Zanimljivosti ROMI.HR

Stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu i danas je nedovoljno istražena tema u mnogim europskim i drugim historiografijama. Na određeni način ovo stradanje ostalo je zanemareno u javnosti i u „sjeni“ stradanja drugih dijelova stanovništva, poput Židova. Zbog toga neki koriste naziv „zaboravljeni holokaust“ nastojeći objasniti manjak primjerenog odnosa vlasti i stanovništva prema stradanju Roma.

Takav zanemareni odnos prema stradanju Roma prisutan je u hrvatskoj znanstvenoj i općoj javnosti. Unutar hrvatskog obrazovnog sustava o tome se usputno spominje, a niti historiografija nije nakon 1945. do danas pokazala veći interes za proučavanje ove teme. Izuzetak od prethodne tvrdnje može biti primjer Narcise Lengel-Krizman i njeni znanstveni radovi o stradanju Roma u koncentracijskom logoru Jasenovac.

Prije same analize stradanja Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj potrebno je spomenuti politiku nacističkih vlasti koje su u znatnoj mjeri utjecale na ustaške vlasti. Njemački nacionalsocijalistički “projekt” „Endlösung“ (tzv. „Konačno rješenje“)  dijelom se odnosio na Rome, a provodio se nasilnom eutanazijom i sterilizacijom, sve u cilju zaštite rasne čistoće njemačkog naroda.

Romi su na području Europe bili jedna od prvih žrtava Drugoga svjetskog rata, a mnoge europske države preuzele su nacistički brutalni model istrebljenja, genocida koji mnogi znanstvenici tumače pojmovima Holokausta ili Porajmosa, dok njemački znanstvenici koriste pojam Zigeunermord.

USTAŠKA KOPIJA NACISTIČKIH ZAKONA

Nacionalsocijalističku praksu nad romskim stanovništvom preuzele su ustaške vlasti  provodeći u praksi njemački Zakon protiv ciganske opasnosti, a u cilju stvaranja „čistog hrvatskog životnog prostora“. Podloga takvoj politici dana je u Zakonskim odredbama o rasnoj pripadnosti i Zakonskoj odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, koje su donesene svega nekoliko tjedana nakon dolaska ustaša na vlast u NDH.

Kako bi se ove zakonske odredbe provele bilo je potrebno ustanoviti rasnu pripadnost, zbog čega su vlasti sastavile Upute za sastav izjave o rasnoj pripadnosti. Na temelju ove Upute Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH donijelo je početkom srpnja 1941. odluku o provođenju obvezatnog popisivanja Roma, koje se provelo u idućim mjesecima. Istodobno, prvi slučajevi masovnijeg ubijanja Roma u NDH dogodili su se kao dio masovnijih likvidacija srpskog stanovništva u okolici Karlovca.

Sljedeći potez ustaških vlasti prema Romima odnosio se na razmatranje pitanja njihove kolonizacije. Novoustrojeni Zavod za kolonizaciju u ljeto 1941. razmatrao je ovu mogućnost, posebice jer bi se njihovom kolonizacijom „riješila“ njihova problematika (kriminalitet). No, ratne prilike spriječile su planove o kolonizaciji Roma, već su se ustaške vlasti odlučile za genocidno rješenje.

U tom kontekstu deportacije Roma dogodile su se tek polovinom svibnja 1942. s donošenjem okružnice Ministarstva unutrašnjih poslova (pod političkim utjecajem njemačkih vlasti) u kojoj je bila zapovijed o njihovom prikupljanju, a zatim i odvođenju na prostor Jasenovca. Tada ustaške vlasti počinju sa sistematskom pljačkom imovine, nasilnim uhićenjima, deportacijama u logore i likvidacijama romskog stanovništva.

Sustavno prikupljanje Roma u javnosti je prezentirano kao pokušaj njihovog „privođenju radu“ i „zanatskom osposobljavanju“, dok su samim Romima govorili kako će biti naseljeni na imanjima iseljenih Srba i Crnogoraca na Kosovu, ili biti raseljeni u Bosnu ili na područja središnje Hrvatske, ili će biti preseljeni u „cigansku državu“. Po dolasku u logor jedan dio Roma odmah je likvidiran, a drugi dio je u početku smješten u selu Uštica u iseljenim srpskim kućama.

Ubrzo je zbog njihovog prekomjernog broja, dio Roma smješten u prekosavsko selo Gradina, u kojem su provedene najmasovnije likvidacije. Jedan dio Roma korišten je kao radna snaga u izgradnji tamošnjeg nasipa, no i oni su bili ubrzo ubijeni. Smatra se kako od srpnja 1942. u Jasenovcu gotovo da više i nije bilo Roma, izuzev manjeg broja koji su radili kao grobari i bili ubijeni početkom 1945.

ISTREBLJENJE UMJESTO NASELJENJA

U ovom sustavnom teroru nad Romima u NDH nisu sudjelovale samo vlasti već im je pomagalo i domicilno stanovništvo. O tome svjedoči primjer sudjelovanja pripadnika njemačke manjine organizirane („kulturbundaši“) koji su zajedno s lokalnim ustaškim vlastima sudjelovali u iseljavanju i pljačkanju na valpovačkom i virovitičkom području. No, nije samo njemačko stanovništvo sudjelovalo u progonima Roma, već su to većinom bili pripadnici većinskog hrvatskog stanovništva.

Hrvatski seljaci su na dražbama kupovali kućanske predmete poput stolova, ormara, kreveta, posteljine, ali i razna oruđa (kovački pribor i sl.).  Na području Donjeg Miholjca prisvojene kuće Roma su si međusobno podijelili ustaše, dok su na županjskom, vukovarskom, ludbreškom i garešničkom području romske kuće porušene. Na ovaj način stanovništvo je sudjelovalo u pljački romske imovine, koja nije bila mala i beznačajna.

Istodobno, jedan dio neromskih stanovnika nije mogao samo stajati i gledati, već je i vidljivo (javno) pokazivao suosjećanje prema svojim romskim sumještanima što pokazuju primjeri u Sokolovcu kraj Koprivnice, Valpovu i Kutjevu.

O razmjerima stradanja romskog stanovništva u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata u najkraćem i najslikovitijem obliku dovoljno je reći kako su predratni popisi stanovništva zabilježili oko 15.000 Roma (1931.), a prvi poslijeratni popis stanovništva zabilježio ih je oko 400-njak (1948.). Prema službenim popisima stanovništva njihov službeni broj je tek u popisu 2011. premašio razmjere broja Roma onog iz međuratnog razdoblja.

Probleme u utvrđivanju stvarnog broja ubijenih Roma čini nedostatak izvora o točnom demografskom stanju romske populacije uoči Drugoga svjetskog rata, nedostatak dokumenata ustaških vlasti, postojanje mogućnosti da je jedan dio Roma pobjegao na druga područja (Srbija, Italija).

Narcisa Lengel-Krizman na temelju vlastitog istraživanja dostupnih arhivskih izvora i relevantne literature istaknula je brojku od 8570 romskih žrtava (uključujući oko 3000 neidentificiranih osoba), među kojima je najviše njih dolazilo s današnjeg prostora Vukovarsko – srijemske županije i Osječko – baranjske županije. Milan Bulajić navodi 40.000, Antun Miletić 25.000, Ivo Goldstein 15.000, Manachem Shelah i Dennis Reinhartz 26.000 ubijenih Roma u NDH.

O razmjerima stradanja Roma u NDH dovoljno govori teza nekih znanstvenika, koju i sam autor ovog teksta podupire, o tome kako je na području NDH izvršen, proporcionalno gledajući, najveći genocid nad Romima za vrijeme Drugoga svjetskog rata.