problem. What is more, the killings and attacks on journalists are occurring even in the countries considered to have relatively high levels of press freedom. These factors make journalism a highly risky profession. Human Rights should not be violated.